Moreni Škorić su u svibnju 2016., u razmaku od svega nekoliko dana, dijagnosticirane dvije vrste tumora: rak dojke i rak debelog crijeva

Piše: Morena Škorić

 

Dijagnoza

C18.0 zloćudna novotvorina cekuma

C50.9 multicentrični karcinom lijeve dojke

U otpusnom pismu piše: „Bolesnica je primljena zbog simultanog operativnog liječenja dijagnostičkom obradom dokazanog multicentričnog karcinoma lijeve dojke (carcinoma lobulare invasivum mamae sinistrae pT2m) i adenokarcinoma cekuma(adenocarcinoma colona pT3, DukesB).“

Dijagnoze sam dobila u svega nekoliko dana, od jednog petka, 6. svibnja 2016. za dojku, do jednog ponedjeljka, 9. svibnja 2016. za rak debelog crijeva.

Ostala sam bez zraka, dvaput. Umrla sam, dvaput.

Taj me petak, nakon obavljene mamografije, doktorica pozvala u ordinaciju. Bila je ozbiljna, gledala je u ekran novi nalaz, gledala je stari nalaz.

“Morate se hitno javiti kirurgu, imate karcinom dojke“, rekla je kratko bez okolišanja.

Išla sam ulicom i gušila se, knedla u grlu me gušila, osjetila sam kako su mi suze zamutile pogled.

U ponedjeljak me je, nakon pozitivnog hemokult testa, čekala kolonoskopija. Vidjela sam ga na ekranu, crn, mračan, rak.

Doktorica je rekla: „Žao mi je, rak je, učinit ću biopsiju, ali već vidim da je karcinom.“

Opet sam išla ulicom i opet se gušila, opet sam plakala.

Kako se meni to moglo dogoditi? Opterećene sam obiteljskom anamnezom, stalno sam išla na redovite preglede… kako, zašto? Mozak mi je vrtio, unazad, unaprijed, kada, kako?

 

 

“Imam dva registratora puna nalaza i mišljenja… Otvaram ih samo prije kontrola. Uznemire me. Otvaram ružna sjećanja koja mi se čine desetljećima unazad. Još uvijek me stisne u grlu kada vidim one prve nalaze.”

 

 

Morena Škorić / Foto privatna arhiva

 

S nalazima sam se javila kirurgu i krenula s pripremama za operaciju. Moji su nalazi prezentirani na liječničkom konziliju i čekala sam da mi jave termin. Naime, moji su se liječnici konzultirali s kolegama iz drugih bolnica jer u Rijeci prije mene nisu imali takav slučaj. Konačno je odlučeno da će sve obaviti u jednoj operaciji.

U međuvremenu sam se organizirala (oduvijek sam organizirana) tlocrt-nacrt-bokocrt, nema iznenađenja, znam tko mi je neprijatelj, znam što mi je činiti.

Imam policu osiguranja koja uključuje drugo liječničko mišljenje i liječenje u inozemstvu, s dobrim pokrićima. Prijavila sam osigurani slučaj i krenula u proceduru.

 

 

Suprugu sam sve izdiktirala: što ako ishod bude ovakav ili onakav… ako bude loša prognoza… ako ne preživim… ako preživim…

Djeci prije operacije ništa nisam rekla.

Brinula sam se i tugovala u sebi.

Dočekala sam termin operacije: 9. lipnja 2016. Odstranjeni su mi lijeva dojka i 30 cm debelog crijeva, na desnoj strani. Kada se gledam gola, sva sam na ožiljke i ožiljčiće. Tamo gdje je nekada bila dojka sada je velika “stonoga“, a imam i male “stonogice“, od laparoskopije. Sve su to moji podsjetnici, moje stonogice.

Povratkom iz bolnice nastavila sam s traženjem drugog liječničkog mišljenja. Išla sam na patologiju po svoje tumorske kockice i zajedno ih, sa svim nalazima i CD-ovima, poslala na procjenu.

Prošla sam BRCA testiranje, Oncotype DX, Levels of FSH, MLPA metodu, itd…

Moje su tumorske kockice putovale u Madrid, Boston, Amsterdam, i natrag k meni.

Više ni sama ne znam što sam sve iskontrolirala dok ne pogledam sve te nalaze i mišljenja.

Konačno, drugo liječničko mišljenje i prvo mišljenje moje onkologinje bili su potpuno identični. Nikakvo zračenje ne bi imalo smisla, samo kemoterapija u tabletama. Istovremeno sam, radi hormonskog tumora na dojci, primala i injekcije koje su me uvele u menopauzu. Nakon kemoterapije riješila sam i pitanje histerektomije i ovarijektomije.

