Priča o crvenom taksiju

Gelender, naravno, nije otišao u Indiju premda je neko vrijeme intenzivno razmišljao o tome; analizirao vlastite pogreške iz prošlosti, trančirao koliko su one utjecale na druge ljude, pokušavao dokučiti je li bio previše samoživ ili, pak, uopće nije mislio na sebe, uvjeren da se „odgovori pronalaze na izvoru“, a to bi, kao, trebala biti Indija.

A onda je shvatio da će se još više ukopati u očaj vrati li se s putovanja bez prebijene pare, da će ga stvarnost ošinuti po nosu silinom tramvaja, zbog čega je bolje da, recimo, rane vida negdje na Jadranu.

Kad se vratio s godišnjeg, dočekao ga je razgovor sa šefom s kojim, zapravo, odmor i nije dogovorio, pa se suočio sa spoznajom da će dobiti još jednu plaću, nakon čega može potražiti novi posao. U doba najcrnje krize.

Srećom, snašao se brže nego što je mislio: prvo se zaposlio kao dostavljač pizze (uvjet: vlastiti automobil), a onda je počeo voziti taksi. Par mu je godina bilo dovoljno da stekne neke veze i poznanstva te shvati kako zapravo uživa u poslu, prvi put u životu.

Kad mušterija uđe, on baci okladu sam sa sobom, skenira je li čovjek šutljivac ili pričalica, pa na kraju dana manču ili spremi sebi u džep ili odvoji u kasicu za žicare i potrebite. Prije nego što sumicu stigne uplatiti na žiro-račun siromaha, podijelit će novac usput, dok bude hodao gradom. Human je taj naš Gelender, humaniji nego što se nadao, Indija mu zapravo i nije trebala da shvati tko je.

Uskoro je počeo voziti pravi taksi. Tako, ukazala se prilika, uvjeti su bili povoljni, a kad je doznao za mogućnost suradnje s udrugom Nismo same, koja žene besplatno odvozi na kemoterapiju, a majka mu je lani izgubila bitku, cijela je priča dobila dublji smisao.

I tu, međutim, postoji računica. Taksiste se plaća, samo što to ne čine klijentice nego udruga koja se opet financira… jedva i nikako. Težak izazov, promislio je Gelender kad je vidio koliko je posao lukrativan, ovako ili onako, i kako ga zapravo izaziva da sav novac dobiven vožnjom žene koja se bori s tim užasom ponovo uplati na račun udruge. Nekad uplati, nekad ne uplati, većinom „šara“ kako prilike dopuste.

Mnogi taksisti šaraju oko udaljenih, prigradskih sela, jer takva je vožnja – kao i ona od aerodroma do centra grada – najisplativija. Kad dispečer dobije poruku od Nismo same, rasporedit će najbliže vozilo, pa se nesretne klijentice, koje su tek počele s mučnim ciklusima trovanja organizma lijekom za jednu jedinu boljku, nerijetko susretnu s diskretnim pitanjem: „A vi ovako idete svaki utorak?“

Dugo Selo, Sesvete, Velika Gorica… sve su to zgodne destinacije oko kojih se isplati kružiti kao morski pas oko komada krvavog mesa, ali takvu „srećku“ treba znati prepoznati.

Gelender je to jutro, sasvim slučajno, čovjeka s kolodvora prebacio do Samobora, pa se tamo našao kad je Linda odlazila na prvu kemoterapiju.

***

Tihomir je radio. „Hoćeš da idem s tobom?“ upitao ju je večer prije, a ona mu je rekla: „Glupost! Što ćeš tamo?!“ A ipak se nadala da će uzeti slobodan dan.

Ali razumije. Previranja na poslu, u firmi svaki dan neko dobije ili otkaz ili opomenu, nervozan je, jadan, i sad još ovo. Kad je dobila rezultate biopsije, oboje su plakali k’o djeca. Do operacije su se već zbrojili, a sad, evo, treba odraditi i ovo. Najteže.

Istuširala se, počešljala, pripremila hranu i bočicu s vodom. Iskusne „rakne prijateljice“, one koje je upoznala na odjelu, rekle su joj da se spremi ko za rat. „Krv ti vade natašte, ali na terapiju ćeš čekati satima, tako da ponesi doručak da ti ne bude zlo.“ „I nešto za čitanje ili tablet“, dodala je druga cimerica, na što je treća rekla kako ona „nije imala koncentracije ni za što“.

Naoružana orašastim plodovima i zdravim krekerima, jer u zadnje vrijeme izbjegava bijeli šećer, bijelo brašno, a apetita ionako nema, Linda izlazi iz kuće prije osam. 29. rujna. Ovaj će datum dobro upamtiti.

Ulazi u crveni taksi s brojem 7285, sjeda iza. „Dobro jutro! Molim vas do Klinike za tumore. Ne znam koja je adresa.“

„Ja, nažalost, znam“, odgovara Gelender, pa se ugrize za jezik jer – niti se njegovo iskustvo s majkom niti s vožnjom od točke A do točke Klinika za tumore, može usporediti sa strahom koji upravo sad i upravo ovdje proživljava ova žena. Vidi joj u očima.

Linda sjedne i okrene glavu prema prozoru.

„Šutljivica“, pomisli Gelender pa uključi radio.

„Smeta li vam?“ upita. Žena odmahne glavom.

***

Kome radim ovoliki ustupak, ja koja sam rekla da nikome ne dopuštam da mi sakati tijelo i truje organizam, za koga ovo radim? Za sina? Neka još malo gleda mater kako pati, muči se, sumnja, boji se… svih onih užasa koje je viđala na nekim tuđim licima, ovako blagoslovljena i zdrava.

A sad odjednom… sve je to davna prošlost. Sanjam da hodam po želatini, gustoj, ljepljivoj, ubojitoj. Noge mi propadaju, sve više i više. Još se ne utapam, ali gubim ravnotežu. Nemam se za što uloviti, ni za koga, potpuno sam sama. Jedva balansiram.

