Borislava Cindrić imala je 34 godine i tumor dojke za koji je liječnik hitno odredio operaciju, odstranjenje dojke, a onda je saznala da je trudna…
Živim u strahu od svoje trinaeste godine. Moja mama i njezina sestra, moja teta, umrle su od raka dojke. Obje mlade. Mama je imala 48, njezina sestra 52 godine. Izgubila sam ih jako rano, prerano. Bila sam jako mlada kad sam ostala bez majke i rak dojke za mene je postao noćna mora. Sigurno ni mene neće mimoići.
I nije me mimoišao.
Prvo dijete rodila sam s 32 godine, sve je prošlo u redu. Druga trudnoća bila je godinu kasnije, imala sam 33 godine i morala sam mirovati. Naime, trudnoća je bila rizična, krvarila sam i liječnik je propisao mirovanje i terapiju koja spada u hormonsko liječenje. Očito sam već tada razvijala bolest, a da to nisam znala.
Tjedne sam provodila ležeći u bolnici, čuvajući trudnoću, vikendima sam išla doma. Najednom iz mirne obiteljske priče, nastaje panika. Rodila sam sinčića Franju koji će ubrzo, nažalost, završiti u bolnici Srebrnjak. Imao je opstruktivni bronhitis, gušio se. Mjesece je proveo u bolnici, ondje sam imala apartman, jer sam ga dojila.
Međutim, osjećala sam se sve lošije. Gubila sam snagu. Patila sam zbog sina, bila sam razapeta između bolnice u kojoj je on, onako sitan i ranjiv, ležao i kuće, gdje su bili suprug i kćerkica Klara. Svi su me trebali. Uslijedilo je jako teško razdoblje.
Gubeći optimizam, rasplakala sam svom duhovniku. Nježno mi je spomenuo da, zbog obiteljske povijesti bolesti, odem na liječničku kontrolu.
Bilo je to 2013. godine, otišla sam u privatnu polikliniku i obavila pretrage. Nažalost, nalaz je bio neumoljiv: multicentričan karcinom na desnoj dojci. Dakle, to je bio jedan od uzroka teškog umora i pada snage.
Nastupila je emotivna gungula. Što je sad ovo, sve moje strepnje da ću, poput majke i tete, dobiti rak dojke, ostvarile su se. A što s trećim djetetom, kojeg smo suprug i ja željeli. Svu sam dječju robu pobacala, sve lađe su mi potonule.
“Oko 23 i 20 stigli smo u Petrovu bolnicu. Za samo sat vremena, u ponoć i dvadeset minuta, rodila se moja mala, hrabra curica. Unatoč tome što je prošla šest kemoterapija, rodila se zdrava.”
Marija je danas zdrava, slatka djevojčica koja sjajno napreduje. (Fotografije: privatni album)
Prije no što sam je javila kirurgu u Kliniku za tumore, KBC-a Sestre milosrdnice u Zagrebu, doma sam napravila test za trudnoću. Negativan. Okej, nisam trudna. Možda mi zbog stresa malo kasni menstruacija. Imala sam 34 godine i tumor dojke za koji je liječnik hitno odredio operaciju, odstranjenje dojke. Nema se što čekati, kazao je.
Prije no što ću ući na konzultacije, na Klinici za tumore napravila sam još jedan test za trudnoću. Pozitivan. Ovaj put – pozitivan. Primila sam kvaku na vratima i rekla: – Doktore, imam novost, trudna sam!
Bio je malo zatečen. Trudnoća i rak, trudnoća i kemoterapije, sve samo ne jednostavna priča. Uputio me da se javim liječnici prim. dr. Pauli Podolski, onkologinji u KBC-u Zagreb i kao jednu od varijanti, zbog težine situacije, sugerirao je pobačaj.
Sjećam se, došla sam kući, djeca su se igrala u dnevnoj sobi, a ja sam s mužem otišla plakati u kupaonicu. Što sad? Donijeli smo zajedničku odluku, nema pobačaja. Borit ću se do kraja. Ponovno sam otišla liječniku i rekla mu: – Ništa od pobačaja. Što dalje?
