Koliko puta ste pročitali pitanje: Što biste rekli samoj sebi kao maloj djevojčici? Ili kao djevojci od 18 godina?
Razgovarate li s djetetom u sebi? S malom osobom koja je dio vas?
Jer to i jeste vi.
Kakav biste joj savjet dali? Na što biste je upozorili?
“Sklupčala se u kut sobe i začula glas oca iz daleke prošlosti:
‘Glupačo, kako si mogla reći da smo siromašni, osramotila si nas pred najvažnijim ljudima u gradu. Još nas jednom tako poniziš, letiš iz kuće! Zašto te tvoja bijedna mater uopće rodila? Bolje da si umrla s njom!’
Suze su joj kapale po novoj svilenoj haljini i razlile šminku s očiju, a frizura složena u modernu pundžu nepravilno se rasula niz ramena…
Potom su je proganjale nedavne riječi njezinog muža…
‘Nikakve koristi od tebe. Rekao sam ti da poslužiš ručak i šutiš! Tko zna što će sada moj direktor misliti o meni, kako sam jadnik čija žena ne zna držati jezik pod kontrolom. Da si mi barem dijete rodila, ali ni za to nisi sposobna. Budi sretna da sam te samo ošamario! Sljedeći put ćeš završiti pod zemljom.’
Gledala je u cipele boje pijeska, staru lutku na ormaru…
Bila je ponovno ona ranjena djevojčica, nikad dovoljno dobra, u kući punoj ljudi – uvijek tako prokleto sama…
A sve što je željela jest da joj pruže ruku… osmijeh… da joj kažu da će biti dobro.
Potom se prenula i pomislila zašto dozvoljava da ju to tako gaze i zašto je u njoj još uvijek to ranjeno biće koje je zanemarila.
Jednog dana spakirala je kofere i samo otišla. Bez najave, bez drame.
Djevojčica u njoj prvi je put podigla glavu i nasmiješila se.
Sagnula se, spustila pogled na njezine duge pletenice i rekla joj:
‘Malena…
Ne boj se puta ispred sebe. Nisi lošija niti manje vrijedna. Lijepa si. Baš takva kakva jesi.
Kada patiš, odradi to kako treba.
Nemoj biti puna gorčine, ali, molim te, nemoj biti ni preponosna.
Tako često se držimo krivih principa.
Izbaci to iz sebe.
Jak je samo onaj koji se ne plaši biti slab.
Što god te zaboli, daj sebi vremena, dok krvariš, tada je najgore.
Znam da mrziš tu frazu, ali, vjeruj mi, proći će.
I ti ćeš to preživjeti.
Zavrišti ako vrišti i srce u tebi.
Budu usklađena sa sobom.
Ne brini toliko, malena… većina naših briga se ne ostvari. Ne zato što ih je malo kroz život, nego zato što ih mi beskonačno puno možemo stvoriti u svojoj glavi.
Porazi su dio života.
Shvatit ćeš da zbog toga nisi propali slučaj, samo moraš krenuti nekim drugim putem, na drugome mjestu, s nekim drugim čovjekom.
Nikome život nije onakav kakvim smo ga zamišljali kao djeca.
Time nije isključivo lošiji, samo je drugačiji.
Ne ruši mostove, ali ni svoje svjetove.
Ni zbog koga.
Ako si pogriješila, iskupi se, ako su te ranili, reci im to.
A onda kreni dalje.
Imaš se pravo predomisliti i promijeniti svaki dio svog života ako nisi sretna, bilo kada, čak i ako više nisi mlada.
Što god u životu odlučila, postojat će netko tko te neće podržati.
To ne mora značiti da činiš krivu stvar.
Ne očekuj aplauz za svaki korak koji napraviš.
A sad koračaj hrabro, i ne posustaj pred trnjem i kaljužama.
Jer najgori neprijatelj si sama sebi.
Pruži si ruku podrške i pomirenja.
Kud god da pođeš, od sebe počinješ.
I još nešto, malena, volim te.“