Temeljem police bilo mi je ponuđeno liječenje u inozemstvu, ali nisam ga prihvatila. Ostala sam kod kuće. S mojom obitelji. Moja onkologinja je potvrdila da bih istu terapiju koju sam dobila u Rijeci dobila i u nekoj drugoj klinici. Samo bih tamo bila sama. Ovdje nisam bila sama.

Policu i dalje imam, nastavila sam je plaćati… nikad se ne zna… dugo ću još poživjeti.

Nije mi otpala kosa, ali mi je otpala koža na stopalima, crvenjeli su mi se dlanovi, ipak sam u šest mjeseci popila više od tisuću tableta. I cijelo sam to vrijeme radila. Mjesec i pol dana nakon prve operacije vratila sam se na posao, bilo je ljeto 2016.

Ujutro doručak, pa osam tableta, pa šminkanje i oblačenje i na posao. Navečer, iza jela, devet tableta, mazanje stopala kremom i na spavanje.

 

 

Smiješno mi je sada kad se sjetim kako su mi svi govorili kako sam super i kako dobro izgledam, a kad pogledam neke slike sama sebi izgledam nekako „ugašena“. Ali, moram priznati, iako mi ponekad nije bilo lako, spasio me je taj izlazak iz kuće, taj odlazak na posao, radila sam, živjela, pila kave s kolegicama, smijala se.  

Ja se jako volim smijati. Jako volim živjeti.

Imam dva registratora puna nalaza i mišljenja, CD-ova, pa onih malih crnih slikica od ultrazvuka (nikad ih nisam kužila, čak ni u trudnoćama nisam vidjela gdje je ta moja beba).

Otvaram ih samo prije kontrola. Uznemire me. Otvaram ružna sjećanja koja mi se čine desetljećima unazad. Još uvijek me stisne u grlu kada vidim one prve nalaze, neki strah me obuzme i stisne me u grlu. Prođe me neka tjeskoba, neka neizvjesnost.

Neki su dan prošle tri godine od dijagnoza, još koji dan i bit će tri godine od operacije.

U nalazu drugog liječničkog mišljenja piše:

„Iako se pacijentici M.S. teško nositi s dvije maligne bolesti u isto vrijeme, obje su, na sreću, otkrivene i liječene u ranoj fazi. Stoga bih se pridržavao programa za liječenje, održao pozitivan stav…“.

Održavam pozitivan stav.

U međuvremenu, u mom se životu svašta dogodilo. Moja najmlađa kći, Lina, lani je upisala studij farmacije u Trstu. Edda, moje srednje dijete, iste je te 2016., kada sam se razboljela, otputovala na studij u Ameriku. Upisala je International Bussines i evo je, već je dala treću godinu, a ima izvrsne rezultate i u plivanju. I Luka, moj prvorođeni, on se ženi za mjesec dana, imat će i on svoju obitelj i na ljeto će postati otac.

Nekada, za vrijeme bolesti, nakon operacije, dok sam ležala u krevetu, mislima sam lutala u budućnost, zamišljala razne situacije i događaje. Pitala sam se hoću li doživjeti ovo ili ono. Evo, polako sve to i doživljavam.

Tu je i moj Davor, moj suprug, cijeli život je tu uz mene, sa mnom. S njim nisam sama. On je kroz moju bolest bio moj pozitivan stav. Kada sam klonula i brinula, on je bio tu. Nekad mi je išao na živce koliko je bio pozitivan. Kada se nisam mogla ustati, on je bio tu da me digne, da me okupa, počešlja, nahrani, da sa mnom satima priča o mojoj bolesti, o liječenju, o prognozama, o mojim strahovima i nikad mi nije rekao koliko se on tada prestrašio, a znam da jest. Nije mi to morao reći, ja sam to vidjela u njegovom pogledu.

Ponekad se prisjetimo tih dana, trenutaka, neke ordinacije, nekih pacijenata koje smo tada upoznali po istoj muci, nekih bolničkih soba…

Dobro je sjećati se tih stvari, ma koliko neugodne bile, jer samim time što je sad sve u redu ponovim sebi da je važno imati i zadržati pozitivan stav. Važno je zatvoriti registrator sjećanja i nalaza na šest mjeseci, na godinu dana, do sljedeće kontrole.

Pregledavajte se, idite redovno na kontrole, stići ćete na vrijeme napraviti nešto za sebe, mislite na sebe i na svoje zdravlje i na dugi život koji svi želimo proživjeti.

Ja sam stigla na vrijeme i živim život s osmijehom na licu!