„U životu treba imati i malo sreće!“, rečenica je koja mi stalno odzvanja u glavi od trenutka kada mi je onkologica prvi puta priopćila dijagnozu i objasnila proces liječenja. Tada sam pomislila: „Stvarno imam sreće, imam 42 godine i karcinom dojke.“

No, kako je vrijeme prolazilo, shvatila sam da stvarno imam sreće.

Moja priča počinje jednoga jutra, u travnju 2020. Probudila sam se s povećom kvrgom na dojci. Korona se taman bila zahuktavala i jedino što sam tada pomislila bilo je: „Super, tko će sada na pregled u ovu ludnicu? Ma to je samo žlijezda, proći će.“

To proći će u mojoj je glavi trajalo dva mjeseca, sve dok nisam, nakon magnetne i UZV, a potom i biopsije, shvatila da ipak neće proći samo tako.

Doktor mi je telefonom javio rezultat biopsije. Nalaz je stigao mailom. Crno na bijelo pisalo je -karcinom!

Od tog trenutka, sve se odvilo jako brzo: otiđi tamo, javi se tu, napravi ove pretrage, vadi krv, otiđi na UZV, sve do konačne presude: „… javiti se na prvu kemoterapiju 18. lipnja 2020.“ 

Kad se sada prisjetim tog vremena, sve mi je u magli, i shvatim da sam tada funkcionirala kao stroj. I to je dobro, jer tako to sve lakše podneseš, ne stigneš ni razmišljati što i zašto.

Sjećam se da sam si tek dan uoči prve kemoterapije, vozeći se u autu, prvi puta osvijestila da imam karcinom i da više ništa neće biti isto.

Onda je krenulo. Prvo su došle crvene kemoterapije. Imala sam sreće da sam ih podnijela savršeno, bez mučnine i nekih većih nuspojava. Dogovorila sam se da ću terapiju primiti u petak, preko vikenda bih se oporavljala, a već u ponedjeljak morala sam biti dobro jer sam radila, dvoje djece išlo je u školu i na treninge, a suprug je radio u inozemstvu. Dakle, nije bilo vremena ni opcija da meni ne bude dobro.

Tajana Anadolac: “Sjećam se da sam si tek dan uoči prve kemoterapije, vozeći se u autu, prvi puta osvijestila da imam karcinom i da više ništa neće biti isto.”

 

Nakon crvenih kemoterapija, došle su bijele. Prvo sam pomislila: „Ajme, 12 tjedana, pa tko će to izdržati?“ Napravila sam si svoje male rituale. Otišla bih izvaditi krv, nakon toga bih otišla do Dubravice, kupila sam si fini sendvič i u miru ga pojela dok sam čekala svoj ‘koktelčić’. Vrijeme čekanja kratile su divne žene koje sam upoznala i s kojima sam se puno smijala.

Nakon kemoterapije uslijedila je obostrana mastektomija. Zračenje sam izbjegla, ipak sam stigla na vrijeme. Sada sam na antihormonskoj terapiji koju dobro podnosim.

Mislim da me je spasilo to što nisam previše razmišljala o tome zašto ja. Niti u jednom trenutku nisam pomislila da bih mogla umrijeti ili biti ozbiljno bolesna. Moj rak je dobio i ime. Zvao se – škamp! Kemoterapija su bili kokteli, ćelava glava je bila samo modni hit, i ponosno sam je nosila bez perike. Odlasci na kemoterapije za mene su bili prilika da se družim i smijem s drugim curama. Svaki puta nakon terapije počastila bih se nekom sitnicom i sve to me je držalo da ne potonem.

Što sam naučila? Prvo, naučila sam misli na sebe. Naučila sam i da trebam zastati kad vidim zalazak sunca, ujutro poslušati pjesmu ptica, svaki dan djeci reći ‘volim te’, zahvali se na roditeljima, mužu, bratu, prijateljima koji me vole… I ono najvažnije – voljeti sebe!