Ovo je priča o Luciji, djevojčici koja je bolovala od najtežeg oblika leukemije i od prvog se dana borila kao lavica.
Najljepši dio svog života Lucija je provela u bolnici, izmučena kemoterapijama, transplantacijama… Sama u izolaciji… Nitko od nas ne može ni zamisliti kako je bilo jednoj djevojčici prolaziti kroz sve to, što je za nju značilo naglo “izrasti u ženu”, najbolju prijateljicu svoje mame.
Njih dvije satima su znale izmjenjivati poruke na mobitelu, pričati i zezati se. I kad joj je bilo najteže, kad je osjećala najveću bol, Lucija s lica nije skidala svoj osmijeh. A imala je divan osmijeh, baš kao što ga ima i njezina mama.
Lucija je oboljela od leukemije prije pet godina. Primila je koštanu srž, a donor je bio njezin mlađi brat Ivan. Dvije i pol godine sve je bilo u redu.
“Lucija mi je ostavila neopisiv dar. Ostavila mi je hrabrost i vjeru, otvorila mi je oči, pa sada više cijenim život i svoju djecu, jer život leti, leti…”
Lucija je bila vesela i zdrava djevojčica, normalno se igrala s drugom djecom, vratila se i u školu, a onda je uslijedio novi šok. Prokleta bolest se vratila. Podmuklo i nenajavljeno, baš kao i prvi put.
Ponovno je morala na transplantaciju. Ovoga je puta koštanu srž primila od nepoznatog donora (hvala divnoj ženi iz Poljske). Remisija je trajala nepunih sedam mjesec, a onda ju je odjednom pokosila obična upala pluća. Njezin se mladi život ugasio u svega tri dana. Luce nam je zaspala, nije izgubila bitku. Naš je hrabri vitez bio umoran, samo je zaklopila svoje umorne velike oči.
“Taj dan kada odem ti ja,
Kad vječni zaspem korak jače od sna,
Ja ću naći svoj mir kao cvijet u polju među bijelim brezama…”
Nikada neću zaboraviti 19. ožujak, dan kada nas je napustila. Njezina mama, moja dobra prijateljica, došla ju je poljubiti. Otpjevala joj je pjesmicu “…moja mala djevojčica…”, milovala ju je, ljubila… A Lucija ju je čekala, htjela je da bude uz nju kada se bude opraštala od ovoga svijeta.
Čekala je svoju mamu, svoju najbolju prijateljicu.
A onda je otišla među leptire, cvijeće, popela se na dugu, među oblake…
Suze su presušile, ostale su praznina i bol… Njezina je soba i dalje čeka, i još uvijek miriše na nju…
Njezina se mama bori. Jaka je to žena, moja prijateljica…
Lucija mi je ostavila neopisiv dar. Ostavila mi je hrabrost i vjeru, otvorila mi je oči, pa sada više cijenim život i svoju djecu, jer život leti, leti…
Ostavila mi je u zadatak da budem dobar prijatelj njezinoj mami, da joj budem podrška, utjeha, da se skupa borimo.
I znate što? Ide nam!
Ja sam dobila divnu prijateljicu, moja kći Nicol (6) dobila je dečka (Lucijinog mlađeg brata (8) Ivana), a svi mi dobili smo anđela koji nas čuva.
Dolazi mi u san, vidim ju u dugi, leptiru, ljudima koje sretnem na ulici…
Luce, znam da je gore divno, znam da sve vidiš i da si duhom tu. Znaš da te volim i da sam uz mamu i znam da ćemo se vidjeti negdje gore iznad duge.
Redovito pratim Nismo same i čitam priče hrabrih žena.
Ovom sam pričom svima htjela poručiti da se bore i da ne odustaju, dati im poticaj i ohrabrenje. Ako je jedna trinaestogodišnja djevojčica imala snage boriti se do kraja možete i vi, jer ste divne!
