Nakon gotovo tri godine, javljam se s novom životnom pričom (dvije su objavljene 2017.), za koju su zaslužni čudesan niz događaja i odluka da se iz slavonskog Belišća preselim u 700 kilometara udaljena, čarobno nanizana Kaštela, nadomak Splita.

Vratit ću se u prošlost, samo kao podsjetnik kako je sve počelo. U ožujku 2016. operirala sam obje dojke u KBC-u Osijek, iz kojih su odstranjeni tada dobroćudni tumori. Moj sin Petar molio se za čudo, budući da je magnetna rezonanca prije operacije pokazala zloćudni tumor u lijevoj dojci. I čudo se dogodilo. Ali, već na sljedećoj kontroli, u listopadu iste godine, potvrđen je zloćudni, invazivni karcinom u lijevoj dojci, s tri rizična područja u desnoj. Nakon borbe s liječnicima, koji su planirali samo djelomično odstraniti desnu dojku, potpisala sam da tražim da mi, zbog loše obiteljske anamneze, osim lijeve odstrane i cijelu desnu dojku. Liječnici su pristali pa sam operirana 4. studenog 2016. Naime, ja sam treća u obitelji po ženskoj liniji s dijagnozom raka dojke, nakon moje pokojne bake i tete (81), koje su također oboljele od karcinoma dojke.

Prozor moje bolesničke sobe gledao je na zgradu Osječkog sveučilišta na kojem je moj sin tada studirao rani i predškolski odgoj, a k meni je dolazio svakodnevno. Upravo on, i moja majka (86), bili su moj izvor snage, oni su mi pomogli da sve izdržim.

Na tom putu pratili su me i moji dobri dragi ljudi koji su mi pomagali kada sam se kod kuće oporavljala. I kada sam mislila da sam završila s operacijama, moj onkolog je rekao da moram na treću operaciju, vađenja limfnih čvorova, što je trebalo biti napravljeno tijekom druge operacije. I tako sam 6. prosinca, na sam blagdan svetog Nikole, uspavana, dok sam u predoperacijskoj prostoriji s medicinskim osobljem pjevala Zvončiće. Probudila sam se sa žarećim bolovima u lijevoj ruci. „Dobro je, živa sam, Bogu hvala. Idemo dalje“, pomislila sam.

Od siječnja do kraja ožujka 2017. prošla sam četiri ciklusa agresivne kemoterapije. Nakon druge kemoterapije otišla sam na oporavak u Kaštel Novi, kod prijateljice. Vrijeme ozdravljenja donijelo je i kraj Petrovog studiranja (diplomirao je 13. lipnja 2018.), a nakon toga mi je rekao kako je čvrsto odlučio da želi živjeti na moru (oboje smo zaljubljenici u čarobno plavetnilo, krajolik, mediteranske mirise). I tako smo već sutradan ujutro nas dvoje ukrcali stvari, koliko je stalo u naš stari Fiat Punto, i stigli kod prijatelja, kod kojih smo bili podstanari 17 mjeseci. Za to su vrijeme moja majka i njezina sestra smještene u udomiteljsku ustanovu, u kojoj se nalaze i danas, a kuću smo oglasili na prodaju.

Sve je bilo kao u snu pa se i sada, nakon nepune tri godine, znam zapitati: „Šećem li stvarno pored mora? Jesam li doista prošle godine u rano jutro, kada se sunce tek budi, cijelo ljeto plivala u bistrini mora koje liječi? Jesam li ja ta koja ljeti sluša koncerte za vrijeme kaštelanskog kulturnog ljeta, arije pod zvijezdama, plešem do sitnih sati, uvijek očarana treperavim svjetlima kao krijesnice, mjesečinom nad morem koje meni tada izgleda kao put koji nema kraja?“

Ma jesam. Hrabri smo oboje, i sretni… I da sreća bude još veća, Petar (27) je postao prvi muški kaštelanski odgojitelj, omiljen u vrtiću i gradu. A ja sam, kao prava ponosna mama, prošle godine u siječnju pustila bocu s porukom, koja je opet, čudom, kroz tjesnace i pored hridi, 20. siječnja čitava stigla na otok Vis, ravno pred kuću dječaka Filipa Božića (10), o čemu su pisali Slobodna Dalmacija i portal grada Kaštela. Svi i danas govore da je boca čudom doplovila, a s obitelji Božić sam ostala u kontaktu, nadamo se susretu čim se smiri pandemija.

 

Danijela Novak / Foto: privatna arhiva 

 

Mislim da su i naši životi poput boce koju sam pustila u more, s dubokom vjerom i ljubavlju, žarko želeći da moja poruka stigne u prave ruke. A što sam napisala?

„Dragi moji, ova je poruka poslana iz Kaštel Novog, iz Hrvatske, s Jadranskog mora, najljepšeg na svijetu. Tko god je pronađe, želim da bude zdrav, sretan, pun Božje ljubavi. Želim da budemo bolji jedni prema drugima. Ako plovite morem, neka vas čuva dobri Bog. Ja uronim ruke u plavetnilo i pozdravim cijeli svijet.“

I evo, prošlo je 15 mjeseci od kada smo kupili malu garsonijeru blizu mora, a nepuna godina dana kako je Petar stambenim kreditom u Kaštel Sućurcu kupio mali stan.

A ja? Učlanila sam se u čitalački klub, imam svoj unutrašnji mir i snažnu vjeru da će i skorašnji nalazi biti uredni. Veselim se proljetno-ljetnim događanjima u Kaštelima, kojih će biti i ove godine, uz epidemiološke mjere. Zahvalna sam na svakom koraku i pogledu na more, planine, otoke…

Dišem život punim plućima, plovim širokim jedrima.

Budite hrabre, ponosne na svoja prsa, ravna ili manje ravna, radujte se malim stvarima… Za mene je velika radost pronaći na plaži kamenčić u obliku srca.