Stvarnost nije mnogo bolja. Svako buđenje donosi šok: sjetim se prvog liječnika koji mi je pročitao nalaz. Provjeravam stanje, da, operirana sam, da, imam rak, da, ovo je sad moj život.

Jednom kad nogom kročiš u Kliniku za tumore, u kojoj vrijeme teče drukčije pa se točno vidi tko je gušter, a tko iskusni pacijent, pun pacijence tako da satima može gledati u prazno ili uspoređivati simptome s nepoznatim čovjekom u čekaonici straha, postaje ti jasno da između ovog i svijeta vani postoji nepremostiv zid. S jedne smo strane mi, dead men walking, s druge svi oni s kojima smo se do jučer mogli identificirati. Kad sam Tihomiru rekla: „Meni više nitko na svijetu ne zavidi!“, upitao me: „Zašto ti godi tuđa zavist?“ I stvarno, zašto sam tako traljavo nasađena?! Možda sam zato i dobila ovo sranje.

U ovoj klinici sve žene imaju fen frizure. Nigdje toliko svadbenih uvojaka kao ovdje. Nijedan izrast, nijedan ispucali vrh… Kad bi se oduzeli obješeni izrazi lica i svakodnevna odjeća, bio bi to pravi glamurozni prijem. Defile svadbenih frizura. Tako ću i ja za koji dan. Jutros sam se očešljala propisno, zabila žestoko zupce do tjemena, sutra ću već mehaničku radnju obavljati sa sviješću, štedjeti oslabljene folikule da što dulje potraju, da što dulje budem nalik na staru sebe. Još barem koji dan…

Neke se žene smiju, tri cure, značajno mlađe od mene, pričaju o putovanjima, postale su prijateljice jer – osim jedne drugu, rijetko se i s kim viđaju. Kad sam Silviji i Sandri javila da sam napipala kvrgu, ja sam morala tješiti njih. Kasnije sam čula da su bile na kavi, njih dvije, a oduvijek smo bile trio, i pomislila kako su me pokopale. Sasvim shvatljivo. Moja je dijagnoza ravna hororu. Bolje se ne vezivati za novu mene.

Koliko smrt može biti strašna i ima li smisla lijepiti kristalnu vazu kad padne i raspe se u komadiće? Jer čak i ako je polijepim, više nikad neće biti ista, cjelovita. Hoću li se ikad više smijati? I je li poanta igre srušiti rekord dugovječnosti ili biti sretan, pa nek’ traje kol’ko traje? Nikad se više neću nasmijati, premalo je razloga za smijeh. Što radiš, sine? Pošaljem poruku. Ne odgovara. On ima svoj život, s one strane zida. I dobro da je tako. Ja sam ovdje, u uskom hodniku kroz koji stalno netko prolazi. Kako prođu koja kolica, s pacijentima, prljavim plahtama ili bočicama drito iz laboratorija za tešku kemiju, mi podižemo noge i oslobađamo prostor. „Nogeeee!“ vikne medicinska sestra i ja joj odgovaram: „Najbolje da nam i njih amputirate!“ Ostali se poslušno pomiču. Problem je očito u meni.

One iste cure koje su do maločas razgovarale o Tunisu i Maroku, planirale zajednički bijeg od stvarnosti, dok sam ja plakala u rupčić, sad govore jezikom koji ne razumijem: spominju 4 crvene i 12 paklenih, pa jedna kaže: „A zapravo znamo da su crvene paklene. Bijele su kao koktelčić, malo uspavaju, ali barem ne rigaš.“ Smiju se. Ja i dalje plačem. O, Bože!

***

Linda sjeda odostraga. Još jedna vožnja, još jedan taksist. Zasad je dobro. Odnosno, nije tako strašno. Zabilježit će -1. Još tri tjedna i bit će -2, a nakon četvrte crvene slijedi tjedna terapija.

Misli pozitivno, gledaj kako je lijepa zagrebačka jesen, sasvim drukčija iz auta kad sama ne voziš. Dan je sunčan, stvoren za kavu u centru, čak i nekakav krhki optimizam. Kući je čeka gotov ručak, pileća juhica s noklicama, krizni stožer ipak radi. Sva sreća da postoji besplatan taksi, bilo bi teško uskladiti sve te obaveze…

Do Samobora osjeti svaku krivinu. Znači li to da tableta ne djeluje? Ali da zato kemoterapija radi? Jesu li to ti niski ciljevi kojima je uči self help literatura? Je li sad to to? Jedini razlog za veselje? Taksist je ljubazan, šuti, ne zapitkuje, pa Linda može glumiti da se vraća s posla. Da je doktorica koja pregledava nesretne pacijente prije ulaska u sobu s bočicama i, mora se priznati, udobnim foteljama s kojih pogled puca prema televizoru na kojem se vrti Dr. Oz i samouvjereno dijeli savjete kako prevenirati rak. Prošla baba s kolačima, doktore!, pomisli Linda i zatvori oči.

***

Svi se pacijenti, svatko na svoj način, trude dokazati da su onamo dospjeli greškom. Neki se trse pokazati da su zdraviji od drugih: kad nekome ispadne papir s Povijesti bolesti, skaču da ga oni podignu, pridržavaju vrata osoblju i forsiraju priče o budućnosti. Drugi su nerealizirani liječnici: znaju sve, pa i više od toga, o svojoj i tuđim bolestima, dijele letke alternativne medicine, ali vjeruju i u klasničnu i imaju „preko nekoliko primjera“ koji potvrđuju njihove teze. Treći su ljutiti na sve: ne mogu se pomiriti s čekanjem, organizacijom, tretmanom liječnika, kvalitetom usluge, osnivaju sindikate, podižu bune, štrajkove, bacaju dimne bombe (ti su najčešće gušteri), a kad sestra prozove njihovo ime, skaču kao opareni, grabe jaknu, vrećicu i nalaze i hitaju unutra po svoju dozu. Četvrti telefoniraju: prijete prijateljima, obitelji, znancima da će pobjeći, govore da „nitko od njih neće praviti budalu“, a onda, kad prekinu vezu, ipak ostaju skrušeno jer „neke su drukčije karte podijeljene“, nema odavde natrag. Peti? Ima li petih?

