„Samo ostani pozitivan/pozitivna i sigurno ćeš pobijediti bolest“, savjet je od kojeg zazire većina onkoloških pacijenata.

Osobe koje izgovaraju tu rečenicu, nema dvojbe, oboljeloj osobi doista žele sve najbolje. No, za ljude koji se liječe od raka pritisak da stalno moraju biti pozitivni, najčešće je vrlo opterećujući. 

Psihoterapeutkinja Devita Streva, zaposlena na programu psihosocijalne onkologije Centra za rak na Sveučilištu James Ohio University, ispričala je za portal usnews.com da joj se oboljeli od raka često žale da mantra ‘ostani pozitivan’ za njih predstavlja veliki pritisak.

„Obitelj i prijatelji onkološkim pacijentima nerijetko dobronamjerno savjetuju da situaciju u kojoj su se našli pokušaju sagledati i s one ‘vedrije strane’ ili im znaju reći ‘Samo budi pozitivan/pozitivna’, a što može biti pravi izvor stresa za pacijente koji se tako ne osjećaju“, rekla je Streva i upozorila da ljudi koji boluju od raka žele da im se priznaju i osjećaji poput boli i tuge.

Glavni uzrok ove „široko prihvaćene zablude“ dijelom leži i rezultatima istraživanja koja su ispitivala složen odnos mentalnih stanja pacijenata i zdravstvenih ishoda.

„Istražujući različite reakcije pojedinaca na životne stresore, odnosno kako se sve ljudi nose s teškoćama ili traumama, najlakše se mogu dobiti informacije o tome kako najbolje pomoći onkološkim pacijentima. Vidim to kao poziv da ozbiljno shvatimo što pozitivna uvjerenja mogu učiniti, bez da ikoga osuđujemo“, rekla je Lisa G. Aspinwall, profesorica psihologije na Sveučilištu Utah.

Činjenica je da je više istraživanja pokazalo da pozitivno razmišljanje ima utjecaj na zdravlje, primjerice na jačanje imunološkog sustava. No Aspinwall napominje da neka pozitivna poboljšanja možda nemaju veze sa samim preživljenjem ili izlječenjem.

 

 Priznavanje samo pozitivnih misli i aspekata te potiskivanje ili skrivanje negativnih misli, postalo je neka vrsta kulturnog trenda.

To je iznjedrilo sveprisutnu zabludu kako samo pozitivan pogled na liječenje može pomoći u liječenju raka i da je jedini način da se nosite s po život opasnom bolešću, taj da ostanete pozitivni. Istraživanja, međutim, to ne potvrđuju.

 

„Ljudi većinom gledaju samo zdravstvene ishode, poput dužine života. Nedostaje, međutim, odnos pozitivnog razmišljanja s drugim stvarima vezanim uz kvalitetu života, kao što su, primjerice, suočavanje s problemima, upravljanje boli, anksioznost, društvena integracija i sl.“, rekla je.

Iz njezinog iskustva situacija nije crno-bijela s obzirom na to da onkološki pacijenti najčešće prijavljuju i pozitivne i negativne promjene. „Mnogi pacijenti, čak i u najgorim trenucima bolesti, doživljavaju pozitivne emocije i sreću“, rekla je te dodala kako ta spoznaja u popularnoj kulturi, koja želi da se uvijek nadamo, poprima nešto drugačiju konotaciju.

„Stvari su se preokrenule u neku vrstu terora pozitivnog razmišljanja. Priznavanje samo pozitivnih misli i aspekata te potiskivanje ili skrivanje negativnih misli, postalo je neka vrsta kulturnog trenda“, rekla je Aspinwall.

To je, kaže, iznjedrilo sveprisutnu zabludu kako samo pozitivan pogled na liječenje može pomoći u liječenju raka i da je jedini način da se nosite s po život opasnom bolešću, taj da ostanete pozitivni. Istraživanja, međutim, to ne potvrđuju.

Dapače, istraživanja pokazuju da ljudi koji su se suočili s teškim dijagnozama doživljavaju širok raspon emocija, i da su sve one važne.

„Dijagnoza maligne bolesti izaziva niz snažnih emocija, od šoka i nevjerice, u početku, do ljutnje, straha, tuge“, rekla je Streva.

Dodala je kako su sve te emocije normalne i prirodne pa kad kažemo onkološkom pacijentu da ‘samo misli pozitivno’ zapravo umanjujemo važnost prirodnog raspona emocija koje on proživljava.

„Takve rečenice onkološkim pacijentima nisu ni od kakve pomoći. Dapače, tzv. zasljepljivanje pacijenata može samo pogoršati njihovo opće stanje, unatoč tome što takvi savjeti najčešće dolaze od obitelji i prijatelja koji su dobronamjerni i samo pokušavaju pomoći“, rekla je Streva te upozorila da u takvim situacijama oboljele osobe ne samo da osjećaju tugu i ljutnju, već i krivnju.

Jedan od najopasnijih aspekata mantre ‘ostani pozitivan’ jest taj da u slučaju da osoba umre od raka, ili joj se rak vrati, ispada da je sama za to kriva jer se nije dovoljno ‘borila’ ili nije bila dovoljno pozitivna.

„U najboljem slučaju to previše pojednostavljuje stvari, a u najgorem slučaju to je optuživanje“, rekla je Streva.

