Rođena sam 2. lipnja 1953. godine, prvi put. Drugi put sam rođena 16. svibnja 2019. godine nakon operacije karcinoma na lijevoj dojci.
Moja priča počinje odlaskom na redovni preventivni mamografski pregled u OB Varaždin. Nakon nepunih mjesec dana iznenadio me telefonski poziv doktorice Sandre Banek da se hitno javim u bolnicu radi dodatnih pretraga. Nakon punkcije i pregleda, doktorica Banek mi je oprezno priopćila da sumnja na karcinom te preporučila da odem u Zagreb, na Kliniku za tumore. Tu neugodnu vijest mi je najteže bilo priopćiti sinovima i njihovim suprugama. Moji mladi sinovi i snahe te tri predivne unučice su moja najveća snaga i ljubav. Zbog zabrinutosti u njihovim očima odlučila sam krenuti u borbu protiv te okrutne bolesti. Ta odlučnost bila je još i jača zbog toga što smo, svega nekoliko mjeseci prije, izgubili voljenu osobu, mog voljenog supruga, oca moje djece, djeda mojih unučica. Čvrsto sam odlučila podnijeti sve, samo da ostanem s njima.
Prvi pregled u Klinici za tumore zauvijek će mi ostati u dobrom sjećanju. Imala sam sreću doći na pregled kod izuzetnog liječnika, prim. dr. sc. Miroslava Lesara, kojeg cijenim kao izvanrednog stručnjaka i velikog čovjeka. Već na prvom pregledu ohrabrio me je i rekao da će me operirati i dovesti do potpunog izlječenja. Prije same operacija prošla sam niz pretraga, punkcija, snimanja. Na svaki pregled iz Ludbrega su me vozili moji sinovi i strpljivo te puni podrške čekali u neizvjesnosti. Nakon provedene obrade prepisane su mi četiri AC kemoterapije koje sam morala obaviti prije same operacije.
Odlazak na kemoterapije bio je za mene veliko životno iskustvo. Živo se sjećam hodnika u kojem sam čekala prvu kemoterapiju. Sa mnom je čekalo mnogo žena koje su međusobno razgovarale i izmjenjivale iskustva. Tada sam upoznala i jednu heroinu, gospođu Ivanu Kalogjeru. S doktoricom je prolazila hodnikom i svakoj pacijentici uputila nekoliko lijepih riječi, punih ohrabrenja, razumijevanja i podrške. Tih par riječi, meni osobno, značilo je jako puno. Kasnije sam gospođu Kalogjeru srela u Ludbregu na predavanju i druženju ‘na zdravoj kavi s liječnicima’ u organizaciji udruge Nismo same uz podršku naše udruge Narcisa. Udruga Narcisa je vrlo aktivna u našem gradu te konstantno podiže svijest o prisustvu malignih ženskih bolesti. Gospođu Kalogjeru doživjela sam kao osobu punu nadljudske empatije i topline, a iskusiti potporu nepoznate osobe i osjećaj da nismo same, ulijeva ogromnu dozu optimizma u teškim trenucima borbe i suočavanja s vlastitim strahovima.
Ruža Tretinjak: “Moja priča počinje odlaskom na redovni preventivni mamografski pregled u OB Varaždin.” (Foto: privatna arhiva)
Same kemoterapije sam podnijela vrlo dobro, bez nekih većih problema. Za to su zaslužni tjedni u pauzama između svake kemoterapije. U želji da održim povoljnu krvnu sliku i zadržim i povećam snagu svog organizma, pažljivo sam napravila plan prehrane. Prehranu je činilo mnogo voća i povrća s puno minerala i vitamina, posebice vitamina C, zdravih masnoća u obliku konzerviranih ribica i visokokaloričnih masnoća u obliku slanine. U tom razdoblju pojela sam više ribica i slanine nego ikad prije u životu, doslovce sam ih konzumirala svakodnevno, čak i dva puta dnevno. Taj režim se pokazao kao vrlo učinkovit te sam svaku iduću kemoterapiju podnosila bez većih poteškoća. Već nakon prve terapije strašno me je pogodio gubitak kose. Prema preporuci onkologa uzela sam zgodnu periku i dobro se osjećala s tom prisilnom promjenom imidža. Mislim da me ta promjena najviše zabrinjavala zbog unuka kojima je takva promjena bila neshvatljiva.
Prilikom prijema na Odjel torakalne kirurgije upoznala sam mnogo stručnih liječnika predvođenih primarijusom Lesarom i glavnom sestrom, vrlo toplom i sposobnom sestrom Marijom. U čekaonici, kod prijema, upoznala sam mladu pacijenticu Zdenku Šadek iz Virja. Sa Zdenkom sam kasnije i raspoređena u istu sobu. Odmah smo se sprijateljile i do kasno u noć prepričavale svoje živote i traume koje smo preživjele. Jako sam zavoljela dragu Zdenku i dogovorile smo se da ćemo se međusobno posjećivati nakon odlaska iz bolnice. Zdenka je bila prva koja mi je stisnula ruku po povratku u sobu nakon operacije, a ja sam ispratila nju kad je došao red da ona bude operirana. Nažalost, draga Zdenka je izgubila bitku s tom opakom bolesti, što sam saznala dolaskom na kontrolu nakon nekoliko tjedana. Taj gubitak me je jako pogodio.
Moja operacija je prošla bez komplikacija zahvaljujući prim. Lesaru i kompletnom osoblju Odjela torakalne kirurgije. Taj Odjel je izuzetan zbog stručnog i empatičnog osoblja koje ima visok stupanj njege i brige za oboljele. Veliko im HVALA!
Kada sada, četiri godine nakon operacije, razmišljam o svemu što sam prošla, vrlo sam sretna. Uživam u svakom trenutku cijeneći svoj život, još i više. I dalje sam na hormonalnoj terapiji i odlazim u Zagreb na redovne kontrole. Neizmjerno sam zahvalna na visokoj stručnosti i požrtvovnosti medicinskog osoblja Klinike za tumore. Omogućili su mi da danas uživam u odrastanju svojih voljenih unuka Lucije, Kaje i Ane.
