Priča koju je podijelila na Nismo same Sonju Grgat ohrabrila je da nastavi pisati pa danas ima svoj blog “Grč koji ne prestaje…” na kojem dijeli misli i osjećaje, a s kojega prenosimo tekst objavljen 16. siječnja pod nazivom “Što sada???”. Ovu hrabru ženu i njezine tekstove možete pratiti na poveznici https://www.jemajos.com/.
Pravi je trenutak da napišem novi dio. Danas sam odradila posjet onkologiji. Nakon cijelog tjedna trčanja po raznoraznim laboratorijima, napokon sam pokupila sve nalaze i bila spremna. Jutros sam otišla po novu dozu Zomete. Petu po redu. Još samo jedna. Barem tako kažu, nadam se da je tada konačno kraj. Splitska se onkologija renovira, širi se. Nekako se uvijek veselimo napretku, ali u ovom slučaju širenje znači nešto loše. Znači da je sve više bolesnih, sve je manje kreveta, sve manje stolica. Nadam se da neće biti popunjeni. Gledajući jutros tu plavu zgradu nisam imala nikakav ružan osjećaj. Iako je bilo dana kada sam poželjela pobjeći, danas nije bio taj dan. Čak bih mogla reći da sam se dobro osjećala, dolazila sam u nešto poznato, nešto moje.
Penjući se poznatim stepenicama sjetila sam se priče Profesora nakon zadnjeg Taxola. Kada je sve bilo gotovo otišla sam kući, misleći to je to. Nema više kemo, nema više bockanja, nema više onkologije. Barem ne kao konstante, već samo kao usputne stanice na kojoj moram samo povremeno stati. Prva kontrola bila je već nakon dvadeset dana. Nisam se bojala, napravila sam potrebne nalaze (bili su uredni). Između ostalog i nalaze denzitometrije (mjerenje gustoće kostiju). Taj nalaz i nije bio baš sjajan, pokazao je smanjenu gustoću kostiju. Dijagnoza je bila osteopenija. Nisam znala što to uopće znači i što očekivati sada.
“Onog trenutka kada sam spoznala da još nije gotovo, znala sam da grč koji sam osjetila prvi put kada sam saznala dijagnozu nikada neće otići. Grč koji ne prestaje.”
Sonja Grgat / Foto privatna arhiva
Otišla sam na dogovor o hormonskoj terapiji. Vrijednosti hormona pokazivale su menopauzu. Susret s Profesorom prošao je kao i obično. Rekao je da nastavljamo s hormonskom terapijom u kombinaciji s injekcijama koje dovode do potpune blokade hormona. Ništa mi od toga nije smetalo. Smetalo me jedino to što sam mislila da je kraj. Iako nisam znala kako se nositi s vremenom koje imam. Sigurno nisam očekivala da ću na onkologiju na injekciju morati dolaziti svaki mjesec. Malo me zatekla ta spoznaja. Ipak, taj su dan obilježili Profesor i njegova priča.
“Sonja gotovi ste s kemo. Sada treba proći neko vrijeme da svi otrovi izađu iz vašeg organizma. Procvjetat ćete taman u proljeće kada sve cvjeta”, rekao mi je.
Gledala sam u njega i nasmiješila se. Ja volim proljeće, nakon uspavane i tmurne zime. Proljeće budi u meni volju za životom, za istraživanjem, za novim stvarima. Toliko toga bih htjela u proljeće, a ovo će mi proljeće dati upravo to. Dat će mi potvrdu da sam tu, da dišem, da živim. Razmišljajući o proljeću upitala sam se u kojem se trenutku kemoterapija od lijeka koji će me spasiti pretvorila u otrov. Odgovor nikada nisam saznala, niti sam ga tražila. Jedino je bilo bitno da sam odradila. Sada, je li to bio lijek ili otrov? U sve ovo ušla sam s vjerom da je lijek. Preferiram da stvari i dalje ostanu takve.
Nakon razgovora sam se spustila na prvu injekciju. Injekcija se daje u stomak, bezbolna je i sve skupa traje jako kratko.
S prijateljicom odlazim na našu kavicu. Ovoga puta sve je brzo završilo. Inače na onkologiji provedem i po nekoliko sati. Lijek koji sam primila nikako mi nije odgovarao, ali nikako. Imala sam bolove u kostima i to me baš smetalo. Nedugo nakon injekcije, već na kavi, osjetila sam učinak lijeka. Sljedeća je kontrola za mjesec dana i tada ću primiti novu injekciju. Od prvoga dana znala sam da se lijek i ja nećemo dobro slagati. Tako je nekako i bilo. Prije zadnje kemoterapije dugo sam razmišljala kako će mi se život razvijati bez onkologije. Eto, ispada da sam bez potrebe razbijala glavu. Očito je da kada jednom dođeš na onkologiju, teško više da ne budeš dio nje. Taman sam se nekako spremala na neki “normalan” život. Kad ono – prelazimo na novi lijek.