Aspinwall pak upozorava kako mantra ‘ostani pozitivan’ može dovesti i do toga da onkološki pacijenti „cenzuriraju ono što govore drugim ljudima“, a što je u suprotnosti sa samom idejom pozitivnih misli jer bi nas one trebale više i bolje povezati s okolinom.

„Ako s ljudima oko sebe dijelite samo ružičastu stranu svog puta kroz bolest, nećete sigurno dobiti podršku kakvu biste mogli dobiti da s okolinom dijelite i svoje strahove. Mislim da je mantra ‘ostani pozitivan’ dovedena do krajnosti koja je postala štetna za pacijente“, rekla je Streva. Dodala je kako onkološki pacijenti moraju znati da su sve emocije koje su osjetili prirodne i normalne, one su dio iskustva liječenja.

Aspinwall upozorava da pozitivna psihologija ljudima ne savjetuje da potiskuju negativne osjećaje i o njima izbjegavaju razgovarati. Cilj je da razumijemo što se s nama događa i zašto naši osjećaji uopće postoje.

„Naše su emocije informacije i one su prilagodljive. Evolucijski ih posjedujemo i pomogle su nam da preživimo. Dakle, sve emocije imaju svoju svrhu. Početni osjećaji šoka i nevjerice nakon postavljanja dijagnoze maligne bolesti ljudima pomažu da obrade informacije koje su u tom trenutku preopterećujuće. Naknadni strah i ljutnja mogu nas potaknuti da poduzmemo određene korake kako bismo promijenili nezdravo ponašanje i slijedili upute liječnika ili tražili drugo mišljenje. Sve su to pozitivne stvari koje poboljšavaju ishod liječenja“, rekla je Streva te upozorila kako niti jedna emocije koju razvijemo u takvim situacijama nije znak naše slabosti.

„Pokušajte ne umanjivati svoje osjećaje ili ih poricati iz straha, srama ,ili zato što vam je neugodno jer smatrate da ne smijete pokazati da niste dovoljno ‘jaki’. Pronađite podršku u članovima obitelji i prijateljima i iskreno razgovarajte s njim o tome kroz što prolazite“, rekla je.

Ako osjećate da niste u stanju sami proći kroz bezbroj emocija koje osjećate, potražite stručnu pomoć.

„Kad se za savjet i podršku obratite stručnjacima to je znak vaše snage, mudrosti i samosvijesti“, rekla je Streva. Dodala je kako jednako nije dobro ni biti stalno negativan.

„U medicinskoj literaturi postoje značajni dokazi da depresija i anksioznost mogu biti štetne za ishode liječenja raka, a suočavanje s tim osjećajima može vam pomoći da postanete otporniji u suočavanju s liječenjem“, rekla je.

Aspinwall savjetuje pacijentima da snagu crpe iz svakodnevnih pozitivnih iskustava, iz neke lijepe slike, cvijeća, dobrog filma, ručka s prijateljima. Mnogo je toga što nam se čini trivijalnim, a što može poboljšati našu sposobnost da se nosimo sa zahtjevima liječenja. To ne znači da će nas takve situacije izliječiti, ali ćemo kroz njih uspostaviti bolje veze s našom okolinom, a što je vrlo važno za sve, osobito za one koji se liječe od teških bolesti.

„Sposobnost da primijetite i prihvatite sve male pozitivne stvari koje vam se događaju pomažu vam u rješavanju loših stvari jer ste otvoreniji za informacije o njima“, rekla je Aspinwall i zaključila:

„Osjećaj kontrole važan je za našu cjelokupnu dobrobiti. Rak je bolest koja može lišiti ljude osjećaja da imaju ikakvu kontrolu nad svojim životom. Tu vam mogu pomoći male stvari koje možete učiniti i koje vam daju osjećaj uspjeha, osjećaj da vladate zadatkom ili situacijom.“

Iz knjige  “A što ako je ovo raj?” Anite Moorjani

“U ovom razdoblju, kad se općenito smatra da ‘pozitivan stav gradi pozitivnu stvarnost’, oni među nama koji pate ne moraju se nositi samo s vlastitom patnjom. Moraju se ujedno nositi i sa stavovima ljudi oko sebe koji uporno zahtijevaju da ostanemo pozitivni. Iako je prirodno osjećati teške emocije dok prolazimo kroz bol i gubitak, velik dio našeg društva to prihvaća s nelagodom.

Ako slijedimo navodno prosvijetljeno razmišljanje, ne bismo se previše trebali prepuštati izvornim iskustvima. Navode nas da povjerujemo da smo na neki način doživjeli neuspjeh ako osjećamo bol.

Optimizam i nada svakako su korisni, ali kad nas neminovno zadese životne nesreće, bit će nam samo još teže ako vjerujemo da moramo ostati pozitivni. Nerijetko se tada stidimo svoje boli, misleći da smo je sami navukli na sebe jer nismo dovoljno duhovni.

Slično tome, kad je riječ o patnji drugih, ne ostavljamo im dovoljno prostora za patnju, nego nudimo prazne riječi i savjete. Ali iako su pozitivno razmišljanje i afirmacije umnogome dragocjeni, ponekad nimalo ne koriste! Više su poput flastera koji samo prekrije ranu tako da je ne vidimo.

Naučila sam da se boli najlakše možemo osloboditi ako prođemo kroz nju. To je prava mudrost. Najprije moramo shvatiti da bol postoji, a onda je prihvatiti.”