Nisam bila spremna govoriti o bolesti, do sada…

Ovo je moja priča.

Kada sam se iz inozemstva vratila živjeti u Hrvatskoj odlučila sam zasnovati obitelj. Jako sam htjela biti mama, roditi dijete, maštala sam o malenoj djevojčici. Kada sam napokon zatrudnjela, mojoj sreći nije bilo kraja. Poseban je to osjećaj.

No, nakon svega dva dana ispunjenih srećom moj se život okrenuo naopačke i pretvorio u pakao. Na samom početku trudnoće dijagnosticiran mi je rak dojke. Srušio mi se cijeli svijet. Pitala sam se zašto mi se to dogodilo baš u trenutku neopisive sreće. Taj dan kada sam doznala dijagnozu isplakala sam dušu. Idući dan samu sam sebe posjela, rekla sam si da mora biti neki razlog zbog kojeg ovo prolazim. Osjećala sam da moju djevojčicu moram zaslužiti. Tako sam si to tada postavila u glavi.

Svi liječnici s kojima sam razgovarala,  pa i oni u inozemstvu, savjetovali su mi da napravim pobačaj. To me je ‘ubilo’. Tako sam silno htjela dijete pa sam predala sve u Božje ruke. Odlučila sam se boriti za moju djevojčicu. Uspostavilo se da mi se želja ispunila i da sam stvarno nosila djevojčicu.

Prva operacija je bila bolna, a ja nisam smjela piti nikakve lijekove protiv bolova. Do druge operacije rak  je metastazirao na limfe, a kemoterapiju nisam smjela primati sve dok beba nije završila važnu fazu embrionalnoga razvoja.

Drugi put sam operirana u već poodmaklom stupnju trudnoće. I ta je operacija bila teška i bolna i veliki izazov. Nakon nekog vremena počeli su mi davati kemoterapije u trudnoći. Moram priznat da mi je to teško palo, a najteže zato što je mojoj djevojčici bilo jako loše, a ja joj nisam mogla pomoći. Htjela sam što prije roditi da beba ne prima zbog mene kemoterapiju.

Moja je Palčica stigla na svijet, dva mjeseca prije termina. Bog me je nagradio predivnim porodom. Opet sam plakala, ali ovoga puta od sreće. Nastavila sam primati kemoterapije, a po završetku kemoterapija išla sam i na radioterapije. I dalje se liječim. Čeka me još nekoliko operacija, ali sada imam veliki razlog za borbu.

Jedino mi je žao što nisam koristila psihološku pomoć pa savjetujem ženama: imate pravo na psihološku pomoć i iskoristite je, jer psiha je za tu borbu najpotrebnija, a najviše strada.

Ostanak bez obrva, kose, tijelo koje se raspada, bolovi, sve se to da zaliječiti…

Psiha najviše pati.

Foto: Mirela Šolić/ privatna arhiva