Marini Zubak u lipnju 2021. bile su dvije godine od operacije raka dojke. Svoja iskustva i razmišljanja odlučila je podijeliti javno pa je na Instagramu u kolovozu 2020. počela voditi vrlo čitan blog pod nazivom pink_cancer_mama. Ovo je njezina priča:

 

Kako sročiti kratku priču kada u sebi imaš milijun riječi i misli, kada oko svakog dana, oko svakog pojma, svake faze kroz koju sam prolazila, dan po dan, mogu napisati cijelu priču?!

Za mene je 4. ožujak 2019. posebno emotivan dan. Tog je dana bio rođendan moje sestre, koja više nije s nama, a istoga sam dana čula rečenicu “gospođo imate tumor”!

Svakome tko je prošao tim putem poznat je osjećaj koji budi ta rečenica: od šoka, spoznaje smrtnosti, brige za obitelj, gomile emocija u jednom trenutku, misli koje lete nevjerojatnom brzinom…

Taj dan ostat će zauvijek urezan u svaku poru moga tijela, jer mi je donio jednu novu dimenziju, novo viđenje svijeta. Kada uđeš u ordinaciju, puna nade u jednom šarenom svijetu, a izađeš u crno-bijelom filmu, i čekaš da se probudiš, a buđenja nema, stvarnost te pogodi ravno u prsa.

Nakon nekoliko dana, u kojima sam položila svoje emocije i misli, krenula sam u žrvanj borbe s podstanarom. Još jedan ultrazvuk, punkcija, biopsija, magnet… čekanje nalaza.

Čekanje je najteži dio ‘posla’. Lakše je držati nalaz u ruci, ma kakav on bio, nego čekati. Nisam osoba koja se može previše fokusirati na druge stvari dok čeka. Najteže mi je bilo čekanje nalaza punkcije po koji sam išla ne osjećajući sebe. Uvijek postoji nada da je liječnik pogriješio. Kad sam uzela nalaz u ruke, i pročitala maligne stanice, čudno, ali kao da je s mene pao veliki teret. Konačno sam znala s čim se borim i u tom sam trenutku bila spremna.

Foto: Marina Zubak/privatna arhiva

 

S obzirom na moju hematološku, autoimunu problematiku, anestezija i operacija su prošle dobro. Sreća nije bila dugoga vijeka. Već drugi dan dojka je buknula, bila je trostruko veća od zdrave dojke, na njoj se stvorio ogroman hematom. Tri dana sam bila na tašte, jer nije bilo sigurno hoće li me ponovno voditi u salu ili ne. Doktor je ipak odlučio pratiti stanje, jer sve bi se, kako je objasnio, moglo ponoviti nakon nove operacije, baš zbog moje autoimune bolesti.

Tri tjedna bolnice, jedno padanje u nesvijest, zbog čega sam probudila pola odjela, krvna slika na podu, dva dana transfuzije, operacija vađenja hematoma pod lokalnom anestezijom (jedan od najbolnijih trenutaka u životu) i gotovo tri mjeseca odlazaka na prematanje ožiljka koji uporno nije htio zacijeliti. Bilo je jako iscrpljujuće, ali prošlo je.

Uslijedilo je čekanje ‘presude’ na onkologiji. ‘Presuda’ je, kako sam u tom trenutku mislila, bila povoljna za mene. Zbog mojih bolesti, i lošeg stanja organizma (autoimuna bolest, nasljedni faktor zgrušavanja, moždani udari), konzilij je odlučio da me neće poslati na kemoterapiju, nego na dvojnu endokrinu terapiju. Danas, kada je moje znanje o karcinomu puno veće, mislim da su ipak trebali pokušati i s kemoterapijom, osjećala bih se sigurnije.

Ni terapija koja mi je dodijeljena nije se baš pokazala sretnim rješenjem. Aktivirala je sve ono što sam mislila da držim pod kontrolom kao posljedicu moždanog udara.

Bolovi su to koji me prate gotovo svakodnevno , i s kojima nije lako živjeti, posebno kada se pomiješaju s nuspojavama uvođenja u menopauzu.

Prošla sam 25 zračenja. Čekaju me još dvije operacije, odstranjivanje jajnika i operacija dojke, za koju još nije sigurno hoće li biti samo ‘popravak’ ili mastektomija.

Sve navedeno ipak ne može pokolebati ono što nosim u sebi, a to je volja, želja, nada i ustrajna borba sa svakom novom preprekom koju mi nosi život, a nosi ih konstantno.

I kada padnem, i obrišem pod nosom,  povuče me dijete u meni, kažem si: ‘Marina, ne ide to tako, ti si više od svoje bolesti’, i ponesem samu sebe.

Nosi me i podrška mojih najbližih, obitelji i prijatelja. Nose me moje Lavice, moje divne nove žene u životu, čupamo se međusobno, smijemo i dižemo.

Naučilo me ovo vrijeme puno toga. Naučilo me da rak ne znači konačnost, da je borba najjače oružje, jače i od riječi i od znanja, da međusobna podrška nema cijenu, da stvoriš jedan mali krug velikih ljudi. U glavi se iskristaliziraju mnoge stvari, a najvažnija je pronaći put u kojem sebe stavljaš na prvo mjesto. Ne sebično, već onako kako treba biti. Naučilo me ovo vrijeme da dišem, živim, tu sam, a to je najvažnije.