Kada je saznala dijagnozu Evu je mučilo samo jedno pitanje: Kakav je to rak koji je za dvije godine s četiri milimetra narastao na 18!?
Piše: Eva Horvath-Žaja
Sve je počelo prije osamnaest godina kada je mojoj prijateljici dijagnosticiran karcinom dojke. Radile smo u istoj školi i u to smo vrijeme započele s radom na projektu „Kompjutorska daktilografija“ pa smo se često sastajale pod odmorom, između dva školska sata. Uglavnom smo se zadržavale u učionici jer nam je za projekt trebalo računalo, a u zbornici ga u to vrijeme još nije bilo.
Sjećam se tog jesenskog dana. Moja prijateljica došla je u učionicu, no nismo, kao obično, razgovarale ni o kompjutoru, ni o daktilografiji. Sjela je na stolac između školske ploče i ormara i nervozno rekla da čitavu noć nije spavala. „Napipala sam kvržicu u lijevoj dojci“, rekla je.
Nismo znale skoro ništa o toj bolesti, osim da se od nje može umrijeti… Uhvatila me je panika, ali sam pokušala ostati mirna. Nakon nastave otišle smo u Kliniku za tumore. Odlučile smo obje otići na pregled. Pregled kod kirurga u to se vrijeme mogao platiti i obaviti bez uputnice. Čekale smo dugo u podrumu stare zgrade. Pacijente su prozivali po hitnosti pa su prijateljicu prozvali prije mene. Iz kabine je izašla blijeda. Rekla mi je: „Lijeva dojka ide proč“.
“Želim se izliječiti. Imam još puno posla i nadam se da sam u dobrim rukama najboljih liječnika!”
Eva Horvath-Žaja / Foto privatna arhiva
Imala sam osjećaj kao da su to meni rekli. Slijedila je operacija, pa kemoterapija, perika, zračenje, povratak na posao i svakih pola godine kontrola: vađenje markera i razgovor kod onkologa, pokojnog dragog doktora Tomeka. Nakon toga slijedio je telefonski poziv, a kasnije sms poruka „Ne boj se, nećeš me se riješiti!“.
Nakon nekoliko godina prestala sam se bojati, ali sam uvijek s nestrpljenjem čekala tu poruku. Nakon što se moja prijateljica oporavila, realizirale smo nekoliko projekata, pisale udžbenike i išle redovito na preglede. Obavljala sam i samopregled, a čim sam nešto osjetila otišla bih u privatnu ambulantu na ultrazvuk.
Prije nekoliko godina pala sam u masliniku na kamen i udarila desnu dojku. Kada su hematomi nestali, ostala je kvržica. Isprepadala sam se i otišla na čak dva pregleda. Nakon što su mi obojica liječnika rekli da to nije „suspektno“, umirila sam se.
Škola nam je svake druge godine plaćala sistematski pregled u koji su bili uključeni ili UZV dojke ili mamografija. Svake sam godine bila na jednom od tih pregleda.
Prije tri godine, točno na Valentinovo, iznenada je umro moj suprug. Bila sam jako potresena, umro je tako reći preda mnom. Naša je kći u to vrijeme bila u osmom mjesecu trudnoće, a ja sam samo mislila na to da se njoj i djetetu nešto ne dogodi. Dogodilo se. Porod je trajao 16 sati, unuk je dobio refluks bubrega, a kći poremećaj štitnjače i gušterače…
Radila sam gutajući tablete. Te smo godine ponovo išli na sistematski pregled. Mojoj prijateljici dijagnosticirana je cista na jajniku. Rekli su joj da je mora odmah odstraniti. Moj nalaz od 17. svibnja 2016. glasio je: „U lijevoj dojci na 9h vidi se ovalna oštro ograničena hipoehogena lezija veličine 4 mm koja će najvjerojatnije odgovarati cisti. Koža, potkožje i ligamentarni sustav uredni. Obostrano aksilarno bez limfadenopatije. ZAKLJUČAK: BIRADS 2 (benigna lezija, redovite UZV i MMG kontrole svake 2 godine).“
Nalaz sam stavila među ostale takve nalaze, bila sam uvjerena da je sve u redu. Vjerovala sam da sam sljedeće dvije godine mirna te nisam ni pomislila na to da bih trebala nešto poduzeti. U to mi je vrijeme sve bilo važnije: kraj školske godine, moj mali unuk, kći, moja mama sa slomljenim kukom.
