Zovem se Jasna, uskoro ću imati 57 godina i nikada prije nisam bila ozbiljno bolesna. Radila sam svoj posao, uživala i bila sretna i zadovoljna. Godine 2011. dobila sam poslovno uvjetovani otkaz i od tada počinje moja životna kalvarija i borba po sudovima. Naravno da od silnoga stresa dođe i bolest.
U travnju 2014. godine dobila sam poziv Ministarstva zdravstva da se odazovem na mamografski pregled. Budući da sam imala vremena, odlučila sam se javiti ni ne sluteći kako ću poslije ultrazvuka, a potom i punkcije, saznati najgoru vijest u svom životu: IMAM RAK!
Damir Štimac, voditelj Odjela za radiologiju u KBC Osijek, rekao mi je da ne čekam na red kada dođem po nalaz, već da se javim sestri i zamolim ju da mu da nalaz da ga on pročita. Pred ordinacijom je bila gužva i mnoge su se žene koje su čekale red počele buniti zašto ja idem preko reda. Kad je liječnik pročitao nalaz, sestra me odmah pozvala i ne mogu nikome opisati osjećaj kada ti liječnik kaže: Nažalost, nalaz nije dobar, imate rak, morate na operaciju i morate se što hitnije javiti na torakalnu kirurgiju.
Iz ordinacije sam izašla uplakana i dala bih sve da sam se mogla naći na mjestu bilo koje žene koja je stajala ispred ordinacije. Da sam barem mogla čekati u nepreglednom redu, a ne saznati da sam bolesna. Toliko sam bila zbunjena da sam izlazeći iz bolnice zaboravila da sam došla pješice, pa sam prvo počela tražiti gdje sam parkirala auto. Rasplakala sam se i razmišljala kako to priopćiti svojima i što će dalje biti sa mnom. Kao i mnoge žene, bila sam uvjerena da se to dogada nekome drugom. Kako rak? Pa od toga se umire! Svi koje sam poznavala, a imali su rak, umrli su. Uslijedila je operacija, koju sada pamtim kao najlakši dio. Operirao me najbolji liječnik na svijetu, prof. dr. sc. Jozo Kristek, kojemu se želim zahvaliti na svemu. Puno mu HVALA na dobro obavljenoj operaciji, na tome što se pokazao čovjekom. Kada bi to bilo moguće trebalo bi ga klonirati milijun puta!
Nakon operacije slijedi moj odlazak na onkologiju, kod doktora Ilijana Tomaša. I za njega imam samo riječi hvale.
Budući da mi je dijagnosticiran invazivni trostruko negativni karcinom dojke, koji je vrlo agresivan i u bilo kojem se trenutku mogao stvoriti negdje dalje, morala sam što prije krenuti s terapijama. Uslijedile su kemoterapije, Taxol, Herceptin, mučnina, bolovi kostiju, gubitak kose, trepavica, obrva……gubitak svih postojećih dlačica na tijelu…
Moj se život danas dijeli na dva dijela – onaj prije dijagnoze raka i ovaj sada. Mnogi ne razumiju kada kažem da je meni rak donio i dobre stvari: više cijenim život, ljude koje volim, svoju obitelj. Više cijenim male stvari, cijenim svaku sekundu sa svojom obitelji i svojim maobrojnim prijateljicama. Ne zamaram se sitnicama. Bolest mi je otkrila tko su mi pravi prijatelji.
Jasna Duka / Foto: privatna arhiva
Uz mene je bila moja obitelj i, nažalost, svega nekoliko prijateljica. Mnogo je prijatelja netragom nestalo. Neki za koje sam mislila da smo bliski, nisu mi se ni javili, ni pitali kako sam. Telefon je prestao zvoniti, a kada je zvonio znala sam da su to moje najvjernije prijateljice kojima HVALA što postoje. Hvala im na tome što su me puno puta nasmijale, ali i rasplakale, budući da s njima obožavam razmijeniti i sretne i tužne dijelove života. Jedino me one istinski razumiju jer prolaze kroz isto kroz što ja prolazim.
Hvala Bogu sve je to iza mene, redovito se kontroliram i svaki puta strahujem kakav će biti nalaz. Danas sam u mirovini i pokušavam živjeti bez stresa, puno čitam, šetam, družim se s prijateljima i nadam se da će sve biti u redu.
