Nevjerojatna priča mlade žene koja je osjećala da ima rak, no liječnici joj nisu vjerovali sve dok nalaz nije pokazao da je bila u pravu.

 

Svoju priču i sve vezano uz moj novi život zovem jednostavno – sudbina. Kako biste lakše shvatili razloge zašto mislim da je sve što mi se dogodilo sudbina, krenut ću malo dalje u prošlost. Otvorit ću knjigu koju sam davno zatvorila i do sada je skupljala prašinu negdje duboko skrivena u mojoj podsvijesti.

Mlada sam se udala i rodila. Udala sam se s 20, a u 21. rodila jedno preslatko biće koje me ispunjava i nadopunjava i bez kojeg moj život ne bi imao smisla i bio bi potpuno prazan.

Nakon poroda krenule su muke po “braku” (više ga volim zvati mrak). Rješenje o razvodu dobila sam točno na svoj rođendan. Samoj sebi sam rekla: “Ovo je tvoj novi život i prvi rođendan na slobodi.”

Upoznala sam divnog muškarca koji je prihvatio mene i moje dijete. Počeli smo zajedno živjeti. Kći i ja napokon smo uživale.  

A onda sam 2010. napipala kvržicu na desnoj dojci.

 

 

“Ako se želite slikati imate fotografe po gradu, nemojte ovdje dolaziti bez veze, rekla mi je sestra na mamografiji i izbacila me van.”

 

 

Ne govoreći nikome otišla sam na ultrazvuk i pregled. Rekli su mi da je u pitanju fibroadenom koji treba jednom godišnje kontrolirati. Tada kreću i problemi s menstruacijom. Tri do četiri puta godišnje krvarila sam bez prestanka puna dva mjeseca, nekad i duže, a onda dva mjeseca nisam imala menstruaciju. Stavili su me na hormonsku terapiju. Nakon dvije godine, 2012., moj se ‘prijatelj’ fibroadenom odlučio pokazati svijetu.  Postao je vidljiv golim okom, a bio je veličine palca. Kirurg koji me pratio uporno je govorio kako je to normalno.

Nikome u obitelji nismo ništa rekli o mojim zdravstvenim problemima. Razlog je bio jednostavan. Moja je mama operirala karcinom dojke, dok je moja teta umrla od te bolesti. Uglavnom, svi su smrtni slučajevi u mojoj obitelji bili vezani uz karcinom. Na zimu 2012. moj dragi i ja primijetili smo da mi iz te dojke ( bradavice) curi nešto bijelo. Odmah smo sjeli u auto i odjurili na hitnu. E sad kreću drame. Kirurg koji me pregledao dao je zanimljivo obrazloženje. Gospođo, rekao je, vama curi mlijeko jer dojite. Što je tu čudno? Ništa doktore, rekla sam, osim što je 2012. godina, a ja sam rodila 2002.

Kući sam se vratila ljuta i razočarana, da ne kažem da me dojka boljela za poludjet’, natekla je kao omanja lubenica i gorjela od temperature. Skuhala sam kamilicu i stavljala si obloge. Drugi dan otišla sam kod moje liječnice opće prakse koja je, naravno, poludjela. Odmah me poslala na ultrazvuk i mamografiju. U bolnici su me odbili. Rekli su mi da od prošlog ultrazvuka još nije prošlo godinu dana, a da sam za mamografiju premlada. Sljedeće 2013. nisam išla ni na kakav pregled jer mi se sve bilo zgadilo i zamjerilo. I sad dolazi famozna 2014.  U studenom dolazim kod svoje liječnice i govorim joj:  – Dokice, sjećate li se mog frenda fibroadenoma? Mislim da je promijenio ime.  

Žena je ostala zbunjena. Gledala je u mene kao da sam malo pukla.

– O.K. Barek, a kako mu je sad ime?

– Karcinom, rekla sam toj divnoj ženi, iznimnoj osobi i vrhunskom profesionalcu s kojom sam izgradila nešto neposredniji odnos.

– Ne pričaj gluposti, rekla mi je, a po izrazu njezinog lica vidjela sam da joj nije svejedno.

– Idemo pogledati tog tvog ‘frenda’ i popit ćemo kavu, dodala je.

Kavu, naravno, nismo popile jer joj je sve bilo jasno kad je počela stiskati, gnječiti i mrcvariti moju dojku, a što me prvi puta nije boljelo.

Dobila sam uputnicu za hitan ultrazvuk dojke, punkciju i mamografiju.

Ne mogu vam opisati koliko sam bila sretna zbog toga što napokon mogu leći na trbuh i spavati, obući grudnjak, normalno oprati dojku. S druge strane, bilo me užasno strah. Otišla sam na ultrazvuk i punkciju. Nalaz ultrazvuka bio je uredan. Punkcija je pokazala atipije. Po preporuci sam otišla kod kirurga. Nakon toga slijede drame.