Često sam pomislila da nakon što sam izgubila supruga ne funkcioniram kao nekad. U kolovozu 2017. otišla sam u mirovinu. Mama se nakon oporavka doselila k meni, a početkom 2018. moja se kći vratila na posao. Počela sam čuvati unuka. Moji su dani bili uglavnom isti, ispunjeni dječjim osmijehom i igrom, kuhanjem i ostalim kućanskim poslovima. U ožujku sam prilikom samopregleda primijetila da ispod obje dojke imam promjene na koži. Odmah sam se sjetila “oštro ograničene lezije“. Iako ništa nisam mogla napipati, otišla sam kod doktorice opće prakse i tražila uputnice za dermatološki pregled i UZV. Na uputnicu za dermatologiju doktorica je napisala „keratosis seborrhoica“, a preporučila mi je i da se mažem tekućim puderom s anestezinom.
Za UZV dojke dobila termin 27. srpnja, a kod dermatologa su me naručili 10. kolovoza. Počela sam se mazati tekućim puderom. Potrošila sam gotovo cijelu bočicu pudera kada je stigao poziv za preventivnu mamografiju u sklopu Nacionalnog programa ranog otkrivanja raka dojke. Odlično, pomislila sam, te krajem svibnja otišla na mamografiju. Nakon nekoliko dana nazvala me je jedna gospođa iz radiološke ambulante i rekla: „Molim Vas da ponovno dođete, no prije toga se nemojte ničim mazati“. Ponovila je to nekoliko puta i dodala: „Dođite između jedan i dva sata jer su tada tamo obje doktorice i odmah će očitati nalaz“. Pomislila sam da sam loše oprala tekući puder s anestezinom ili!? Ma luda sam, pa zar mamografija ne prikazuje dojku iznutra!? U mene se počeo uvlačiti strah od dijagnoze.
Došla sam na pregled. Sestra me je odmah pitala jesam li se nečim namazala. Odgovorila sam joj da nisam, ali da nisam ni prošli put, premda sam se ranije mazala tekućim puderom s anestezinom. U tom se trenu pojavila doktorica. Na hodniku mi je, onako s nogu, rekla: „Čujte, meni je to čisti karcinom, ali ako ste se mazali anestezinom onda je to nešto sasvim drugo“. Mislila sam da ću se tamo na hodniku onesvijestiti. Nakon snimanja sam čula kako ista doktorica govori tehničarki: „A sada neka nalaz ponovo čeka dva tjedna!“
Otišla sam doma, samo sam razmišljala o tome kome bih mogla ispričati što se događa. Mami neću ništa govoriti jer je stara i bolesna, kći je na moru, a prijateljice ne želim opterećivati…
Shvatila sam da je najbolje da sve ispričam svojoj doktorici opće prakse. Ujutro sam otišla k njoj. Bila je iznenađena onim što sam joj ispričala te mi je savjetovala da ih nazovem i da im kažem da sam jako uznemirena, i da ne mogu čekati dva tjedna, te da ih zamolim da moj nalaz čim prije očitaju. Nazvala sam i javila mi se ista ona doktorica koja me je dan prije stavila na čekanje. Rekla je: „Nalaz je u redu, možete ga sutra ujutro podići na šalteru“.
