Goranka Perc, dopredsjednica Udruge Nismo same, zbog ozljede stopala morala se vratiti u Zagreb. Tužna, ali ponosna na svoj uspjeh. S prijateljicom Majom Vorkapić prehodala je 55 kilometara po vrletima Velebita, što je, kako kaže, bio najveći fizički napor koji je iskusila.

Goranka i Maja sa Zavižana su 25. rujna krenule na svoju 104 kilometara dugu avanturu – Highlander Velebit, punoga srca i s velikom željom da u pet dana prehodaju nimalo laganu rutu, a svoje su putovanje, potaknute našom kampanjom „Ne odustajem“, posvetile svim ženama oboljelima od metastatskog raka. A njih je puno među našim prijateljicama i korisnicama naših usluga.

No, život je odlučio ispisati neku drugu priču. Ništa manje snažnu. Jer proći 55 kilometara za onkološku pacijenticu čiji organizam osjeća niz posljedica terapije, nemjerljiv je uspjeh. I zato smo mi neizmjerno ponosni na našu Goru i Maju.

Evo što nam je Gora o svemu napisala:

„Moja prijateljica Maja i ja svjesne smo toga da je naših 55 kilometara Highlandera bio najveći fizički napor koji smo do sada iskusile. Naravno, govorimo o fizičkom naporu hodanja. Iako je naša najveća želja bila prepješačiti 104 kilometra, i spustiti se u Starigrad u majici ‘Ne odustajem’, nažalost, morale smo se vratiti u Zagreb. Meni se aktivirala stara ozljeda stopala, a tek nas je čekao najteži dio puta. Nije bilo drugog rješenja.

Dok čekam pregled kod ortopeda, razmišljam o svemu što smo Maja i ja prošle u naših 55 kilometara. Možda zvuči malo, no u stvarnom svijetu, na Premužićevoj stazi koju smo prehodale, to je, vjerujte nam, jako, jako puno.

Hodati po toj stazi pravi je ‘Roller Coaster’. Nas dvije osam do devet kilometara u prosjeku prijeđemo za malo više od dva sata. No, Premužićeva staza je sve osim šetnje, i za prepješačiti tu udaljenost potrebno je puuuuno više od dva sata. Cijelim putem razasuti su komadići stijena, svaki drugačijeg oblika i veličine. Glavu nikako ne smijete dizati s puta, a svaki korak morate vagati.

Naši su se zglobovi izvrtali kao da su od rastopljenog maslaca. Putem smo hrabrile jedna drugu, ponekad smo se smijale situaciji u kojoj smo se našle, no bile smo i zabrinute. Pogled je prekrasan. O da, zaslužile smo ga uspinjući se i uživale smo u njemu. No, nismo imale puno vremena za uživanje, trebale smo stići do sigurnog mjesta za spavanje.

Pogled je prekrasan, no Gora i Maja nisu imale puno vremena za uživanje, trebale su stići do sigurnog mjesta za spavanje.

 

Spavanje u šatoru samo po sebi nije izazov, osim ako nema ravnog terena na kojem možete razviti šator. U tom slučaju, spavanje postaje veliki izazov. Gospodin kojeg smo srele putem ispričao nam je da je čitave noći sanjao tobogan. A upravo taj njegov san dočarava kako izgleda spavanje na nizbrdici.

Dolazak na našu drugu kontrolnu točku, u Baške Oštarije, također je bio težak. Teren je bio isti, izazov pri svakom koraku, teret na leđima i umor. No, drugu smo turu uspjele prijeći u manje vremena no prvoga dana. Nismo ni sanjale koliko će nam izazova tek donijeti noć. Bile smo sretne jer smo konačno spavale na ravnom terenu. Raširile smo šator i pripremile se za spavanje. Čule smo od ostalih sudionika Highlandera da se za tu noć predviđa kiša, no nitko od nas nije očekivao prolom oblaka, munje i gromove. Kiša je počela padati oko 22 sata i padala je čitavu noć, a pratile su je munje i udari groma, gotovo bez pauze. Budući da smo spavale na tlu, pri svakom udaru groma ispod sebe bismo osjetile zemlju kako tutnji. Tako nešto ne doživi se puno puta u životu. Jačina udara bila je jednostavno nevjerojatna. Sljedećeg jutra, oni koji su spavali u domu, rekli su nam da se kod njih svjetlo palilo i gasilo samo od sebe, pri svakom udaru groma.

Maja i ja sada se smijemo dok se prisjećamo te noći, no tada smo obje bile zabrinute. Oko nas je bilo možda i više od sto šatora, a ujutro smo svi jedni drugima opisivali proteklu noć straha.

Toga jutra bol u mojoj nozi postala je neizdrživa pa smo odlučile prekinuti našu avanturu. Bilo nam je žao što nećemo stići do cilja, ali u isto vrijeme bile smo sretne što se vraćamo u Zagreb.

Naime, posljednjih desetak kilometara prije Baških Oštarija krivo sam stala, po stoti put, te sam zadala težak udarac lijevom stopalu. Provele smo večer vijećajući: nastaviti put ili ne. Čekao nas je naporan put, uspon i težak teren te više od devet sati hoda. Srce je vikalo dalje, no glava je ovoga puta odlučila.

Imala sam ludu sreću da mi se na ovom putovanju priključila upravo Maja. Moj glas razuma koji realno analizira situaciju. Hvala joj na tome. Rizik je bio prevelik, ne mogu šepati po takvom terenu i dovoditi u opasnost nju i sebe. Bez obzira na našu srčanost i velike želje, trebamo biti odgovorni prema sebi i prema drugima.

Moja bolest, i sve posljedice s kojima se svakodnevno borim, već su same po sebi veliki izazov. Svjesna sam toga da svakodnevno probijam svoje granice.

U svim tim trenucima Maja je bila uz mene, a bez razmišljanja je pristala pridružiti mi se i u ovoj mojoj ‘ludoj’ ideji i avanturi. Hvala joj što mi je uvijek podrška, hvala joj za sve naše planinarske vikende, smijeh i svaki korak na Velebitu. Znam da joj je posebno zahvalna moja obitelj na tome da je bila uz mene na ovom putovanju.

Roditelji su mi rekli da je sad dosta Camina, Highlandera i inih izleta. Žele mirno spavati. Moj suprug Tomi na to je samo odgovorio: ‘Dok joj crvi opet ne prorade.’ Kako me samo poznaje.

Hvala svima koji su nam pružili podršku. Želim svima poručiti da smo majicu s porukom ‘Ne odustajem’ dali u sigurne ruke mom prijatelju Marinu koji će je u Starigradu unijeti u cilj. Ako ponekad sami ne možemo stići do cilja, važno je da stigne naša poruka. Tko zna, možda nas osim Marina s istom porukom iznenadi još netko…“