Puno strepnje i iščekivanja satkano je u borbi protiv neizvjesne bolesti. Uslijed nje pitamo se: „A gdje je tek u svemu tome ljubav?“ Anina priča je jedna od onih obojenih šarenilom i pozitivnim ishodom, jer upravo to je ono što srcu uvijek treba.
Piše: Maja Vukoja, dr. med., spec. psihijatar
“Jedno jutro probudila sam se mamurna i nervozna. Moj život se zauvijek promijenio. Trebam li zaista otići na onaj dogovoreni pregled?
Bila sam mlada žena od tek 25 godina, usred velikog grada, s malo pitanja o budućnosti. Naporno sam radila preko tjedna, a vikendom bih izlazila. Smisao života još uvijek mi je bila zabava. Kvržicu na dojci sama sam primijetila. Liječnik opće prakse tješio me rekavši da se vjerojatno radi o cisti. Poslao me je na detaljne pretrage i zaželio mi sreću. Ni ta me situacija nije previše zabrinjavala. Nakon biopsije i mamografije čekala sam rezultate. Razmišljala sam samo o izlasku prethodne večeri i mladom muškarcu kojega sam upoznala, a sve u nadi da će me nazvati. A možda je to sve bio bijeg od realnosti.
‘Žao mi je, vijesti nisu dobre, imate rak dojke.’ U glavi su mi poput jeke odzvanjale riječi ‘mastektomija, kemoterapija, 30 posto šansi za izlječenje’… Nisam shvaćala što se događa. Uz mene je bila samo moja majka. Vratile smo se kući i dugo šutjele u našoj kuhinji. Proučila sam svaku pločicu na podu. Nakon operacije gledala sam u šav na mjestu na kojem je bila dojka i, začudo, osjetila sam samo olakšanje. Samo sam željela da rak ode od mene. Druga priča bila je s kemoterapijom. Gubitak kose bio mi je potresan koliko god sam se na to pripremala. Sjećam se prvog pramena koji mi je otpao na obiteljskom druženju. Bilo mi je tako neugodno. Bacila sam ga ispod stola da ga nitko ne vidi. Istu večer došao mi je prijatelj i obrijao me na ćelavo dok smo pili viski. Stavila sam periku koju mi je kupila majka, omiljenu haljinu i zašli smo van.
Tada sam prvi put pomislila ‘Ja to mogu!’ Dobila sam neko drugačije samopouzdanje i napravila novi profil na internetu za upoznavanje. Zapravo, bio je to moj bijeg od stvarnosti, a tako sam navedeno i shvaćala. Kad sam prvi put kliknula na Tonijev profil uopće mi se nije činio kao moj tip muškarca. Mislim, imao je fotografije na kojima sjedi na traktoru, nimalo prikladno za gradsku djevojku. Naš prvi razgovor trajao je tri sata. Nismo imali ništa zajedničko, a opet, niti u jednom trenutku nije zavladala tišina, uvijek smo imali o čemu razgovarati. Radio je u vojsci. Htio je saznati sve o meni.
Naš spoj bio je nedugo nakon moje posljednje kemoterapije. Osjećala sam se očajno, unatoč tome što sam imala šminku, periku, umjetne trepavice… Ali, kad je preko puta mene sjeo taj visok i snažan muškarac, sva nelagoda je nestala. Tada je sasvim slučajno spomenuo kako sudjeluje u projektu za liječenje raka dojke. ‘Samo da znaš, i ja sam prošla borbu s rakom dojke’, izletjelo mi je u sekundi. Uopće nije bio zbunjen. Slušao me je i pitao prava pitanja. Njegove oči nikada nisu zalutale prema mojim grudima. Na kraju dana držao me za ruku i osjećala sam sreću i mir. Veza je išla vrlo polako i suptilno. Konstantno mi je ponavljao koliko sam lijepa. Kad je slučajno ugledao moju protetičku dojku, koju sam ostavila na vidnom mjestu, oblio me znoj. Nisam do tada imala snage pričati o mastektomiji, ali ispostavilo se da je on cijelo vrijeme znao da nemam jednu dojku. Bio mi je podrška kad bih psihički potonula. Naime, kad je liječenje privedeno kraju počeo me hvatati strah da će se bolest vratiti.
Dan kada me Toni zaprosio bio je najljepši dan u mom u životu. Rak nije bio pozvan na vjenčanje. Bili smo okruženi ljudima koje najviše volimo.
Ubrzo je uslijedila nova borba. Beba! Prije kemoterapije dala sam zamrznuti svoja jajašca. Nisam niti pomišljala da bih mogla zatrudnjeti prirodnim putem. Jutarnje mučnine promijenile su moje planove. Donedavno sam se doslovno borila protiv smrti, a sada novi život raste u meni.
Rodila sam malog dječaka, a dvije godine kasnije i kćer. Pet godina bez karcinoma proslavila sam suzama sretnicama. Sada sam imala još dva razloga više za ostanak na ovom svijetu. Ovo nije tužna priča. Htjela sam pokazati da ima i takvih. Uz rak dojke prošla sam pakao, izgubila dio tijela, ali sam pronašla ljubav. I novu sebe.“
