Dirljiva priča o prijateljstvu između dvije žene koje se nikada nisu vidjele. Sve je počelo sa zabunom poslanom porukom i Nismo same.
Piše: Zdenka Dvojković
Drage moje, napisala sam vam dosad već dvije priče, i to je bilo lako, osjećaji su samo izlazili na papir. Sada bih vam htjela ispričati još nešto što mi se dogodilo, nešto meni tako posebno… ali izgleda da je lakše pisati o bolesti nego o emocijama.
Kako izraziti to što želim, a da i vi prepoznate ono što osjećam? Ali, eto, pokušat ću…
U danima odmaranja od kemoterapija (veći dio godine ja inače živim u malom mjestu na moru) poslala sam svojoj prijateljici Vesni Miletić iz Zagreba poruku preko messengera. Čula sam da su zatvorili neki lokal u mojoj blizini, pa sam je htjela pitati je li to istina?
Ona mi odgovara: ”Mislite na Vranjske? Da, donijeli su odluku da ne izlaze. U četvrtak ih nije bilo na kioscima. Od kuda vaša želja da stupite u kontakt sa mnom? Izvinite što sam direktna, ali po struci sam novinar, tako da je razumljivo.”
Čitam, i ne razumijem. Pa je ponovno pitam: ”Draga, ne kužim, jesi li ovaj tekst krivo meni poslala?”
Uslijedio je odgovor: ”Da niste vi autor portala ‘Nismo same’?”
Zbunjena, odgovaram: ”Ne, nisam, to je novinarka Ivana Kalogjera. Oprostite, a vi niste Vesna Miletić iz Zagreba?” Uskoro čitam: ”Ne, nisam, ja sam Vesna Miletić iz Vranja, koja je bolovala od karcinoma, i koja je po struci novinar. Došlo je do zabune.”
U šoku sam, ali odgovaram: ”Dakle, moja prijateljica je Vesna Miletić, ali iz Zagreba. Kakva slučajnost! I ja bolujem od karcinoma, i članica sam ‘Nismo same’. Svako vam dobro želim, i ako trebate informacije, pitajte.”
“Bolest ne bira i nema pravila. Dođe iznenada i baci vas na zemlju. No, u iskonskoj biti čovjeka je da ustane i nastavi dalje.”
Knjiga Vesne Miletić ”Sunce i klupa” u medijima je predstavljena uz komentar “kako su Srpkinja i Hrvatica pobijedile karcinom prijateljstvom”
Slijedi odgovor: ”Nije slučajnost, i ništa nije u životu slučajno. Napisala sam dvije knjige na FB-u pod nazivom ‘Život sa šifrom C 20’”.
Totalno sam zbunjena. I odem je provjeriti na Facebook. Fakat, žena postoji! Slatka na prvu, s predivnim osmijehom i živahnim očima. Ima dva sina i supruga. I da, živi u tom daaaaalekom Vranju.
Gledam njene fotke, čitam joj FB, i shvatim da to radim s osmijehom na licu… Doznajem da je napisala još jednu knjigu, “Sunce i klupa”. Dopisujemo se redovito, upoznajemo… a među nama toliko sličnosti. Obje smo po horoskopu blizanke, sinovi su nam jarci a supruzi vage. Tata joj je u bivšoj Jugi studirao u Zagrebu…
Je li ovo moje ludilo, ili je stvarno moguće? Znam, dragi Bog je htio da se nas dvije pronađemo i budemo prijateljice.
Dopisujemo se na dnevnoj bazi, i svako toliko čujemo. Kako sam ja Dalmošica, a kao blizanac volim biti djetinjasta, moji doma nazvali su me – munjena. Pričam to svojoj novoj prijateljici, mojoj blizanki, i doznajem da i ona ima tu karakteristiku. Sada smo obje munjene, munjolice, i od milja se tako zovemo…
Njezina druga knjiga ”Sunce i klupa” u tamošnjim je medijima bila predstavljena uz komentar “kako su Srpkinja i Hrvatica pobijedile karcinom prijateljstvom”.
Glavni lik u knjizi je Mirjana, Riječanka koja živi u Njemačkoj, i boluje od karcinoma. Vesnina identifikacija s tom bolesnom ženom koja traži pomoć ide tako daleko da na poziv odlazi k neznanki u Njemačku da joj pomogne, i neposredno se suočava s već preživljenom bolešću, samo što je sada nosilac druga osoba. Dirljiv je to susret dviju osoba, dvaju malih izvora svjetlosti koji su istkali iskrenu, pretoplu priču, knjigu o sebi, a za druge, stvarajući beskrajni krug koji povezuje ljude čistih osjećaja, želja i stremljenja.
