Autorica ove priče ima 37 godina i živi u okolici Karlovca. Iako je odlučila ostati anonimna već sam čin da je “na papir” stavila svoje osjećaje i misli, a posebice da je o svojim strahovima otišla razgovarati sa stručnom osobom smatramo njezinim i našim velikim uspjehom.  

 

  1. dio

U ruci držim mobitel i čekam da mi počnu navirati riječi. Kako započeti priču koja ti je iz temelja promijenila život?

Sjećam se svega kao da je bilo jučer. Bio je utorak, 7. veljače 2017. godine. Ujutro oko 8 sati zbog bolova u leđima pokušala sam se okrenuti na trbuh. Odjednom sam osjetila bol u lijevoj dojci. Rukom sam prešla po bolnom mjestu i pod prstima osjetila kvržicu. Istog sam trena shvatila da nešto nije u redu, no odlučila sam da neću paničariti. Možda ipak nije ništa zabrinjavajuće. Nazvala sam svoju doktoricu i otišla do nje. Dobila sam uputnicu za bolnicu, moram hitno na ultrazvuk. Sutradan sam otišla na ultrazvuk.  Liječnica koja me pregledavala rekla je da “ima nešto”. Pozvala je drugu liječnicu da odmah dođe uzeti uzorak. Kad su završile pitala sam ih kada će biti gotovi nalazi.  Rekle su da dođem idući tjedan, u utorak. Vratila sam se kući. Muž je bio u šoku, a ja nemam pojma ni gdje sam ni što sam. Čekamo utorak. Pokušavam ne misliti na ono što me čeka. Utorak je, Valentinovo. Kažem sama sebi kako je nemoguće da na ovako lijep dan dobijem loše vijesti. Odlazim po nalaze ultrazvuka i citologije, no daju mi samo nalaz ultrazvuka. Sestra mi kaže da je nalaz citologa još kod liječnice i da se moram javiti u njezin ured. Ulazim u prostoriju. Liječnica me moli da sjednem i u tom trenu ostajem bez tla pod nogama. Čujem liječnicu kako govori: – Vi imate karcinom. Još je nešto pričala, ali meni je u ušima odzvanjalo samo: karcinom, karcinom… Nasmiješila sam se i zahvalila doktorici na podršci te sa svim nalazima otišla kod kirurga.

Sjedim u čekaonici. Sa mnom su suprug i prijateljica. Razmišljam o svemu što se događa i onda sama sebi kažem: – Borba počinje ovog trena!

Kirurg mi je sve lijepo objasnio. Operacija je zakazana za 27. veljače.

Za sad toliko od mene. Čudim se da sam i ovo uspjela napisati, ali lakše mi je.

 

 

I sad, kad je sve gotovo i kad bih trebala uživati u životu, to mi ne dozvoljava moje emocionalno zdravlje. Bila sam na prvom razgovoru s psihijatrom/psihologom i mogu vam reći da vidim svjetlo na kraju tunela.”

 

 

 

  1. dio

Kao što je rekla draga Ivana iz ove divne grupe Nismo same pisanje doista djeluje terapeutski. Počinje drugi dio moje priče. Došla sam u bolnicu na operaciju. Sestre i liječnik bili su jako ljubazni i puni razumijevanja. Osjećala sam se opušteno. Znala sam da sam u dobrim rukama. Prespavala sam noć, a ujutro je sestra došla po mene i pripremila me za operaciju. Na operaciju sam otišla mirna. Kad sam se probudila osjetila sam olakšanje.  Samoj sebi sam čestitala novi rođendan. Preživjela sam i otarasila se “njega”, nepozvanog gosta u mome tijelu. Oporavila sam se brže no što je liječnik očekivao. Svi smo bili zadovoljni:  moj kirurg, ja (još više od njega) i sestre. Sestre su posebna priča. One su Božji dar. Držale su me kao kap vode na dlanu. Veliko hvala svim sestrama na Odjelu plastične kirurgije i rekonstrukcije dojke karlovačke bolnice.

Prije no što su me pustili kući liječnik je došao do mene i objasnio mi što me sve dalje čeka. Došla sam kući. Obitelj je od prvog trena bila uz mene. I prijatelji su uvijek tu, uskoče kad god mi nešto treba. Zahvalna sam do neba na tome što ih sve imam pored sebe, moje probrano društvo srcu najmilije.

Kako se približavao dan pregleda kod onkologa hvatala me panika, ali sam se ugodno iznenadila jer na tom sam se pregledu osjećala jako opušteno. Sestre su bile tako fine i pažljive… čovjek nikada ne bi rekao da sam došla na odjel za “otpisane”. Srećem dosta žena koje se liječe od karcinoma. Svaka ima svoju priču, ali naše priče imaju i dosta toga zajedničkog. Otvoreno razgovaramo kao da se znamo 100 godina. Vrlo često sasvim spontano počinjemo pričati viceve, šalimo se i smijemo i mogu reći da je svaki od 16 petaka tijekom kojih sam primala kemoterapiju prošao u opuštenoj atmosferi s puno smijeha.

No, zato se nerado sjećam dana nakon prve kemoterapije. Prvih 10 dana glava mi je bila u kanti i wc školjci. Samo sam povraćala, povraćala i povraćala. Ali kada je došao dan u kojem moram primiti novu kemoterapiju, nabacila bih osmijeh na lice i otišla u bolnicu kod mojih “kolegica, sestara po karcinomu”. Konačno je došao i 29. rujan. KRAJ! Napokon nema više kemoterapije, nema više bolnice, ali, nažalost, nema ni ugodnog druženja s mojim “kolegicama, sestrama po karcinomu”. No, razmijenile smo brojeve telefona i ostale u kontaktu. Kad god se čujemo sjetimo se našeg druženja u karlovačkoj Dnevnoj bolnici. I sad, kad je sve gotovo i kad bih trebala uživati u životu, to mi ne dozvoljava moje emocionalno zdravlje. Ali, uz veliku podršku ove divne stranice bila sam na prvom razgovoru s psihijatrom/psihologom i mogu vam reći da vidim svjetlo na kraju tunela.

Drage moje žene, djevojke, majke, kraljice… Toliko od mene. Budite žive, zdrave i vesele!