Uslijedio je operativni zahvat. Rizik od operativnog zahvata, kazao je kirurg, nije previsok, anestezija se prilagođava trudnici. Sve se brzo odigralo. Operirala sam se u siječnju, 2014. Sve se odigralo kao na traci.
Uz dojku, liječnik je uklonio i limfne čvorove u pazuhu. Od 49 čvorova, čak 37 ih je bilo zahvaćeno karcinomom. Naime, moj rak dojke bio je hormonski uvjetovan. Za rast, takav rak treba ženski spolni hormon estrogen. A ja trudna, estrogen upravo luduje.
Liječnik dalje sugerira: idemo s kemoterapijom. Odmah sam osjećala da se neću moći složiti s time. Poznato je, naime, da kemoterapija može naštetiti plodu. Specijalistica internističke onkologije Ljubica Vazdar, također s Klinike za tumore, potvrdila je da ne može dati nikakvu garanciju. Dijete se može roditi zdravo, a može zadobiti teška oštećenja. Nitko sa sigurnošću ne može ništa kazati, upozorila me.
Nakon razgovora s liječnicima, suprug i ja donosimo odluku: odbijam kemoterapiju. Bilo je to u ožujku, 2014. godine. Nažalost, niti dva mjeseca kasnije, pregled pokazuje da se pojavila metastaza ispod ključne kosti te da se na jetrima nalazi suspektna tvorevina, veličine jednog centimetra.
Moj ginekolog Zlatko Topalović, dakako, pratio je trudnoću, također sugerirajući odbijanje kemoterapije kako bi se zaštitio plod. Međutim, nova situacija s metastazom ispod ključne kosti i tvorevini na jetrima tražila je novu odluku. Sjela sam na hodnik Klinike i plačući nazvala ginekologa. Ipak ću morati na kemoterapiju, ridala sam. Bila je to teška situacija u pola trudnoće, strahovi su me razdirali.
Ginekolog me uputio u Petrovu bolnicu, pa onkologinji Podolski na Rebro. Prošla sam šest kemoterapija, AC protokol. Nisam imala kad razmišljati ni o čemu. Nisam htjela dozvoliti da se razviju crni scenariji. Živjeli smo tada kao podstanari u 35 kvadrata, suprug, ja i dvoje male djece. Uz malu djecu i kemoterapije, nisam imala kad paničariti. Možda je i bolje tako. Suprug mi je bio velika podrška, kuhao je, spremao djecu… Svaka tri tjedna išla sam na kemoterapiju, a potom na ultrazvuk gdje su kontrolirali razvoj bebe. Duhovnu mi je potporu inače davao pater Zvjezdan Linić. Nažalost, preminuo je prosincu 2013., a ja sam za svoj rak saznala dva dana nakon njegove smrti. U tim trenucima, puno mi je značila emotivna i prijateljska pomoć ljudi iz molitvene zajednice. Zaista su svi bili u brizi za trudnicu koja mora roditi dijete nakon šest primljenih kemoterapija.
Evo vam je, rekli su mi, zdrava curica, čestitamo.
To je Marija, rekla sam im.
Borislava Cindrić / privatni album
Šestu kemoterapiju primila sam 1. kolovoza 2014. Da, imala sam pad imuniteta, afte su mi se pojavile u ustima, bolne i neugodne. Ne možeš jesti, ne možeš piti, strašno nešto. Inače, sva sam bila sto na sat, ništa mi nije bilo teško. Mislim da je to zbog lijeka koji sam primala, on te našiša.
Klara, moje najstarije dijete, imala je imendan 12. kolovoza i ja sam spremila tortu, pripremila slavlje. Pregled mi je bio zakazan dva dana kasnije, međutim, na proslavi sam osjetila lagano probadanje. Sinčić Franjo me, sjećam se, grli, ljubi, htio je leći uza me, bio je mazan, jako je pokazivao emocije. Probadanje se nastavilo. Rekoh, ovo su trudovi, idemo Oko 23 i 20 stigli smo u Petrovu bolnicu. Za samo sat vremena, u ponoć i dvadeset minuta, rodila se moja mala, hrabra curica. Unatoč tome što je prošla šest kemoterapija, rodila se zdrava. Izvagali su je, bila je teška 2900 grama.
