Ja sam Valentina iz Čazme. Imala sam 21 godinu kada mi je postavljena dijagnoza raka jajnika. 

Prije točno godinu dana moja tada jednogodišnja djevojčica dobila je temperaturu. Prošle smo sve moguće pretrage i liječnici su rekli da je sve u redu. Jedan dan ponovno smo zbog temperature otišle do moje liječnice. Kada me je liječnica vidjela zagledala se u mene i rekla: „Vaše dijete nije bolesno, vi ste bolesni. Vaše djevojčica osjeća da s vama nije nešto nije u uredu, ali ne znam kako bi vam to rekla.“ 

 

 

Pogledala sam u nju začuđeno. Pomislila sam “što ova priča, sa mnom je sve uredu“. 

Rekla je da legnem na krevet, da će me pregledati.  

„Imate rak, sutra morate na hitan ultrazvuk“, rekla je.  

U mojoj glavi tisuću pitanja.  

Što mi to priča? Kakav rak? Kako to može znati? Samo mi je popipala trbuh. 

Ujutro sam se ipak spremila i otišla na ultrazvuk. Jedino o čemu sam razmišljala bilo je to hoću li se na vrijeme stići na posao. Došla sam u bjelovarsku bolnicu. Sjela sam u čekaonicu i čekala. Na licu mi je osmijeh. Meni nije ništa, doktorica paničari. 

Pozvali su me u sobu za ultrazvuk. Liječnica je mijenjala boje kao semafor. Ustala je sa stolice i pozvala ostale kolege. U tom sam trenutku znala da stvarno nešto nije uredu. Svi su se okupili oko mene. Šute. 

U jednom trenutku obratio mi se ravnatelj bolnice.

“Molimo vas da odete na Odjel ginekologije. Nemojte otići kući, situacija nije najbolja”, rekao je. 

 

„Znate, ultrazvuk je pokazao da imate rak jajnika, veličine 20 centimetara“, rekla mi je liječnica. U mislima sam vraćala njezinu rečenicu. Ne, to nije moguće, to se događa nekom drugome. Kako bih s 21 godinom imala rak…

 

Jedna mlada sestra stajala je kraj mene. Rekla je da se boji da ne pobjegnem. „Molim te, samo mi reci koliko je strašno“, pitala sam je.  „Nisam sigurna, ali molim te otiđi na Odjel“, odgovorila je. 

Na Odjelu ginekologije oko mene opet hrpa doktora i tišina. Gledaju jedni u druge pa se pomaknu i šapću. Moj strah postaje sve veći. Mlada liječnica mi kaže:  „Otiđite sada u sobu, doći ću do vas.”

Napetost raste. U sobu su ušle sestra i liječnica. 

„Znate, ultrazvuk je pokazao da imate rak jajnika, veličine 20 centimetara“, rekla mi je liječnica. U mislima sam vraćala njezinu rečenicu. Ne, to nije moguće, to se događa nekom drugom. Kako bih s 21 godinom imala rak, a nikad nisam bila teže bolesna? Pogriješili su. 

U roku od dva sata liječnica je na stolu imala sve nalaze. Kada ih je pogledala rekla je: 

„Djevojčice, imaš rak, markeri su visoki, u ponedjeljak te čeka zahtjevna, hitna operacija, ali ideš u Zagreb, u Petrovu bolnicu. Premlada si, neka to odrade vrhunski stručnjaci.“

Sad sam trebala nazvati mamu i tatu i reći im da imam rak i da ostajem u bolnici. 

Bilo im je jako teško, ali nitko preda mnom nije plakao. Svi su se smijali samo da ja ne bih plakala, a znala sam koliko su se isplakali dok sam ja ležala u bolnici. 

U bjelovarskoj bolnici taj je dan radila Ivana. Išle smo zajedno u osnovnu školu. Došla je u moju sobu i rekla: „Valentina, možda nije tako strašno, vjerujem da će sve biti uredu.“ Kada sam otišla iz bolnice redovno mi je slala poruke i pitala kako sam. Ivana, hvala ti!

Operirana sam nekoliko dana nakon dijagnoze i mogu vam reći da je najljepši osjećaj bio probuditi se nakon operacije. Bila sam toliko sretna, a sestra mi je rekla: „Uzmite mobitel, nazovite roditelje i svoje dijete. Javite im se.“

U bolnici sam ležala osam dana. Moji roditelji i moja kćer dolazili su skoro svaki dan. Ona je tada bila još jako mala pa nije znala što se  zapravo dogodilo. Razdvojenost od nje teško mi je pala. Svaku večer prije spavanja pričale smo na video poziv, a ja sam nakon toga plakala. Nakon operacije stigli su nalazi. Liječnici su rekli da, nažalost, moram na kemoterapiju. Dobit ću ih ukupno 30, a primat ću ih svaka  dva tjedna u ciklusima od pet dana. 

Moja divna onkologica, primarijus Višnja Matković, žena velikog srca i dobre duše, dopustila mi je da svaki dan putujem na kemoterapije, tješila bi me svakoga jutra i nasmijavala. Rekla je da vjeruje u to da će sve biti dobro. I evo ga. Prošlo je godinu dana od kemoterapije. Ja sam odlično, radim.  Narasla mi je kosa. 

Cijenim svaki novi dan. Jer, nikada ne znamo što nas čeka.