Moje ime je Marija Rajčević, strukovni sam terapeut, imam 36 godina, iz Čačka sam, udana sam i majka petogodišnjeg sina Luke. Iako ima samo pet godina, moj sin razumije sve u vezi s mojom bolešću, on je moja najveća snaga i podrška. Zahvaljujući svojoj profesiji terapeuta, upoznata sam sa svim medicinskim problemima, ali vjerujte mi, kao da i nisam.
Moja priča počela je s mjesečnicom koja je kasnila mjesec dana. Prvo sam pomislila na nešto lijepo, na trudnoću, ali ubrzo je tu lijepu pomisao zamijenila mogućnost da imam rak. Radila sam jedan test na trudnoću, pa drugi test drugog proizvođača, i oba su bila negativna. Shvatila sam da nisam trudna, i rekla mužu da moram na pretrage da vidim što nije u redu. Odlazim kod izabranog ginekologa i pitam usput za ultrazvuk dojke, zakažemo termin. Naše tijelo nam daje znakove da nešto nije u redu – netko ih prepozna na vrijeme, a netko ne. Ja sam ih, eto, prepoznala u prvom stadiju.
Na dan pregleda počinje drama. Liječnici se ne sviđa to što vidi, govori mi da se odjenem, uzima svoj mobilni i kaže: – Zovem kolegicu, ona je onkolog.
Tako sam odjednom od ginekologa stigla do onkologa. Šok, ali mirna sam, pokoja suza, ali i dalje sam hladna.
Prognoze su crne, ali imam fenomenalnog doktora koji mi kaže da ćemo sve prevesti u kroničnu bolest i pobijediti. Dijagnoza je neoplazija mamile luminarni tip b, s metastazom na jetri, i liječnik kaže: – Samo me slušaj i bit će sve u redu.
Bila sam prvo smirena i hladna, čak sam otišla nešto obaviti u salon, i tek sam se potom isplakala i rekla sebi: – Marija, nema samosažaljenja, sad okrećeš novi list, a i imaš se za što boriti i živjeti. Od tog dana nijednom nisam zaplakala.
Radila sam test na trudnoću, pa drugi test drugog proizvođača, i oba su bila negativna. Shvatila sam da nisam trudna, i rekla mužu da moram na pretrage da vidim što nije u redu. (…) Naše tijelo nam daje znakove da nešto nije kako treba – netko ih prepozna na vrijeme, a netko ne. Ja sam ih, eto, prepoznala u prvom stadiju.
Dobro sam primila to kako mi je doktorica objasnila redoslijed kemoterapija, hormonsku terapiju, opadanje kose pa, ako Bog da, poslije četvrtog ciklusa i operacija.
Došao je tako i dan da se ošišam. Bilo je cool imati “nulericu” ili “kec” frizuru. Strašno mi je smetalo skupljanje dlaka posvuda.
Prošao je drugi od četiriju ciklusa koje moram odraditi. Važno je napomenuti da od početka nisam imala nikakve simptome, osim dva čvora koji se mogu napipati preko majice, a koji su narasli u tih mjesec dana dok je ciklus kasnio. Već dva i pol mjeseca s tim živim i dobro mi je.
Htjela sam ispričati ovu priču zbog drugih žena kako bi išle na pregled dojki kao što idemo na papa test i ginekološki pregled jednom godišnje. Mislim da je pogrešno pregled dojki odgađati do 53. godine. I s ovakvom se dijagnozom možemo izboriti uz čistu glavu i uz pozitivne stavove, okruženi pozitivnim ljudima. Naravno, uz kretanje, jogu, netko se okreće vjeri i duhovnom pročišćenju, svatko može naći način kako se oporaviti brigom o zdravom tijelu i zdravom duhu. Ja sam zadovoljna tijekom mojih ciklusa, eto poslije druge KT – čvorići su se smanjili.
Bljak je kemoterapija; nedostatak kose i nije bitan; vruće ti je u glavi, crvene ti se obrazi, a nisi nijednu času vina popila… sve to će proći. Voljela bih da se sve žene više posvete sebi i prije dobivanja dijagnoze. Mi smo žene zmajevi i možemo se s tim izboriti. Tek kad te život stavi na najveći test, shvatiš koliko je vrijedan svaki uzdah, svaki osmijeh i zagrljaj.
Pozdrav, dame moje, čuvajte sebe najviše.
Fotografije: Marija Rajčević/privatni album
