„PET/CT je moj prijatelj“, mantram u sebi svoju staru mantru dok me stroj uvlači u svoja ogromna, razjapljena usta. Uzaludno. Mogu ja sebe uvjeravati, ali strah je jači. 

Uistinu, godinama je PET/CT  bio moj prijatelj. Potvrđivao je da se bolest nije proširila, ali ove me je godine izdao. Izdajnički je početkom godine pokazao da je bolest migrirala.

Sama sam u srpnju doktoricu koja mijenja moju onkologicu podsjetila da trebam na PET/CT. Jutros proklinjem svoju revnost. Već pola mjeseca prije termina bila sam blago nervozna. Dan prije pretrage nervoza je kulminirala. Tri puta sam slagala sve potrebne papire: uputnicu, povijest bolesti, nalaz krvi. Dugo i studiozno razmišljala sam što da obučem. Ne smijem imati ništa metalno na sebi, nikakav metalni gumb ili zatvarač pa su sve hlače i šosevi van kategorije. Nisam jednom legla na traku i nakon pokusnog snimanja skidala hlače ili majicu jer se negdje potkrala metalna sitnica. 

Opcije su mi ograničene. Tunika i tajice jedina su mogućnost. Mrštim se. Ne volim ići u bolnicu obučena kao da idem u teretanu…  

Ali barem je na meni vesela Nismosame majica. Potrebne su mi njezine vedre boje da mi ublaže strah. 

Došla sam prerano pred bolnicu, računala sam na dugi red za trijažu. Ali ovdje samo izmjere temperaturu i puštaju u prostor KBC-a. Zvonim na zvono PET/CT centra. Spremna sam vratiti se na klupu i čekati svoje termin, ali djelatnica se spustila po mene. Čekaonica je potpuno prazna. Poslije shvaćam i zašto. U ova korona vremena tako su dobro organizirani da se pacijenti uopće ne susreću na hodnicima. Sljedeću pacijenticu pozvali su gore tek nakon što mi je sestra postavila braunilu i posjela kod doktorice u sobu. Doktorica je prijateljica mojih dragih udruga. Bila je na našoj Sve za Nju plesnoj predstavi, a na posljednjoj humanitarnoj kavi Udruge Nismo same kupila je majicu za svoju kćer. 

Odmah mi je toplo oko srca, sretna sam što je jutros baš ona u smjeni. Dočekuje me krasnim osmijehom ispod maske. Vidim kako joj se oči smiju. Mislim kako zapravo nije svjesna koliko nam znače toplina i ljubaznost kada smo u strahu. I liječnica i sestre pravi su melem.

 

“Oduvijek se bojim mašina. Moj prvi susret sa strašnom mašinom bio je na pripremi za zračenje. Nakon što su me iscrtali, dostojanstveno i smireno ustala sam sa stola, izašla sam iz bolnice i došla do svog Punta, a kada sam zatvorila vrata od auta rasplakala sam se kao ljuta godina.”

 

 

Dok ispijam kontrast za pretragu stiže mi poruka od prijateljice. Javlja mi da je upravo dobila nalaz CT-a i da su se njene lezije dramatično smanjile! Kakva krasna vijest! Hvatam se za njenu poruku. Nadam se da je energija njene pobjede dobar predznak za moju pretragu.

Ulazim u prostoriju u kojoj se nalazi PET/CT mašina. Ooo, pa ovo je nova! Čitala sam da je efikasnija i da je vrijeme snimanja značajno kraće. Izvrsno! Svaka minuta manje u strašnoj mašini dobra je vijest. Osim toga, ova nova mašina nekako je oblija i simpatičnija od prethodne. Sva je bublasta i okrugla. Zašto mi tako volimo oble stvari, a sami ne želimo biti debeli, razmišljam dok me tehničarka poliježe na pokretnu traku. 

Stroj me je počeo uvlačiti u svoja velika razjapljena usta. Mantram, vizualiziram i primjenjujem sve naučene trikove da ostanem smirena. Oduvijek se bojim mašina. Moj prvi susret sa strašnom mašinom bio je na pripremi za zračenje. Nakon što su me iscrtali, dostojanstveno i smireno ustala sam sa stola, izašla sam iz bolnice i došla do svog Punta, a kada sam zatvorila vrata od auta rasplakala sam se kao ljuta godina. 

Imam neki iracionalni, prethistorijski strah od hladnih velikih mašina. Pokušala sam već duboko abdominalno disanje kojem su me učili moja fizioterapeutkinja i svi yoga učitelji, prošla sam i vizualizaciju koja obično dobro „pali“ , osjećam topao pijesak ispod kože i mazi me topli vjetrić ispod palme. Pa ipak, čim između dvije faze snimanja mašina napravi „cak“  ja se stresem. 

Posljednja vizualizacija kojoj sam pribjegla bila je vizualizacija Atlantide. Ni sama ne znam gdje sam sve te vizualizacije pokupila, ali eto ležim na velikome mramornom stolu na Atlantidi, ugodno mi je i toplo, a na meni rade neki elegantni, mili, dragi, dugački i pametni alieni. Ludo, znam. Ali upalilo je. Smirila sam se. 

Zvuk se pojačao kao da avion polijeće i mašina me ispljunula van. Znam da sam pri kraju. Ali sada ide onaj najgori dio. Sada će mi u venu uštrcati kontrast, osjetit ću toplinu kao da sam se upiškila, ali to nije najgori dio. Strah me je da će moje tijelo otklizati na traci u mašinu, a da će žnorica kojom mi uštrcavaju kontrast ostati zakačena i iščupat će mi venu! 

Ovo je moj deseti ili dvanaesti PET/CT u životu, a ja se još uvijek bojim da će mi mašina počupati venu… Ali nije, ni ovaj put to se nije dogodilo. 

Na izlasku me uvjeravaju da će nalaz očitati u najkraćem roku. Gledam ih i razmišljam kako da im kažem da ne se ne moraju žuriti. Polako. Nije priša. Ne želim znati. Malo i ja nekada volim biti noj s glavom zakopanom u pijesku.

Izašla sam iz zgrade i na lice mi je palo nekoliko kapi kiše. Duboko sam udahnula i okrenula lice prema nebu. Paše mi povjetarac, pašu mi kapi kiše na licu. Nakon susreta s mašinom, tako mi paše priroda.  

 


 

Pozitronska emisijska tomografija (PET/CT) je metoda kojom se pomoću radiofarmaka prikazuje funkcionalno stanje tkiva i organa i standardna je slikovna metoda u praćenju bolesnika sa različitim tumorima.