Zdenka Dvojković / Foto privatna arhiva
Osim humanog stava i postupanja, tu divnu ženu Vesnu Miletić očigledno krasi i znatan pripovjedački dar. Iako je njena ambicija skromnija, ona samo želi objaviti priručnik za bolesne. No, krasi je i osjećaj za mjeru u iznošenju intimnih činjenica, mjeru da kaže taman toliko koliko je potrebno, a da ne bude neukusno.
Zamolila sam je da mi knjigu pošalje jer je u Hrvatskoj nisam mogla nabaviti, i ona mi je, naravno, šalje. Čitam je nekoliko puta, i divim se toj ženi koja je u stanju biti tako veliko srce, humanitarka, a da nije toga ni svjesna.
Naše dopisivanje traje iz dana u dan. Beskrajno smo slične po naravi, imam osjećaj da sam odrasla s njom, a ona po mojim porukama točno zna kako se osjećam čak i ako joj glumim da sam dobro.
Prošlo je punih šest mjeseci od našeg “susreta”. Mi smo prijateljice, i volim je kao takvu. Pozvala sam je k sebi u goste, i jedva čekam taj dan, iako osjećam da sam je vidjela već tisuću puta, i da je poznajem godinama.
Moji doma uživaju u ovoj mojoj priči, ni oni se ne mogu načuditi. Drago im je zbog mene i vesele se što će je upoznati.
Teško je prenijeti emocije iz ove moje priče, ali nadam se da ste barem malo doživjele kako je moguće razviti ogromno prijateljstvo i povjerenje između dviju žena koje jednako boluju.
Dobro smo obje, i imamo namjeru tako i ostati, s vjerom da nas je dragi Bog spojio i htio da razvijemo takvo veliko prijateljstvo.
Zamolila sam moju Vesnu Miletić iz Vranja da napiše nešto za “Nismo same”. I evo, ona mi je udovoljila…
Piše: Vesna Miletić
Bolest ne bira i nema pravila. Dođe iznenada i baci vas na zemlju. No, u iskonskoj biti čovjeka je da ustane i nastavi dalje. Ali, avaj! Ne govorimo o običnoj prehladi, već o raku. Toj strašnoj hobotnici koja vas omota i ne da vam disati. Kako onda pobijediti? Da se razumijemo, nije lako, ali ako shvatite to kao još jednu prepreku u svom životu, onda je preskočite i nastavite dalje. A evo i kako!
Pogledajte se u ogledalo i recite: Ja imam rak.
Nikad sebi ne postavljajte pitanje “zašto baš ja” jer nećete dobiti odgovor.
Misli i tijelo usmjerite na rat s hobotnicom i samo razmišljajte kako ona nije jača od vas.
Udaljite sve od sebe koji vam smetaju i okružite se ljudima koji su spremni da vas istinski podrže u borbi.
Nikada, ali nikada nemojte sažalijevati sebe.
Tako naoružani krenite u borbu duboko vjerujući da ćete izaći kao pobjednik.
Računajte na to da ćete ponekad biti umorni od te borbe, ali imajte uvijek u vidu da se rat ne dobiva preko noći.
Snagu crpite iz svog uma, koji mora biti oslobođen straha.
Radujte se svakom danu, bez obzira na operativne zahvate, kemoterapiju ili zračenja.
Znam da ovo zvuči prejednostavno, ali oni koji razumiju ,,jezik bolesti” dobro znaju o čemu se radi. I da sve suprotno od ovog vodi u provaliju.
Ovo je najjednostavniji recept u borbi protiv karcinoma, koji sam primjenjivala saznavši da sam ,,sretni dobitnik” šifre C 20.
Bio je to bingo, u smislu da do tada nisam ni bila svjesna koliko sam u stvari hrabra i koliko će mi bolest u stvari pomoći da ne budem više ,,slijepa” i da se okrenem sebi i svojim potrebama.
U stalnoj sam se svakodnevici, najblaže rečeno, pogubila i sebe stavila na posljednje mjesto.
Zato je i stiglo upozorenje u vidu bolesti da me otrijezni i kaže mi – stani, krećeš se pogrešnom stranom ulice.
I evo mene, promijenjene i drukčije. Doduše, ne sasvim, ali život me, kad se malo zaboravim, ,,lupne” po glavi. Tek da ne zaboravim cijeniti svaki dan i svaki trenutak što mogu raditi, ići na kavu, šetati….
I još nešto: u životu ništa nije slučajno. Ni bolest, ni novi prijatelji koje sam stekla, a koje nisam fizički vidjela, kao što je to slučaj sa Zdenkom Dvojković. Mojom munjenom frendicom!
Kužite, mi nismo same! Mi smo posebne!