Možda je Linda peta kategorija ili je samo pomirila više već definiranih, pa sad razgovara sa ženama, udijeli i pokoji savjet, ponavlja ono što i sama želi čuti, a to je da će „sve biti dobro“, da smo ovamo „došli s razlogom“, da nuspojave „nisu strašne kako se priča“ i da tu „kemoterapiju treba shvatiti kao izazov, a ne kao problem“. Kad bi je Tihomir mogao vidjeti ovdje, u elementu, gdje se ponovo pretvara u sveučilišnu profesoricu koja zna komunicirati s mladima, bezmalo bi se iznenadio. Jer kod kuće je odsutna, plačljiva, potrebita… postala je svima previše.

Trenuci ushita i očaja izmjenjuju se brzinom svjetlosti. Nakon drugog ciklusa izgubila je menstruaciju, ušla u prijevremenu menopauzu, pa valjda dio ludosti otpada i na to. Šetala je neku večer sama, dan se jako skratio, pa je izišla predvečer, već strahujući od nove doze koja će je na tjedan dana prikovati za krevet, pa da iskoristi… Nabila je slušalice na uši, pustila Urbanove Ribe i došlo joj je da potrči, da urla od energije koja ju je prožela kao posljedica svakodnevnog bildanja vlastite snage i entuzijazma. „Bit će sve u redu“, ponavlja iz dana u dan samoj sebi dok hoda, kuha, gleda film ili u ogledalu promatra kako je lijepa ćelava kao kokošje jaje. Bez obrva, kao lopta, bez stidnih dlaka, kao dijete, bez malja na rukama, kao plastična lutka u izlogu. Odvrne glavu tuša da je zapljusne odozgo, „kiša“ koju je inzistirala ugraditi u kupaonicu konačno se isplatila, pa se osjeća kao marinac, G. I. Jane, Amazonka (za što postoji još pokoji razlog) tako da može iskreno savjetovati ženama: „Nemojte se šišati na kratko, njegovati preostale pramenove, svjedno će ispasti. Riješite taj problem naglo, čim prvi busen kose ugledate na jastuku. Vidjet ćete, bit ćete oslobođeni!“

Perika joj dobro stoji. „Moram vam reći, prekrasna vam je boja kose“, rekla joj je prije neki dan mlada trgovkinja u dućanu s cipelama. „Hvala, to je perika“, odgovorila je i nasmiješila se. Vidjela joj je šok u očima, a onda se okrenula prema visokim preskupim čizmama kakve je oduvijek tražila. „Ima li smisla kupiti ih? Hoću li ih nositi više od sezone?“ pomislila je tada i vratila ih na policu.

Sutradan je ipak otišla po njih i sad ih gleda dok nailazi spremačica i viče: „Nogeeee!“ Linda svoje spremno podigne u zrak, pokazujući ponosno nove potplate.

***

Vozilo 7285 stiglo je na lokaciju. Dobila je poruku netom nakon izlaska iz tuša.

„Šit!“ opsuje.

Nabacila je na sebe prvo što joj je došlo pod ruku, nabila kapu na glavu, pa se sjurila stepenicama do parkinga uz ulicu.

„Oprostite što ste čekali“, kaže umjesto pozdrava.

„Sve je u redu. Puštaju dobru muziku“, nasmije se taksist.

Na radiju je svirala I Drove All Night u izvedbi Cindy Lauper. Linda se nasmiješi očima u retrovizoru.

„Klinika za tumore?“ upita Gelender.

„Da“, odgovori Linda i prepozna lika koji ju je vozio prvi put, i koji joj je viknuo: „Sretno!“ kad je već zalupila vratima. Sad joj je glupo to spominjati. Tko zna koliko takvih slučajeva ima, sigurno se ne bi sjetio, pomisli.

Gelender se sjeti gospođe. Naravno, u Samobor ne ide često, pa je i to razlog, ali jutros kad je dobio vožnju prema Svetoj Nedelji, pala mu je na pamet i ona vožnja, iako su prošla gotovo dva mjeseca od tada, jer neke mu se davne stvari motaju po glavi. Kao prvo, ova žena nevjerojatno sliči njegovoj staroj ljubavi, curi s kojom je živio godinama, ali koju je shvaćao olako, sve dok ga nije odlučila zamijeniti boljom verzijom njega, tj. njegovim najboljim prijateljem. Drago mu je što ovo nije ona i što njegova stara ljubav (valjda!) i dalje ima kosu.

Nije siguran koliko žali za propuštenom prilikom jer da nije zabrljao, nikad se ne bi opametio. A svoje je ponašanje tih mjeseci, nakon što mu je Suzana uručila i vlastite ključeve od stana, rastrančirao do detalja. Pa je shvatio koliki je magarac. Ali ŠBBKBB, što bi bilo kad bi bilo, Gelenderu nije najdraža igra na svijetu. Odlučio je po toj rani ne kopati previše. Barem ne svjesno. Sada je ionako imao drugi život, s novim izazovima i ne baš uvijek ugodnom svakodnevicom. Ali, ovaj posao voli. To je konstanta.

Kad je krenula November Rain, siguran odabir glazbenog urednika za kišovito jutro krajem studenoga, čuo je gospođu kako mumlja. Pa je i on tiho zapjevao. Svidjela mu se ta iznenadna povezanost. Pogledala ga je u retrovizoru taman kad je on bacio pogled prema njoj.