Podigla sam nalaz i još na izlazu otvorila omotnicu u kojoj su bili i moji stari nalazi. U nalazu je pisalo „ZAKLJUČAK BIRADS 2“ te da ću biti pozvana na ponovni mamografski pregled za dvije godine. Osjetila sam olakšanje, ali nisam bila sasvim mirna. Posljednji red u uokvirenom dijelu nalaza nisam pročitala. Tamo je sitnim slovima pisalo: „Ostalo (opišite ukratko): Gušći parenhim s FCP. Obavezno UZV unutar 3-4 mj“.
Često sam se pregledavala sama, ali ništa nisam našla. Došao je i dan za UZV na koji sam bila naručena još prije poziva na mamografiju. Doktor je bio simpatičan, pozdravio me je na mađarskom jeziku kada je uočio H na kraju mog prezimena i odmah me je pitao za stare nalaze. Rekla sam da imam i stare i najnovije nalaze. Uzeo je sve i rekao da legnem na krevet, a on je odmah počeo pregledavati CD s mamografskim snimkama koji sam dobila prije mjesec i pol dana. Ležala sam i slušala kako doktor psuje nečiji „balkanski mentalitet“. Nije me dugo pregledavao, sondu je stavio točno na mjesto gdje sada imam rez i nakon što je napravio snimku rekao je: „Gospođo, vi imate ozbiljan problem, otiđite doktoru opće prakse i tražite uputnicu za kirurga“. U nalaz je napisao „Vidi se ekspanzivna lezija susp. značaja veličine do 18 mm. BIRADS 4b“.
Slijedio je pregled kod kirurga pa citopunkcija i konačni nalaz: KARCINOM (C5). Kirurg je otišao na godišnji odmor, kao i moja doktorica opće prakse. Počela sam obavljati pretrage i prikupljati nalaze za operaciju. Pojavili su se problemi. Što će biti s mojim unukom kojeg nisu htjeli primiti u vrtić. Tko će ga čuvati? Tko će se brinuti o mojoj skoro nepokretnoj majci nakon što ja budem operirana? Mučilo me je milijun pitanja, ali najviše jedno: Kakav je to karcinom, odnosno rak, koji je za dvije godine s četiri milimetara narastao na 18 mm!? Internet me je izludio. Po cijele noći sam kopala, tražila i čitala. Htjela sam odjednom sve saznati o raku dojke. Statistike su me rastužile. Stavila sam na papir koliko osoba znam koje su se izliječile, a koliko ih znam koje nisu. Više je onih koje su još žive! Počela sam čitati priče hrabrih žena, na hrvatskom, engleskom i mađarskom jeziku.
Rekli su mi da ću biti operirana u rujnu. Čekala sam mjesec i pol dana kada sam dobila poziv na operaciju. Do tada smo se organizirali. Unuka smo uspjeli smjestiti u odličan privatni vrtić. Moja kći je uzela godišnji odmor, kako bi ostala s bakom, a ja sam 21. rujna 2018. operirana.
Uslijedilo je 12 kemoterapija, 17 injekcija i 29 zračenja, hormonska terapija u razdoblju od pet godina…
Kemoterapiju sam odradila, injekcije na pola, a zračenja nešto manje od polovice.
Želim se izliječiti. Imam još puno posla i nadam se da sam u dobrim rukama najboljih liječnika!
Čitavo ovo vrijeme imam podršku svoje obitelji i dobrih prijateljica, a to me je još više osnažilo u borbi protiv ove bolesti. Upoznala sam predivne žene koje se isto tako bore, a ohrabruju me svojim životnim pričama.
Za svako dobro djelo malo je reći HVALAAAAA, ali trenutno drugo ne mogu!
Prijevoz taksijem na terapiju – „Nisi sama, ideš s nama!“ – jako mi puno znači i ovim putem se zahvaljujem udruzi, Ivani Kalogjeri i svima ostalima koji pomažu oboljelim osobama. Nakon što odradim sve terapije i (ako se) izliječim, želim i ja volontirati i pomagati drugima…