Nisam baš bila oduševljena, toliko toga sam željela nadoknaditi, toliko toga popraviti. Trebala sam vrijeme. Dok sam sam bila pod kemoterapijom čini mi se da nije bilo vremena ni za što. Iako je život išao, iako su se stvari odrađivale. Nije to bio život kakav treba biti. Odnosi su se pokvarili, mnogi ljudi su samo nestali, mnogi su bili tu puno manje nego što sam očekivala. Trebala sam vrijeme da se saberem. Trebala sam pokupiti mrvice koje su ostale i stvoriti nove odnose. Kažu ljudi koji su puno pametniji od mene da se najprije treba sve srušiti da bi se iznova izgradilo, na novim, boljim temeljima. To se kod mene upravo dogodilo. Bilo je trenutaka kad smo kao obitelj dotaknuli dno. Bilo je trenutaka u kojima smo suprug i ja bili toliko daleko da se nismo ni nazirali. Tek su blijedi obrisi pokazivali da smo još tu. Toliko međusobnog nerazumijevanja. Toliko prigovaranja. Bili smo toliko daleko da smo gotovo prestali komunicirati. Ja sam prestala tražiti, jer nisam dobivala ono što sam tražila. On je prestao nuditi, jer to nije bilo ono što mi treba. Tada sam bila strašno povrijeđena, strašno ljuta i tužna.
Ljudi žele pomoći, ali ne shvaćaju da mogu jedino pomoći ako poštuju naše želje. Ne shvaćaju da smo bolesni, da ne želimo pametovanje, da ne želimo filozofiranje. Nismo ostali bez mozga ako smo bolesni. Znamo točno što nam treba. Ako to možete ispoštovati – super. Ako ne možete, samo se sklonite i nemojte nas držati za idiote. Znamo jesmo li žedni ili gladni, znamo spava li nam se ili ne. Sve znamo, samo nam dajte prostora. Slušajte što govorimo. Nismo birali biti bolesni. Jednostavno smo tu gdje jesmo. Isti oni koji smo bili i prije bolesti, s istim razmišljanjima, istim pogledima, istim emocijama. Samo se sada to sve popelo na desetu potenciju.
Sjećam se trenutaka kad smo prijateljica i ja bile na onkologiji. Sjećam se svoje hirovitosti, što je vrijedilo prije tjedan dana, danas više ne vrijedi. Stalno sam nešto izmišljala. Sada bih otišla na kat, sljedeći put ne bih i obrnuto. Ona je samo hodala za mnom. Pratila je što mi treba i upravo zbog toga ona je za mene drugačija i posebna. Takvih ljudi nema puno. Ljudi misle da znaju bolje, ali u mojem i sličnim slučajevima, vjerujte mi da ne znate. Ni mi sami ponekad ne znamo. Tako sam se nadala da ću dobiti to vrijeme nakon kemoterapije. Bilo mi je potrebno. Međutim, nakon prve injekcije znala sam da borba još traje. Znala sam da se samo vrijeme između terapija produljilo. Znala sam da upravo to vrijeme moram iskoristiti. Odlučila sam dovesti stvari u red. Ja ne opstajem u neredu. Onog trenutka kada sam spoznala da još nije gotovo, znala sam da grč koji sam osjetila prvi put kada sam saznala dijagnozu nikada neće otići. Grč koji ne prestaje. Shvatila sam da svaki odlazak na onkologiju izaziva taj isti strah, svaka kontrola učini da ti se cijeli ovaj put odvije u glavi. Svaka nova terapija vrati ti onaj miris kemije, nakon svake terapije osjetiš onu laganu omaglicu koja ti kaže da je grč još uvijek tu i da nikada neće popustiti.
Danas dok sam bila na Zometi, neki je čovjek od Profesora dobio ne baš dobar odgovor. Grč na njegovom licu iznova mi je pokazao kako smo mali i prolazni. Isti takav grč kod mene je prisutan pri svakom vađenju krvi, a nakon toga iznova slijedi olakšanje što je sve u redu.
To je sada priča mog života i priča mnogih ljudi na onkologiji. Sudeći po širenju same zgrade nažalost će nas biti sve više. Neki će od nas otići po svoj lijek, a neki, pak, po svoj otrov. O nama ovisi što ćemo izabrati. Ja sam za sebe odlučila da sam primala lijek. I sigurna sam da mi je to bila najbolja odluka u životu. Ipak sam i dalje tu, bez obzira što će za neke ipak to biti otrov.
Jedan jako pametan čovjek često je znao reći: “SVE JE U GLAVI MIŠKO!” Sigurna sam da je bio u pravu!!!