When I look into your eyes
I can see a love restrained…

***

„Opa! Vidim, otvorili ste frizerski salon“, govori dok ulazi u uski hodnik-čekaonicu. Žene se smiju. Sve su bitno starije od nje, ali ovo mjesto dokida razliku u godinama. Sjećaju se jedne drugih s kosom, komentiraju kako su perike nevjerojatno vjerne, „nitko ne bi rekao da nije prava“, međusobno se savjetuju kako zagladiti pramenove na čelu.

„Najbolj da pljuneš pa da zaližemo!“ viče gospođa u najboljim godinama svojoj novoj kolegici koja sjedi dok joj ova, uz pomoć finog češljića, namješta delikatan sintetički pramenčić uz rub čela. Umiru od smijeha obje. Linda ih provocira, ali zna da joj nitko ne zamjera, jer zajedno su u rovu, ni najluđi redatelj ne bi ih spojio u istom filmu, nemaju nikakvih dodirnih točaka, osim jedne – u koju se sažela cijela njihova stvarnost.

„Mala, idemo na kavu, a ako me prozovu, reci da sam na zahodu!“ dobacuje joj „frizirana“ gospođa koja se ovdje pojavila u 7 i sad već proživljava ozbiljnu kofeinsku krizu.

„Nema problema!“ odgovara Linda pa isprati ženu i njezinu pratnju pogledom. Nema pojma kako se zove, ovdje ih svi oslovljavaju prezimenom. Prezimena se pamte.

Sestra prozove gospođu, pa Linda vikne: „Ovaj tren je otišla na WC!“ Unutra ulazi netko drugi, a za par minuta i Linda. „Gdje mi je gospođa Sunko?“ s vrata ponovo izvikuje sestra. „Još je u WC-u“, odgovara netko, ali čuje se glas: „Nema tamo nikoga, prazan je…“

„Što ću s vama…“ sestra vrti glavom. „Vidim da dobro jedna drugoj čuvate leđa!“ kaže i pogleda Lindu koja slegne ramenima. Nasmiju se jedna drugoj. „Nema veze, Sunko kad dođe, dođe!“ Linda ponosno pogleda kolica sa svojim bočicama. Sve su prozirne, crvene je odradila prije tri tjedna, sad kreće lakši dio.

„Koju ruku pikamo?“ pita mlada medicinska. „Desnu“, odgovara Linda. Lijeva joj je strana operirana, za lijevu nema više „pikanja“. Na desnoj su žile tanke i potrošene, ali uvijek ima mjesta za još jedan mali, majušni ubod.

***

„Kako je bilo?“ upita je taksist, isti onaj koji ju je jutros doveo.

„Dobro, čovjek se navikne…“

Gelender odluči ne spomenuti svoju staru. Ova bi žena sigurno upitala: „Kako je sad mama?“ Pa bolje da ne počinje. U stvari, najbolje mu je da drži jezik za zubima, već je zaključio da je gospođa šutljivica, ne želi biti nametljiv.

„Odradila sam 4 najgore terapije, sad me još očekuje 12 lakših“, iznenadi ga Linda, pa je pogleda u retrovizoru. „O, pa to su dobre vijesti“, kaže. Ona kimne i nasmiješi se.

„Da idemo preko Rotora ili na Črnomerec?“

„Pa evo, možemo na Rotor. Svaki put idemo preko Črnomerca“, odgovara Linda. Taksi skrene prema jugu. Još sat – dva i krenut će gužva, zasad… crvena Škoda klizi kao kroz maslac. Semafori se otvaraju, ljudi se polako prestrojavaju, nema nervoze. I krivine su nekako blage.

Jesi gotova? piše joj Tihomir.

Upravo se vozim kući, odgovara Linda.

Kako je bilo?

Dobro, malo kraće nego prošli put.

Odlično, dolazim s posla ranije. Da navratim po sladoled?

Onaj skupi od 50 kuna?

Za moju dragu samo najbolje.

:-*

Linda se nasmije. Čak ispusti i tihi zvuk zadovoljstva. Tko bi rekao?!

„Hoćemo na Rakitje, Novake ili, ako želite promjenu, preko Kalinovice?“

„A vi ste malo neodlučni…?“ odgovori mu Linda šeretski.

„Pa ne znam, možda i jesam.“

„Ajmo onda po selima, tuda nisam prošla godinama“, prilično entuzijastično odabere ona. A onda se sjeti serije Dear John.

„Sjećate se serije Dear John?“ upita.

„Naravno. Vrhunski humor.“

„A sjećate li se kad je Louis izlazila na date s onim neodlučnim likom, pa ga pitala riblji ili mesni restoran, a on odgovarao – svejedno, file tune ili ribu na roštilju, njemu opet svejedno, koje će vino piti, šardone ili ševinjon…“

„Souvignon“, ispravi je taksist. „Ševinjon valjda dolazi kasnije.“

Linda ga pogleda u potiljak i prasne u smijeh. „Nemam pojma otkud mi ševinjon.“

Taksist ne odgovori ništa, ali oči mu se stisnu. I on se smije. Ova mu vožnja, „po selima“, baš nekako godi.

***

„Da sam birala, a zapravo i jesam…“ nasmije se Linda, „odabrala bih upravo svog muža.“

Djevojka kimne, kaže: „Podrška je važna.“

„Ali najzahvalnija sam na tome što mi pruža ravnotežu. Ne dopušta da padnem, niti da uzletim, drži me prizemljenu. Inače sam prilično sklona oscilacijama.“

Djevojka je blijedo pogleda. Nosi masku na licu, kaže da se boji zaraze, ovako imunokompromitirana. Lindi se učini da je pronašla sugovornicu po svojoj mjeri, možda baš zbog tog pridjeva, a možda – bit će da je to! – jer curka većinom šuti. Dobar je slušač, reklo bi se.

