Čak sam i 18. rođendan proslavila na Odjelu onkologije. Nikada nisam zamišljala da ću tako važan datum provesti u bolnici.
Moja priča počinje u jesen 2015. godine. Imala sam 17 godina i osjetila sam da moje tijelo daje neke čudne znakove, da se nešto s njim događa. Smatrala sam da je to sve normalno s obzirom na to da sam u razdoblju puberteta i da se još razvijam. Bol u desnima s vremenom je postajala sve jača i mama i ja smo odlučile kako je najbolje da ipak odem liječniku. Ortodont me poslao na magnet jer mu je moja situacija bila potpuno neobična. Magnet je pokazao da imam nakupinu (tumor) u desnom sinusu. Liječnici su rekli da se ne zabrinjavam jer se svaka nakupina u tijelu naziva tumorom, bez obzira na to je li maligna ili ne. Razmišljala sam: Pa tko je ovdje lud, ja koja vjerujem u tu priču ili oni koji me u nju uvjeravaju?
Sreća u nesreći bila je ta da je moja mama zdravstveni djelatnik pa je odmah dogovoren moj odlazak u Zagreb, po drugo mišljenje. Spoznaja da odmah odlazim i da se neću moći pozdraviti s prijateljima i obitelji pogodila me do te mjere da sam zaboravila na svog novog “podstanara” u sinusu koji mi je tada trebao biti najveći problem. U Zagrebu sam imala dogovorenu biopsiju, a ona je pokazala da je tumor zloćudan i da ću morati ići na kemoterapiju. Noćima nisam mogla spavati jer su mi se vrtjele slike tate koji je umro od iste bolesti, samo što je njegov tumor bio na mozgu. Mislila sam kako će se i meni dogoditi isto što i njemu, da ću umrijeti i mamu ostaviti samu. Danima je u meni bila neopisiva tuga. Trenutak koji nikada neću zaboraviti bio je onaj kada me mama odvela na dječju onkologiju na dogovor za liječenje. Dnevna bolnica bila je puna djece bez kose koja su veselo skakutala. U mislima mi je bilo samo jedno: Kako oni mogu biti bolesni i bez kose, a opet tako sretni? Suze su same krenule, nisam mogla prestati plakati jer sam znala da će mi se život promijeniti budem li tamo morala ostati. Znala sam da ću izgubiti kosu, a to mi je nekoliko dana bila najbolnija tema. Dogovoreno je da ću ostati na terapijama. Prvu terapiju primila sam 24. listopada… Bila sam tužna, nesretna i puna bijesa. Samo sam htjela pobjeći, negdje jako daleko. Kako su terapije odmicale, bila sam sve slabija i mršavija, kosa mi je otpadala, a koža bila puna ožiljaka. Na kraju sam se pomirila s gubitkom kose, ni sama ne znam kako, ali očito mi je Bog dao snage za to. Snimanja su pokazala da moj tumor ne djeluje na terapije pa su posumnjali da nemam točnu dijagnozu. Od jedne dijagnoze na kraju sam dobila tri i tek je posljednja bila točna. Dobila sam je na sam dan operacije, kada je već sve praktički bilo gotovo. Razdoblje liječenja na onkologiji za mene je bilo jako teško, ali opet zahvalna sam Bogu na tome jer sam stekla puno novih prijatelja, a i djelatnici onkologije postali su moja druga obitelj. Imala sam najbolju onkologinju, dr. Aleksandru Bonevski, koja mi je postala druga majka. Bile smo zajedno svakoga dana punih 10 mjeseci, a to nije malo. Stvorila sam predivna nova prijateljstva, upoznala novog najboljeg prijatelja Marka koji mi je bio najveća potpora, kao i ja njemu. Odjednom su mi sve malene stvari postale tako bitne, a one velike tako male.
Karla Sentić / Foto: privatna arhiva
“Posljedice operacije nimalo nisu lagane. I dan danas nosim se s njima. Najteže su mi od svega ipak padali pogledi i komentari ljudi. Jako me to boljelo.“
Čak sam i 18. rođendan proslavila na Odjelu onkologije. Nikada nisam zamišljala da ću tako važan datum provesti u bolnici.
Osmijeh mi je tada bio sve, uvijek sam se smiješila, pa i kada je bilo najgore. Svi su me znali po mom osmijehu, govorili su mi da sam sve oko sebe zarazila osmijehom i pozitivnošću.
Tumor se terapijama nije smanjio pa je odlučeno da idem na operaciju. Čudno zvuči, ali ja sam bila ta koja je tražila da me operiraju što prije. Htjela sam da moj “podstanar” napokon napusti moje tijelo i da mogu biti slobodna. Zahvaljujući najboljem kirurgu, prof. dr. Miši Viragu, voditelju Klinike za maksilofacijalnu kirurgiju KB Dubrava, tumor je uklonjen i ja sam bila spašena. Nikada mu neću biti dovoljno zahvalna na tome što mi je spasio život, a potom brinuo o tome kako će moje lice izgledati nakon operacije, jer ja sam ipak tada imala 17 godina. Posljedice operacije nimalo nisu lagane. I dan danas nosim se s njima. Najteže su mi od svega ipak padali pogledi i komentari ljudi. Jako me to boljelo. Prošlo bi nekoliko dana, a ja bih samo plakala i razmišljala o tome zašto me ljudi prosuđuju po izgledu, a da i ne znaju kroz što sam sve prošla. A ja sam samo htjela biti obična djevojčica, kao i sve druge. Komentari i pogledi prate me i sada, ali uz Božju pomoć prestala sam se zamarati time. Smatram da svaki ožiljak na meni pokazuje koliko sam bila jaka. Male stvari čine život, i to nije nikakva pretpostavka nego činjenica. Činjenica koju svakoga dana žive djeca na onkologiji. Nakon svega što sam prošla više cijenim svoj život i male stvari koje nam on pruža. Pozitiva je kod mene uvijek bila prisutna, a pogotovo je došla do izražaja kada sam shvatila da ću u svojoj bolesti ja biti pobjednik.
Jako mi je značila potpora mojih najbližih jer mi je davala snagu u teškim trenutcima, pogotovo kada sam bila na kemoterapijama. Cilj mi je bio pobijediti bolest i nastaviti s normalnim životom. Strast sam pronašla u fotografiji koja me sada ispunjava. Napokon sam sretna i ispunjena, zahvalna Bogu na svom križu koji me je promijenio.