 

Barbara Glad / Foto: privatni album 

 

Kirurg je rekao da su atipije iz razloga što imam menstruaciju. Liječnica koja mi je radila punkciju poludjela je na tu konstataciju. Napravila mi je još jednu punkciju nakon menstruacije i još jednu prije sljedećeg menstrualnog ciklusa. Sve tri punkcije pokazale su atipiju pa me naručila na hitnu mamografiju. Dođem na pregled, tješim u hodniku i sebe i svoju jadnu dojku da pregled uopće ne boli. Uđem u prostoriju, sestra me pogleda, odmjeri, otvori vrata i vrišti Barbara Glad. Kažem joj: – Pa tu sam.   – Koliko imate godina, pitala me bez pardona. – 34, odgovorila sam te uzvratila pitanjem: – Zar je to neki problem? – Ne, nije problem, ali ako se želite slikati imate fotografe po gradu, nemojte ovdje dolaziti bez veze, rekla je i izbacila me van. Plačući sam otišla do liječnice koja mi je radila punkciju i opisala joj što mi se dogodilo. Posjela me u čekaonicu i naredila da se ne mičem, da je ona sve riješila i da će mi ona napraviti mamografiju. Ajoj muko moja, što mi učini dojci. Zgnječila ju je kao palačinku, oči su mi zamalo izletjele. Došle smo do zaključka da me ‘bakice’ na hodniku ni malo nisu plašile kada su rekle da je to jako bolna pretraga. Nalaz mamografije bio je uredan, nešto mastopatije i vrlo guste dojke. Sa svim sam se nalazima vratila kirurgu. Rekao je da je sve u redu, no ja sam inzistirala na tome da mi napravi biopsiju fibroadenoma i pošalje na PH analizu. Odgovorio je: – Gospođo, ako želite nove dojke za to postoje privatni plastičari. Briznula sam opet u plač, a onda otišla kod svoje ‘dokice’. Ni sama ne znam kako sam se uopće do nje dovezla. Kod nje sam se dobro isplakala, sve sam joj objasnila i ispričala, a onda kreće bitka. Moja liječnica traži drugo mišljenje. Kirurg ga zabranjuje. Sestre na šalteru za narudžbe dobile su zabranu naručiti me kod drugog kirurga. Zovemo Ministarstvo i napokon dobivamo poziv iz bolnice i upit kojeg kirurga želim. O svašta…. nemam pojma… želim samo da je normalan. Srećom, sestra koja radi u kirurškoj ambulanti sjetila me se, preporučila mi je kirurga i naručila me kod njega. Već je bila druga polovica travnja 2015.  Došla sam na pregled, a kirurg mi govori: – Ja bih to operirao. Nisam mogla sakriti oduševljenje. Jeeeee, napokon, što stvarno? Ne zezate me? Čovjek je ostao u šoku na moju reakciju. Dogovorili smo termin za 7. svibnja. Došao je i taj dan. Dragi me vozi na operaciju, on je u većoj panici od mene. Čeka me moj novi mladi kirurg, krećemo sa šalama. Pomogao mi je da se namjestim na stolu, podragao po glavi i rekao:  – Krećemo, jel’ te strah? Onda je počeo razmatati neku ružnu zelenu ceradu ispred moje glave. Rekla sam mu da ne želim tu barijeru ispred nosa i da želim gledati što radi mojoj “prijateljici”. Umro je od smijeha, a onda krenuo rezuckati. Dok me operirao cijelo smo vrijeme razgovarali, zafrkavali se i smijali. Zvuči neozbiljno i neprofesionalno, ali uopće nije bilo tako. U jednom trenutku zamolio je sestru da mu doda paljutku. – Što vam je paljutka, pitam. – Osjetit ćeš, rekao je. Naravno da sam osjetila smrad spaljenog tkiva i prokomentirala da to nije paljutka već lemilica. Svi u sali počeli su se smijati, a ja sam dobila “ukor pred isključenje” zbog ometanja. Uslijedilo je čekanje PH nalaza koji je trebao doći za dva tjedna, ali nije. Koncem svibnja, točnije 27. 5., probudila sam se vrišteći. Sve me boljelo. Na trtici mi je izrasla kvrga veličine jajeta. Što ću jadna, spremim se, namještam se kao kokoš na jajima dok sjedam u auto i vozim na polikliniku. Dođem tamo, primio me profesor i govori: – Hitno se javite na Odjel za hitan prijam. Morate na operaciju. – Kakva vražja operacija, pitam. – Aktivirala vam se bakterija koju vam je mama poklonila na porodu, objasnio mi je. O Bože… pa što još neće na mene. Došla sam na hitnu, ne znam što da radim koliko me boli.

Primio me kirurg, sestra mu opisuje situaciju. Poslao me kući. Rekao je da se vratim za tri sata zbog anestezije (ne smijem za to vrijeme ništa ni jesti ni piti). Nije mi se dopalo kako se liječnik pozdravio sa mnom. – Vi me nećete operirati, rekla sam mu. Došla je glavna sestra i šapnula mi: – Barek, ako ćeš se vratiti oko 19 sati, bit će tvoj kirurg pa će te on operirati. Već smo mu javili. – Naravno da hoću, odgovorila sam. Otišla sam kući. Najveća mi je muka bila ući u auto i izići iz njega. Operirao me moj kirurg. Dragi mi je rekao da sam dok su me vozili iz sale pjevala “Male leteće medvjediće”.