„Razmišljala sam o psihološkoj pomoći, ali rekla sam – neću, moj je život sasvim pod kontrolom“, slaže djevojci u oči. Ova kimne bez riječi. „A vi?“

„Što ja? Jesam li tražila psihološku pomoć?“

„Oprostite. Sad vidim koliko mi je pitanje glupo.“

„Haha, nema glupih pitanja. Sasvim je očekivano, ali ne… Nisam je tražila, iako mislim da bi nam svima dobro došla.“

Linda na to ne uzvrati ništa. Djevojka je u pravu, okolnosti su toliko izmijenjene da kontrole nema. Upravo je ta promjena imidža – svi smo bili nešto, sada više nismo – najstrašnija stvar u cijeloj bolesti. O boli nitko ne razmišlja. Nitko nema nikakvih tegoba. Uostalom, sve ono što fizički muči onkološke bolesnike u ovoj fazi posljedica je liječenja. Dok se ne liječiš, dobro si. Liječenje je teška dugoročna investicija. Koja sa sobom nosi žestoku degeneraciju.

Kako se riješiti starog imidža, Linda nema pojma, ali zato dobro zna u kojem se trenutku oprostila od mladosti. Budućnost je postala krhka, ljepota prolazna, zdravlje stvar prošlosti, cilj igre je sačuvati postojeće stanje, bez osobito ambicioznih projekata. Sve ono što je nekad bila, slika koju je odašiljala u javnost, drugima, sretna odrazom u njihovim ogledalima, sve je to nestalo s dijagnozom zbog koje se za život kakav poznaje drži poput pauka za nit nevidljive mreže.

„U pravu ste. Vjerojatno se ja samo tješim.“

„I to je u redu. Tješenje… Imate sreću što imate tako dobrog muža. Odnosno, što ste ga prepoznali unaprijed.“

„Da, imam sreće“, odgovori Linda pa se pokunji. Je li ovoj mladoj ženi servirala dio svojeg besmislenog imidža, kao da joj preko Njuškala prodaje vlastiti brak? Pa je i Tihomira spremna nahvaliti nekritično iako su i prije njezine bolesti nekoliko puta došli u tako lošu fazu da je mislila da je gotovo. „On bolje funkcionira u krizama, to sam definitivno shvatila“, kaže.

„Znači da je dobar. Kukavice pobjegnu u krizi.“

„Slažem se“, konstatira Linda i začuje vlastito prezime. „Vidimo se unutra“, dobaci djevojci umjesto pozdrava i uđe za gospođom s muškim šeširom na glavi.

„Nevjerojatnu vam priču moram ispričati“, govori dok sjeda u crvenu Škodu.

„Pretvorio sam se u uho“, kaže taksist i doda: „Samo mala digresija… Sad idemo putovima kojima još niste prošli.“

„Putovima revolucije“, kaže Linda.

„Moglo bi se i tako reći“, odgovori muškarac i krene. „Da čujem priču…“

***

Prvo je pitanje uvijek: „Koju ruku pikamo?“ Drugog zapravo i nema. I sad ta gospođa, rekla bih 70 +, nema kosu, naravno, ali ne nosi periku, nego nabije muški šešir, s trakom oko oboda, onako – panama šešir. Dolje su smeđi sako i suknja ispod koljena, sve asketski, ali sa stavom. Konkretna gospođa, nevjerojatno nalik Janku Bobetku, baš takvu facu ima. Zato je od milja zovem Babetko (iza leđa).

I sad… prilazi joj neka mlada sestra, zgodna, crnomanjasta, uvijek nasmijana, na majci joj piše: Da je sestra s kemo biti lako, sestra s kemo bio bi sva’ko. Nisam oduševljena brojem slogova, ali to su detalji. Bitna je poruka. I stav. Te su sestre, da napomenem, heroji zdravstvenog sustava. Ako sam imala kakvu dilemu, sad je nemam. Rade ko konji, strpljive su ko starozavjetni Job, dobro, patnja nije njihova, ali nije da nije… Uglavnom, prilazi Babetku starozavjetna sestra i pita veselo: „Koju ruku pikamo?“ Babetko je gleda blijedo, slabo čuje, pa vikne: „Aaaaaa?“ „Pitam koju ruku pikamo?“ ponavlja ona. „Aaaaaaa?“ ponovi i Babetko. „Jeste operirana?“ preformulira Job. „Molim?“ zgroženo odgovara žena. „Ja? Operirana?“ Svi se smijemo, ali stara nastavlja. „Jok, nikad u životu nisam bila bolesna.“ Svi se već kidamo od smijeha, onako prištekane na bočice sa stalka. Buljimo u njih dvije kao iz prvog reda kazališta. „Ja sam cijeli život zdrava. Jedino sam, kao mala, preboljela šarlah. Majka je mislila da ću umrijeti, imala sam tri godine… Vozila se jedan dan vlakom i tamo naišla na neku ženu, stariju…“ veze ova. Sestra se okreće prema nama, zinula je u čudu, odmahuje glavom, ali Babetko nastavlja: „I kaže joj ta žena: ‘Ponesi robu od djeteta, neka je svećenik blagoslovi.’ Pa još  dade mojoj materi popis od kojih trava da mi skuha čaj. I onda sam ja to pila sve dok se šarlah nije povuk’o. Nikad više nisam bila bolesna.“

„Znači, niste operirana?“ zaključi sestra.

„Ma kakvi operirana“, otrese Babetko i konačno pruži ruku da je sestra upikne.

***

Od momenta „ševinjon“ Linda ne preskače staviti periku, iscrtava obrve i oblači odjeću koju je kupila za posao. Salonke ne nosi, bilo bi previše. Tihomiru nije rekla za taksi broj 7285 niti mu je ispričala zgodu s Babetkom. Pokoškali su se oko planova za Božić, koga bi ove godine trebali zvati na ručak, njegovu sestru ili njezina brata, živci su joj stanjeni, to zna, on je tako dobar, pažljiv i požrtvovan, mogla mu je barem tu sestru darovati za Božić. Ali pokoškali su se. Baš onaj dan kad se raspoložena smijala u crvenoj Škodi pričajući skeč pod radnim naslovom Koju ruku pikamo?. Sad joj je krivo. Pojela bi najradije vlastiti šešir, kao Bajo Patak, može i muški, panama, s ukrasnom vrpcom, ugodila mužu nekako, ali više ne zna kako. Da ga nagradi seksom, ovako osakaćena, ćelava, samoj sebi neprivlačna?! Tužna.

