Operacija je bila moja prva pobjeda nad bolešću, a sad slijedi najteže razdoblje. Danas sam bila kod onkologa. Čeka me sveukupno 41 terapija.
četvrtak, 2. srpnja 2015.
Večeras sam svoje iskustvo podijelila s gledateljima Provjerenog. Reakcije su bile više nego pozitivne. Prva me je nazvala prijateljica koja mi je savjetovala da informaciju o svojoj bolesti zadržim u užem krugu bliskih prijatelja jer misli da su ljudi koji boluju od raka kod nas još uvijek stigmatizirani. Moj ju je istup jako dirnuo. Bio je, kaže, vrlo hrabar i inspirativan. Javilo mi se i nekoliko djevojaka o čijem sam uspjehu tijekom studija prije nekoliko godina pisala za Jutarnji list. Mislila sam da se više ne sjećaju ni mene ni našeg razgovora. Napisale su da sam njihova heroina. Nikada nisam mislila da ima toliko ljudi kojima je stalo do mene. Baš me to raznježilo.
petak, 3. srpnja 2015.
Operacija je bila moja prva pobjeda nad bolešću, a sad slijedi najteže razdoblje. Danas sam bila kod onkologa. Čeka me sveukupno 41 terapija: 16 kemoterapija i najmanje 25 zračenja. Na prvu sam kemoterapiju naručena 16. lipnja. Istina, moja je onkologinja prim. dr. sc. Paola Podolski planirala da kemoterapiju počnem već idućeg utorka. No rekla sam joj da moja mama slavi 90. rođendan i da mi je jako važno taj dan budem s njom. Drugi termin koji mi je ponudila bio je 10. pa 13. lipnja. No, ni jedan mi nije odgovarao jer je moj Luka na nagradnoj igri osvojio put i karte za splitsku Ultru. Bojala sam se da će, kažem li mu da u tom terminu imam prvu kemoterapiju, odustati od puta kojem se toliko veselio. A to mu veselje nikako nisam htjela uskratiti. Kada je liječnica rekla da s terapijom možemo početi tjedan kasnije, iako joj se to baš ne sviđa, odahnula sam.
“Tražim po internetu. Istraživanja pokazuju da ukupno izlječenje od raka dojke mjereno petogodišnjom stopom preživljenja za stadij II iznosi od 50 do 70 posto.”
nedjelja, 5. srpnja 2015.
Nedjelja je, sama sam kod kuće. Prvi sam put skupila hrabrosti i pročitala otpusno pismo. Mnogi su me proteklih dana pitali kakve je vrste i veličine bio moj tumor. Nisam znala odgovor na to pitanje. A iskreno, nije me ni zanimalo. Tumor kao tumor, mislila sam.
Dijagnoza
Ca. mammae invasivum I. sin.
DCIS mammae I. sin.
Ca. metastaticum lymphonodi axillae I. sin.
Danas sam prvi put skupila hrabrosti i pročitala otpusno pismo. U nalazu biopsije navodi se kako se histološki radi o invazivnom karcinomu dojke neposebnog tipa histološkog gradusa 2.
Tražim po internetu. Istraživanja pokazuju da ukupno izlječenje od raka dojke mjereno petogodišnjom stopom preživljenja za stadij II iznosi od 50 do 70 posto. Netko mora biti i u tih preostalih 30 posto koji ne prežive, pomislim. Hoću li to biti ja? Prvi put nakon dugo vremena osjećam strah.
ponedjeljak, 6. srpnja 2015.
Danas ću prvi put vidjeti kako izgleda moja dojka bez bradavice. Luka me vozi u Dubravu na previjanje. Zašto mi je ta bradavica tako važna, pita me dijete u autu. Objašnjavam mu kako mi žene mislimo da su simboli naše ženstvenosti dojke i kosa. Ja sam ostala bez dojki, uskoro ću i bez kose, a nemam ni bradavice.
– Ako ti je bradavica toliko važna, uzmi moju. Meni ne treba, odgovorio mi je i ne trepnuvši. Plakala sam cijelim putem do bolnice.
Liječnik kaže da je rana odlično zarasla. Pitam sestru kako izgleda dojka bez bradavice.
– Super, da samo znate čega smo se mi sve nagledali, odgovara.
Možda je žena stvarno u pravu. Dolazim kući, s vrata odmah odlazim u kupaonicu, skidam zavoj, sjednem na rub kade, a suze same cure. Dobro, sad sam se isplakala, a sad idemo dalje. Izlazim iz kupaone i nabacujem osmijeh. Pred vratima me čeka moja 15-godišnja kćer Anamarija.
-Ti bi si mama mogla dati istetovirati bradavicu, to bi ti baš bila fora, kaže mi. Smijemo se.