Stavili su mi je na prsa, a ja sam se rasplakala. Posteljica je bila štit, sve je otrove pokupila. Nažalost, posteljica nije izašla van, pa su me uspavali i kiretirali. Tri dana smo bile u rodilištu. Svako malo uzimali su Mariju, kako bi napravili potrebne preglede. Ja sam na glavi imala periku i, iz nekog razloga, strašno sam se sekirala je li mi se ta perika nakrivila. Ne znam kako se to posložilo, ali nakon cijele priče kroz koju sam prošla, meni je najveći problem bio kako mi stoji perika.
Marija je bila super. Nažalost, nisam je smjela dojiti. Nakon kemoterapije, moja se borba nastavila – čekala su me 35 zračenja. Nakon te serije, CT abdomena pokazao je da su se metastaze povukle te da je suspektna tvorevina na jetrima pala na sedam, potom na šest milimetara. Primarijus Podolski odlučila je završiti liječenje. Lijek kojeg sam uzimala spriječio je laktaciju te umjetnu kastraciju jajnika, zaustavljajući hormone. Našla sam se u umjetnoj menopauzi. Da, krenuli su valunzi, naglo znojenje. Moja Marija lijepo se razvijala, a ja sam redovito išla na kontrole.
U travnju 2016. novi šok. Ustanovili su mi karcinom na drugoj dojci. Liječnici su naglasili kako nije riječ o recidivu bolesti, već o novom karcinomu. U srpnju su mi, na Rebru, otklonili i tu dojku. Ovaj je, srećom, bio dijagnosticiran na vrijeme, našli su dvije male kvržice koje se nisu proširile na limfu. Dr. Podolski je odredila novih šest kemoterapija po AC protokolu i 12 Paklitaksela. Ponovno bolnica, ponovno onkološki odjel na Rebru. Prvu terapiju dobro sam podnijela. Druga me ubila. Kad sam stigla kući, krenule su glavobolje, vrućina, visoka temperatura, nesvjestica. Suprug me odveo na hitnu, pronašli su mi neku bakteriju. Spremili su me u izolacijsku sobu na Rebro i borili se s koktelom antibiotika. Bio je to prvi put da sam, u cijeloj ovoj priči, izgubila optimizam. Nisam se mogla pomaknuti iz kreveta, pidžamu nisam mogla obući. Još četiri kemoterapije sam morala primiti! Kako? Kako ću to izvesti na ovako izmučeno tijelo? Doktorica Podolski me tješila, govorila mi je o injekcijama koje podižu razinu leukocita. S Bogom sam se svađala, hajde, reci mi kako ću dobiti ovu bitku, kako ću sad ovo odraditi, umorna sam od svega.
Nakon desetak dana, stanje se stabiliziralo. Otpustili su me kući i normalno sam nastavila treći ciklus kemoterapije.
Pa četvrti, peti i šesti.
Novi nalazi pokazali su da se suspektna lezija na jetrima smanjila na četiri milimetra. U ožujku prošle godine nalaz kaže: „prvotna tvorba na jetrima danas se ne uočava“.
Htjela sam feštu napraviti!
Pobijedila sam rak dvaput! I rodila zdravu curicu! Spremna sam na sve! Ne sjedim doma, osnovala sam udrugu, kao profesor tjelesnog odgoja vodim fitnes grupe, vježbam sa ženama. Pratim i iznimno cijenim rad Ivane Kalogjere, primjerice, projekt „Nisi sama – ideš s nama!“ je od neopisive koristi za žene oboljele od nekog oblika karcinoma. Svoju priču dijelim iz uvjerenja. Velika je muka sačuvati život, želim ohrabriti sve žene da se bolest može pobijediti.
Priču Borslave Cindrić zapisala Sandra Bolanča