Zašto se – i je li to uopće moguće? – posebno sređuje za još jedan ciklus? Zbog čega je tako razočarana kad joj stigne SMS s nepoznatim brojem vozila, čije prve dvije znamenke odmah prepoznaje kao nebitne. „Recite mi iskreno, jeste li kružili oko Samobora?“ pita taksista kojeg vidi prvi put, kao kakva luđakinja koja umišlja da je progone.

„Kako mislite kružio?“ pita taksist i odgovara: „Živim u Samoboru.“

Nervozna je ova vožnja, jedna od najgorih u kratkoj povijesti hodočašćenja na Kliniku za tumore u kojoj se vrijeme vuče drukčije nego u stvarnosti, pa Linda ima dojam da je upala u crvotočinu iz koje se ne zna iskobeljati. Barem ne do idućeg utorka kad će, ako Bog da, dobiti SMS kakav zaslužuje pa se u „crvenom“ odvesti na novu porciju „bijelih“.

Cijeli dan je tužna, ljutita na njega koji je imao važnijeg posla od nje, pa se nije pojavio mada ga je čekala. Glupača. I što je uopće ovaj osjećaj, kakva je karikatura taj njezin jalov seksepil… Ona je takva olupina, fizički i psihički, blijeda sjena žene, zavodnice čak, kakva je nekad umišljala da jest. Dan se vuče kao slina… nad grad se spušta oblak, „izgubljeni smo u vlazi, možemo se samo namirisati“, ali vonj je tako odvratan, kemijski intenzivan da ga još dugo, danima, nosi u nosu.

Njegova se Škoda vuče poput sline. Noga mu je stalno na papučici kvačila. Krene, pa stane, pa krene, pa stane, danas ne stiže ništa. Pretplaćen je na crveno na semaforu, mušterije su šutljive i pasivno razdražljive, drkaju po mobitelima, ne doživljavaju ni njega, ni svijet oko sebe, jedan je zatražio da promijeni stanicu, pa je Gelender isključio radio, jedva čekajući da gospodina biznismena izbaci pred zgradom koja se svojim sivilom i ogromnim prozorima-zrcalima savršeno uklapa u usran dan. Kakva mimikrija! I on bi sâm najradije nestao u toj iluziji stvarnosti, preslab za život kakav je pred njega serviran.

Nakon Suzane je upoznao Kristinu, divnu malu plavu, toliko predano naivnu da ju je poželio staviti u staklenu kutijicu i samo gledati. Diviti joj se. Da ga gleda netremice kao nesvakidašnji artefakt, gešku u svojem savršenom svijetu dok se on pita: „Čime sam zaslužio ovakvu sreću?“

Dobili su dijete, malu Luciju, pravu mustru od prvoga dana, da ih zabavlja, zadivljuje, pokazuje kako je biologija nevjerojatna stvar pa on, tako smotan, nesređen i nikad dovoljno zreo, i ona porculanski savršena, žena bez mane, mogu spojiti svoje stanice u jednako tako savršeno biće i dokazati da evolucija nepogrešivo radi za nas. Eliminira otpad (Gelenderov dio) i potvrđuje se u svoj svojoj raskoši.

Kad je Kristina drugi put ostala trudna, on je već znao kako stvari idu. Lucija zaslužuje brata ili sestru, a njih dvoje… a zašto ne bi imali još jedno?! Ovaj put sina. „Sad smo već stari i iskusni“, rekao je ženi kad je nju i malog doveo iz rodilišta.

„Govori u svoje ime, ja sam još uvijek mlada“, odgovorila mu je ona i on ju je čvrsto zagrlio, ponovno preneražen tolikom srećom, gotovo uplašen kišnim danom koji dolazi nakon sunca jer dijalektika je sastavni dio života, dobro to zna. Tmurni oblak samo što nije. Možda ga je i prizvao, misli dok se crvenom Škodom probija prema Dubravi, u vrijeme najveće gužve, željan sinovljeva osmijeha, pogleda, prve riječi. Dvije i pol godine nakon rođenja. Ali Vito ne popušta. On živi zaključan u vlastitom svijetu, u kojem nema ni Lucije, ni Kristine, ni njega – njegovog tate. Od jutros i službeno zna kakav se to oblak nadvio nad njega.

***

Linda je tjedne terapije odrađivala bez problema. To je li je dočekao crveni Gelenderov auto ili neki drugi, obilježilo bi joj dan. Nije imala pojma da ljudi koji su došli na korak smrti mogu biti tako djetinjasti. Baš nezrelo zainteresirani za platonski odnos koji ne vodi nikamo niti se ona nada da će odvesti. Mogla bi to biti želja za opstankom, uvijek usko povezana s produžetkom vrste, što znači i s prokreacijom, seksualnim nagonom… Ako mi nagon nije odumro, možda onda podsvjesno znam da ću opstati, još barem malo… tješi se Linda dok razmišlja o poruci koja još svijetli na zaslonu njezina mobitela.

Kako ste danas? Žao mi je što nisam stigao, napisao joj je taksist iz vozila 7285, tjedan nakon što joj je povjerio da ima autističnog sina, a onda rekao da će pokušati idući utorak dobiti njezinu vožnju. Bila je zbunjena tada, nije znala kako reagirati, pa se nasmijala u neprilici, kimnula i razvukla osmijeh, nadajući se da nije primijetio koliko joj je stalo do tih pola sata vožnje u jednome smjeru… Jednom tjedno.

