Iz godine u godinu, po perike dolazi sve veći broj ljudi. Tim crnim prognozama u prilog govori i podatak da samo oko 10 do 15 posto prodanih perika čine one koje ljudi kupuju iz razloga što uvijek žele imati savršenu frizuru, biti u trendu ili ponekad jednostavno žele promijeniti imidž i identitet.
Perike su kroz povijest najčešće bile znak statusa i prestiža. Danas one se ipak najviše nose iz zdravstvenih razloga. Tek u manjem postotku iz praktičnih razloga, želje za promjenom imidža ili mode.
Suočena s gubitkom svoje kose nakon kemoterapije većina će bolesnika posegnuti za zamjenskom kosom. Vlasuljar Robert F. Pavlinek, vlasnik obiteljske tvrtke QUINCE, koja se već 24 godine bavi prodajom perika, kaže kako ljudi u većini slučajeva biraju frizuru i boju kose istovjetnu onoj koju su imali do pojave bolesti.
Na ideju da izrada i prodaja vlasulja postane naš obiteljski posao 1993. godine došla je moja mama koja je tada radila kao medicinska sestra na Institutu za tumore i svakodnevno je bila u kontaktu sa ženama koje su tijekom liječenja kemoterapijom izgubile kosu. U to vrijeme perike nisu bile u sustavu ortopedskih pomagala pa se moja mama, uz pomoć i podršku liječnika s Instituta, izborila za to pravo, priča Robert F. Pavlinek.
Snimio: Sanjin Strukić/PIXSELL
To se pravo, ističe, s godinama mijenjalo pa je, primjerice, prije nekoliko godina HZZO došao na ideju da svi građani Hrvatske moraju nositi dvije-tri iste frizure. Srećom, takvom tretmanu oboljelih ipak je odzvonilo. Naime, trenutačno svaka oboljela osoba može izabrati periku po svom ukusu, no sve su cijenom najmanje za 170 kuna skuplje od iznosa koji pokriva HZZO. Ako ste prije bolesti imali dugu kosu i želite imati i sada sličnu frizuru, za vlasulju s dugim vlaknima, koju ne možete kupiti po cijeni manjoj od 700 kuna, HZZO će vam dati 490 kuna.
Za kupnju vlasulje s kratkim vlaknom dobit ćete pak doznaku HZZO-a na iznos od 380 kuna. Dobra je stvar što potraje li vaša bolest, novu periku možete dobiti svake godine. Odlučite li se pak za periku od prave kose, ta će vas odluka stajati između 4000 i 18.000 kuna, ovisi o vrsti kose (je li indijska ili europska) i kvaliteti podloge na koju se ušivaju vlakna. Ako mislite da u Hrvatskoj nema građana koji će za periku izdvojiti 18.000 kuna debelo se varate. Tvrtka QUINCE, koja prodajna mjesta ima diljem Hrvatske, lani ih je prodala sedam-osam komada. Robert F. Pavlinek ističe kako na vlasulju ne bismo smjeli gledati kao na klasično ortopedsko pomagalo.
Vlasulja je ipak nešto drugo od, primjerice, štaka. Štake mogu biti bilo koje boje, dok je vlasulja vaša osobnost i nije i ne može biti svejedno koje je boje i dužine – govori Pavlinek.
Dodaje kako se ljudi često teže nose s gubitkom kose nego s pojavom bolesti pa on i prodavačice u trgovini svakodnevno sudjeluju u vrlo intimnim trenucima oboljelih osoba koje često i sami teško proživljavaju.
Bilo je vrlo teških situacija koje djeluju potresno i na nas koji tamo radimo, stoga setrudimo maksimalno olakšati izbor i pogoditi želje svake osobe koje dođe k nama s punim povjerenjemu potragu za svojim novim identitetom. Žene se najčešće rasplaču, no najgore je kada po periku dođe djevojčica, a takvih je slučajeva danas nažalost sve više,kaže Pavlinek koji takvim situacijama svjedoči svakodnevno.
Ističe kako po broju prodanih vlasulja i on sam vidi da je broj oboljelih u Hrvatskoj, nažalost, u porastu. Naime, iz godine u godinu, po perike dolazi sve veći broj ljudi. Tim crnim prognozama u prilog govori i podatak da samo oko 10 do 15 posto prodanih perika čine one koje ljudi kupuju iz razloga što uvijek žele imati savršenu frizuru, biti u trendu ili ponekad jednostavno žele promijeniti imidž i identitet, bez radikalnih posljedica. U taj postotak ulaze i perike koje se kupuju za potrebe kazališta i filma. Sve ostale perike, dakle između 85 i 90 posto njih, prodaju se isključivo iz zdravstvenih razloga. Muškarci, koji čine pet posto kupaca, kada izgube kosu također znaju nositi perike, no u najvećem broju slučajeva trgovinu posjećuju muškarci koji boluju od alopecije pa izgubljenu kosu nadomješćuju tupeom.
Tekst je objavljen 20. ožujka 2017. „Večernjem listu“
