Magistrirala sam sestrinstvo i mogu reći da sam uvijek radila puno parom. Bila sam sindikalna povjerenica, predsjednica radničkog vijeća, članica upravnog vijeća… Rad me je ispunjavao. Bila sam dosta pod pritiskom. Kasnije sam shvatila da sam si puno toga zadala sama. Na poslu je stvarno uvijek bilo dinamično. Znala sam se šaliti i govoriti: „Kad ću, ako neću sada.” Sve do tog dana… Sjećam se, bio je svibanj kada sam napipala malu kvržicu na desnoj dojci. S obzirom na to da je moj sin tada imao tek godinu dana uvjeravali su me da su to mliječne žlijezde. Svejedno sam se naručila na UZV dojke. Na pregledu je bila ugodna atmosfera, a onda sam čula: „Ilijana, ovo se meni ne sviđa.“
“U redu“, tiho sam izgovorila. Mislila sam, što mi može biti, imam 30 godina, ne treba to ništa značiti. Napravit ću daljnje pretrage pa ćemo vidjeti. Po preporuci sam napravila citološku punkciju i MR. Najgore je to čekanje… Došao je nalaz, a na njemu je pisalo – fibroadenom.
Dalje je pisalo: „kontrola za godinu dana.“ Osjetila sam olakšanje. No, nešto me je i dalje mučilo.
U to sam vrijeme radila kao sestra instrumentarka u operacijskoj sali. Vidjela sam kako fibroadenomi izgledaju. Moj je bio previše kvrgav, i rastao je. U dogovoru s kirurgom odlučila sam se za operaciju. I dalje nisam mislila da je u pitanju nešto loše. Nakon nekoliko dana operater me je pozvao da dođem na previjanje. Bilo mi je čudno da me sad zove jer sam za dva dana imala dogovoren pregled. Šetala sam hodnicima bolnice s knedlom u grlu. Glavom su mi prolazile svakakve misli. Rekla sam sebi: „Umislila si, vjerojatno nije ništa.“
Ušla sam u ambulantu. Doktor je ustao i odveo me u zasebnu prostoriju. Sve mi je bilo jasno. Vidjela sam mu u očima. Ipak, radimo zajedno već nekoliko godina.
Samo sam čekala da izgovori tu kobnu rečenicu. A onda je rekao: „Maligno je.“ Objašnjavao mi je što dalje trebamo učiniti. Iskreno, ništa od onoga što je rekao nisam čula, samo su mi odzvanjale riječi ‘maligno’ i ‘invazivno’. Stalno sam se pitala: „Zašto ja?“
Zašto sada kad sam u najboljim godinama, i kad mogu provodit vrijeme sa svojom djecom.
Uslijedila je još jedna operacija pa kemoterapija i zračenje. Prošlo je. Kada se nađeš u toj situaciji shvatiš koliko smo žilave i kako nam je urođena borba za opstanak. U tim trenucima u čovjeku se probude neke crte osobnosti i osjećaji za koje nisi ni znao da ih imaš. Jednostavno, razvrstaš prioritete u životu. Uz moja dva najslađa osmijeha i zagrljaje moje obitelji koračam dalje kroz život.
Ilijana Bilješko Štrus/ Fotografije: privatna galerija