Kad je jutros vidjela da ga nema, osjetila se izdanom. Jednom je tako umislila da Tihomir prima lascivne poruke od Petre, neke nove cure na poslu, jer mu je mobitel par puta zavibribrao, pa se on blesavo smješkao čitajući što piše. Ali joj nije rekao tko ga je tako razveselio. Linda je gledala ispitivački taj blagoteleći izraz lica, ali Tiho je hladno telefon spremio u džep (zašto ga ne ostavi na stolu?!) i nije rekao ništa. Taman su jeli, bila je nedjelja. Kad je ponovno čula vibru, nije se ni pomaknuo, tako s mobitelom u džepu hlača, da mu vibrira uz spolovilo. Titra egu.

Kasnije je upoznala Petru, nevjerojatno srdačno biće, uvjerila se iz prve ruke na nekakvom roštilju, proslavi rođendana Tihomirovog starijeg kolege, kako između te cure i njezina muža nema ničega zabranjenog, pa je i tajanstvene poruke i narušeni sklad nedjeljnog ručka gurnula u zaborav.

Danas joj je dan naopak. Sve je krenulo s dolaskom pogrešnog taksija, nekog nametljivog tipa koji ju je pitao za dijagnozu. Kad mu je spomenula dojku, rekao je: „Pa super, to je danas izlječivo.“ „Kao i rak testisa“, odgovorio je spremno tako da je čovjek promrmljao: „Sav sam se stresao“ i umuknuo do Prilaza Baruna Filipovića. A i onda je samo upitao s koje strane da stane.

Čekala je satima na kemoterapiju, neutrofili (za koje dotad nije ni čula) bili su joj prilično niski pa je morala nagovarati liječnicu da je pusti da primi dozu, ali ova se nije dala. Poslala je Lindu kući i odgodila je za tri dana. Ako sad, ljutita na vozača crvene Škode, izignorira njegovu poruku, nema šanse da se ikad više vide. Čak i kad bi mu bilo stalo, kružio bi utorkom, ne petkom, pa bi se promašili. A tako joj je krivo što ga danas nije vidjela da mu barem izvali foru s „nekrofilima“, da mu kaže kako ih „nije bilo dovoljno za današnje trovanje“ jer on bi shvatio. Da voli igre riječima, shvatila je još kod ševinjona. A ni crni mu humor nije stran jer u sebi ima dovoljno crnila koje mu dopušta da razluči duhovito od onoga što nije.

Baš joj fali da mu kaže kako je „čudno to i kontradiktorno“… „Toliko se bojimo kemoterapije, spremni smo danima naricati što će nas trovati, a onda, kao studenti pred ispit, drhtimo pred nalazima krvi i liječnicima koji ih tumače, nadajući se da smo prošli i zaslužili sledovanje…“ Tako bi mu rekla, uz objašnjenje da se oni u hodnicima ne pozdravljaju s „dobro jutro“, nego pitanjem: „Kakvi su leukociti?“ Ali kući se vratila nekim petim vozilom, ne pamti ni model ni boju, ni izraz taksistova lica, ni što joj je rekao kad se stvorila gužva jer je neki motociklist pobrao biciklista, pa su kola Hitne pomoći zakrčila križanje. Na radiju su rekli da nema mrtvih, to joj je zasad dovoljno.

Terapija odgođena za petak, telegramski je odgovorila na njegovu poruku koja ju je, poslana s privatnog mobitela, prilično iznenadila. Kako je dobio broj, je li se morao potruditi ili ga i inače vidi, neće ga pitati ako se u petak pojavi na njezinoj adresi jer, sad je sigurna, nema smisla da mu pokaže koliko joj je stalo.

***

S rodbinom nerado govori o tome. S Kristinom ne može. Prijatelji mu služe za neobavezno druženje, a na poslu se ne socijalizira. Ta je gospođa druga priča, povjerljiv netko tko će nestati kad zajedno odrade cikluse do kraja. On vožnje, ona terapije. Kad prođu godine, a njoj naraste kosa, možda se neće ni prepoznati u gradu. Kad djecu bude vodio na kremšnite, ona će biti negdje drugdje, u kući ili u Zagrebu, sigurno se neće motati samoborskim trgom. Teško da će se ikad više sresti. Zato joj može povjeriti da ima problema.

Ganuo se nekako vlastitim priznanjem, zagrcnuo u pola rečenice, sklonio pogled naglo. Zastao, pa je krišom pogledao u ogledalu kao da se boji reakcije. Iznenadila se, to se vidio, ali nije se zgrozila. Ona je svjesna fragilnosti sreće, i sama je iskusila očaj, slomila se pod njim na nekoliko dijelova. Sad svaki vodi vlastiti život.

„Kaže mi jedna žena kako nikad nije mislila da će joj se ovo dogoditi. Ja joj odgovorim: ‘Baš suprotno. Uvijek sam se bojala raka, i to raka dojke. To mi je bio najveći strah.’ A ona me pogleda sa svoje ljubičaste masažne fotelje, pa zaključi: ‘Pa vi ste, znači, sada neuništivi.’“

To mu je rekla kad joj je rekao za sina. Prebacila priču na vlastiti užas, kao da poručuje da smo svi ranjivi, imamo samo različite Ahilove pete. Nasmijao se njezinoj priči, odvozio do Samobora gotovo bez riječi, osjećajući nevjerojatnu bliskost s tom ženom koja šuti, sjedi i šuti, strpljivo i odsutno, pa opet zajedno slušaju radio, zajedno prolaze kroz grad, zajedno gledaju gole krošnje, tmurne oblake, štop svjetla drugih automobila čiji vlasnici pretjerano koče čim pod gumama osjete vlagu. „Slobodno mi recite sve što želite. Šutjet ću ko riba“, rekla mu je Linda izlazeći iz auta. Napravila je rukom pokret kao da usne zatvara patentnim zatvaračem, vidio je tu gestu već negdje, nasmijao se zahvalno dok se gospođa udaljavala prema dvorištu u kojem je već stajao muškarac. Raširio je ruke kako mu se približavala, a onda, u zadnji tren, mahnuo i njemu. Gelender uzvrati podrav i odveze se prema zaobilaznici.

