Došao je dan moje operacije.
srijeda, 17. lipnja 2015.
Sestra me budi u pola 6. Pokušava mi izvaditi krv. Dolaze i druga, treća sestra. Ni jedna ne uspijeva. Na kraju mi vade krv iz stopala. U 8 dolazi ekipa Provjerenog. U pola 9 ulazi sestra. Kaže kako moram skinuti svu odjeću jer me voze na operaciju. Na ulazu u lift novinarka me pita o čemu razmišljam. Samo da to što prije završi i da se vratim kući djeci, kažem. U operacijskoj me sali prebacuju na drugi krevet. Krevet je hladan, a ja gola. Trese me zima i strah me je. Liječnik mi govori kako ću sada dobiti narkozu. Uvlače mi iglu u venu. To je posljednje čega se sjećam.
Budim se i prepoznajem draga lica. Moja djeca i prijateljice Nada i Žana. Već je pet sati poslijepodne. Prespavala sam cijeli dan. Dolazi doktor Stanec. Njegov širok osmijeh djeluje potpuno terapeutski. Operacija je, kaže, prošla potpuno u redu, no kada sam se probudila, iz desne mi je dojke u sekundi šibnulo pola litre krvi pa su me morali ponovno uspavati. Do krvarenja je najvjerojatnije došlo zbog tromboze i lijekova koje pijem. Primila sam i svoju prvu transfuziju. Dvije vrećice tuđe krvi. Jedva držim otvorene oči. Pričam nepovezano. Spava mi se i žedna sam.
četvrtak, 18. lipnja 2015.
Budi me užasna bol. Uspijevam se podići u sjedeći položaj. Gubim zrak. Dojke me pritišću. Imam osjećaj da će me ugušiti. Nikada neću shvatiti žene koje su implantate ugradile iz estetskih razloga, pomislim.
“Osjećam se kao da su mi ugradili dva kamena. Iskreno, moje mi se prave dojke nikada nisu previše sviđale.”
Doktor Stanec kaže kako je vrijeme da ustanem iz kreveta i odem u šetnju. Iz svake mi dojke viri cijev, a na kraju cijevi je bočica koja se puni krvlju. Stavljam bočice u vrećicu. Spremna sam za šetnju, kavu i svoju prvu cigaretu nakon operacije.
petak, 19. lipnja 2015.
Danas su mi izvadili prvi dren. Nikada u životu nisam osjetila takvu bol, no odmah se osjećam bolje. Dobila sam i specijalni grudnjak. Podsjeća na srednjovjekovne korzete. Morat ću ga nositi dan i noć, najmanje tri mjeseca. Valjda ću se se naviknuti na to da spavam u grudnjaku.
subota, 20. lipnja 2015.
Subota je. Prošla su tri dana, a ja se još nisam srasla s mojim novim mehaničkim dojkama. Teške su mi, tvrde i bolne. Osjećam se kao da su mi ugradili dva kamena. Iskreno, moje mi se prave dojke nikada nisu previše sviđale. U pubertetu su mi vrlo brzo narasle prevelike za moj pojam, pa sam ih u srednjoj školi prikrivala odjećom, a počela sam se zbog dojki i pogrbljeno držati. Sad mi to zvuči paradoksalno, ali jedno sam vrijeme razmišljala i o tome kako bi bilo lijepo otići na operaciju i smanjiti ih. I evo, sad mi se ta želja ispunila. Imam nove, manje dojke, a istodobno sam dobila i rak. Fuck! Danas nije moj dan. Pere me neka sjeta. Navečer na televiziji ljubavni film osrednje kvalitete. Plačem kao kišna godina. Cijeli sam krevet zatrpala maramicama.
nedjelja, 21. lipnja 2015.
Odjel za kirurgiju dojke Klinike za plastičnu kirurgiju KB Dubrava dupkom je pun. Ima puno mladih žena. Statistike govore da svaka šesta žena obolijeva od raka dojke. No, sestre kažu kako im se ponekad čini da od raka dojke oboli svaka druga žena. Rak dojke definitivno je prerastao u epidemiju. Kao gripa.