***

Tko se normalan ne veseli kraju? Ima li na svijetu itko tako poremećen da želi da muka potraje? Jesam li mazohist ako nekim djelićem sebe uživam u svemu? Ili mi mozak ne radi kako treba?

Sve je iskrivljeno. Hrana ima metalan okus, vesele me jedino kokice, ne mogu pratiti složeniji film, knjige me umaraju, najradije sanjarim. Smijem se u sebi kad se sjetim nekih scena, pa tražim po internetu Jarmuschevu Noć na zemlji i gledam taj film četiri puta u dva dana. Nabijem slušalice i promatram tuđe živote, unutrašnjosti tuđih taksija, u pet zemalja, kroz pet odvojenih priča, pa mislim jesam li sličnija slijepoj Béatrice Dalle ili bih se trebala poistovjetiti s pijanim Fincima.

Jednom kad iziđu iz taksija, priče nestaju, potpuno završavaju, taj fragment stvarnosti sasvim je nebitan u općoj slici, on je ustvari crvotočina koja ni s čim nema nikave veze. Iz cjeline istrgnuta epizoda, svojevrsni bajpas između dvije radnje, dva mjesta, povezana protagonisticom čiji muž ima svoje obaveze.

U kojem se trenutku likovi otrgnu pa fragmenti počnu nekontrolirano bujati sve dok ne metastaziraju u druge segmente dotad izoliranog života? Mogu li se i oni kirurški odstraniti tako da život ostane netaknut ili ću se, i godinama kasnije, ako doživim, sjećati broja vozila za čijim je upravljačem muškarac, otac autističnog djeteta? Jesam li luda što ne želim zaboraviti? Što nemam pojma kakva bi bila moja stvarnost da nije bilo njega? Je li svjestan koliko mi je pomogao da preživim, koliko mi je dao razloga da ustanem, umijem se, htjela sam reći počešljam, haha… odjenem, upristojim?! On je, budimo iskrenu, bio ključna komponenta mojeg ustupka. Ako ne razlog, onda barem motiv da ostanem žena, i ovako oštećena… A nije ni svjestan toga. Nailaze li ljudi u naš život s dubljim razlogom, tako da svaki put ostave trag kojega smo samo iznimno svjesni? Hoću li mu nedostajati kao što on već nedostaje meni?!

Još dva puta, četiri vožnje budem li imala sreće. To su puna dva sata, toliko se toga stigne izreći.

***

„Bila je to baš dobra ideja“, uvjerena je Linda. „Pošalica za kraj. Sitna uspomena za stvarni život. Nešto što će ga povezati s njegovom gospođom, a ipak ga posjetiti na mene.“

Obećao je da će doći, rekao da se kraj mora proslaviti. Pa dodao „vi i vaš suprug“. Ona se nasmijala, poželjela ga dodirnuti, provući ruku kroz onaj držač za glavu, uglavljen u vozačevo sjedalo, pa ga pogladiti po potiljku. „Eto, tko bi rekao da ću izdržati do kraja“, reče bez veze. „Ja?“ Gelender je potraži pogledom i njoj bude krivo što je ponovo sjela iza, a ne ko čovjek na prednje sjedalo. Drugi put će sjesti sprijeda, obeća samoj sebi.

„Pričam gluposti“, prekori se glasno Linda. „Naravno da sam mislila da ću odraditi sve terapije, ne znam zašto sam to rekla.“

„Možda imate tremu?“

„Da?“

„Pa, idući put vam je zadnja. Ja bih osjećao svojevrsno uzbuđenje.“

„Vjerojatno je to“, složi se ona, odlučna da već sutra skokne do Vrutka u nabavku.

Idućeg je petka posebno usplahirena dočekala poruku da je „vozilo stiglo na lokaciju“. Uvjerena da je Gelender čeka, Linda zgrabi ručnu torbicu, platnenu torbu s poklonom i kišobran na sklapanje, pa se sjuri niz stepenice kao da ide na maturalni ples. Gotovo istrči iz dvorišta obiteljske kuće: nije došla ni do ograde, već je vidjela da je čeka bijeli automobil. Natpis TAXI ošine je posred trbuha. U džepu napipa mobitel, pogleda u ekran, ali dočeka je samo stara poruka. Ni riječi od njega.

Bijesna i tužna istovremeno, Linda sjedne na stražnje sjedalo Mazde 3 i zagleda se u prazno. Taksist je slušao domaće hitove, pjevušio bez glasa, a ona je zurila u automobile koje su mimoilazili tražeći pogledom crvenu Škodu koja je obećala doći.

Sintagma „ukradeno vrijeme“ dobila je novi smisao. Lindi je taj čovjek, kojem je dopustila da je iznevjeri, doslovno ukrao tridesetak minuta kojima se veselila cijeli tjedan. Za koji će je sat ponovo ubosti u desnu ruku, prištekati je na bočicu i ona će odsutno gledati Dr. Oza, čekajući da, kap po kap, u nju uđe sav predviđeni sadržaj. Zahvalit će sestrama na brizi, one će joj poželjeti sreću, mahnut će ženama koje će je ispratiti pogledom, zavidne, ali pune podrške, pa će, preko udruge, pozvati taksi službu, nadajući se zadnji put crvenom automobilu koji neće doći.

Kad bude sjedala u vozilo, Linda će odlučiti da joj nije stalo, posegnuti rukom u platnenu vrećicu i unutra napipati glatko staklo boce vina. „Ovo popijte sa suprugom“, planirala je da će mu reći dok je birala Sovignon, onaj koji će, čim dođe kući, ugurati u policu ispod stepenica, impresivan mini-vinski podrum. Da ga više nikad ne pogleda.