Prije nekoliko mjeseci upoznala sam Ivanku. Ivanka je jedna od onih žena koje zrače požrtvovnošću, ljubavlju i toplinom. Osvojila me na prvu već nakon nekoliko izgovorenih rečenica. Dolazi iz velike obitelji, ima jedanaestero braće i sestara, a i sama je majka troje djece.
Kada joj je bio dijagnosticiran rak dojke imala je 47 godina i radila je kao knjigovođa u jednoj privatnoj tvrtki. Ni dana nije bila na bolovanju. Četvrtkom bi odlazila na kemoterapiju, petak i tijekom vikenda bi se oporavljala, a u ponedjeljak je već bila na poslu. Tako se bila dogovorila s poslodavcem koji je u prvo vrijeme bio suosjećajan prema njoj i činjenici da je oboljela od raka. No, tijelo ju je izdalo. Jedan ponedjeljak završila je na infuziji i nije došla na posao. Njezin joj je onkolog sugerirao da uzme bolovanje jer se mora odmoriti. Nije htjela. I za nju samu puno je značilo to da svaki dan može otići na posao. Osjećala se važnom i potrebnom, a bilo ju je i strah da će izgubiti radno mjesto, iako joj je poslodavac u tom trenutku dugovao već pet plaća.
„Druge su žene kupovale tablete protiv mučnine, skupe pripravke za jačanje imuniteta, a ja si nisam mogla priuštiti ništa od toga jer nisam dobivala plaću“, ispričala mi je.
Prošla je godina, Ivanka se oporavila, nalazi su bili dobri i nastavila je sa svojim svakodnevnim aktivnostima. Plesala je folklor, a ta je aktivnost za nju bila i svojevrsno utočište, bijeg od svakodnevnih problema. Došao je trenutak ulaska Hrvatske u EU, a njezina je folklorna skupina tim povodom imala dogovoren nastup u inozemstvu. Ivanka je zamolila i dobila slobodan petak, no put se odužio pa se u Zagreb vratila tek u ponedjeljak rano ujutro. Nazvala je u tvrtku i najavila da ću zakasniti sat-dva, samo da dođe k sebi od puta. Jedan od direktora koji joj se javio na telefon umirio ju je kazavši da ne mora žuriti na posao, jer tvrtka je ionako u blokadi. „Dođi u utorak“, rekao je.
U utorak, pred kraj radnog vremena, vlasnik ju je pozvao na razgovor i najavio otkaz. Bio je vrlo grub. Vikao je na nju, pozivao se na svoje strpljenje i susretljivost tijekom njezina liječenja. Pitao ju je s kojim je pravom uzela dan godišnjeg odmora bez pismenog zahtjeva. „Tražite drugi posao“, poručio joj je na kraju ljutito. Ivanka je bila u šoku. Skamenila se, osjećala se jadnom, krivo optuženom. Sva uplakana odvezla se kući, no auto je, priča, sam skrenuo u ulicu u kojoj se nalazila ambulanta njezine liječnice koja joj je odmah otvorila bolovanje i poslala ju u bolnicu „Sestara Milosrdnica“ da potraži psihološku pomoć i podršku.
„Bila sam neizmjerno tužna, jadna i bilo me je strah budući da u to vrijeme ni suprug nije imao posao“, ispričala je.
Ivanka se s vremenom oporavila, uz pomoć psihijatra, grupne terapije i lijekova. Onkološki su nalazi bili dobri i počela je razmišljati o povratku na posao. No, onda je jedno jutro osjetila strašnu vrtoglavicu, ruka ju nije slušala. Doživjela je moždani udar. Ponovno strah, bolnica, infuzija… Bila je nijema i dezorjentirana. Oporavak je trajao osam mjeseci, no uspjela je progovoriti te uvježbati desnu ruku i nogu. Sve to potpuno sama jer u bolnicama nema logopeda, a privatni su bili skupi i njoj nedostupni. Kada se oporavila, odlučila se vratiti na posao. No, na njezinom je radnom mjestu sjedila druga žena. „Poslodavac me je ljutito pitao kako sam se imala obraza pojaviti na poslu bez da sam ih ikada nazvala i pitala kako su. Skrušeno sam rekla da sam bila bolesna, na što je odgovorio: Ma tko zna i te vaše bolesti, koliko je sve to istina“, priča Ivanka te s ponosom dodaje kako se snašla i u zadnji mu tren odgovorila: „Pa nisam bolesna, zato sam i došla raditi!“
Idućih gotovo mjesec dana trpjela je razne vidove mobinga. Prvi je dan punih osam sati stajala naslonjena na ormar. Drugi dan dozvolili su joj da sjedne na rasklimani stolac u prljavoj kuhinjici veličine dva četvorna metra. U toj je kuhinji provela narednih gotovo 30 dana. Na poslu su joj jasno dali do znanja da ju ne trebaju. Otkaz joj ipak nisu htjeli dati. Činili su sve kako bi sama otišla. Ivanka se za savjet obratila odvjetnici, a ona je pismeno upozorila njezinog poslodavca na povrede Ivankinih prava te uskratu mogućnosti da ispuni svoje obveze budući da nije smjela upaliti računalo niti taknuti išta u uredu. Poslodavac ni na to upozorenje nije reagirao. Ivanka je nakon toga otišla na Inspekciju rada i prijavila stanje u tvrtci. Tamo je, kaže, shvatila zašto se njezin poslodavac tako ponaša. Ispektorica je, priča, pred njom nazvala njezinog šefa te s njim dogovorila sastanak, uz obećanje da će se zauzeti za Ivankin slučaj te mirnim putem (bez slanja inspekcije) riješiti situaciju. Nakon sastanka Ivanki je rekla da njezin poslodavac na sve pristaje, ali da bi i ona trebala malo popustiti u svojim potraživanjima.
„Nisam shvatila u čemu moram popustiti jer sam prijavila neizdavanje obračunskih platnih lista, neisplatu plaća i loš odnos prema meni“, govori Ivanka.
Prisjeća se kako je očekivala da će joj se šef nakon sastanka obratiti budući da je inspektorica rekla da je on spreman na dogovor. No, nije ju nazvao, a nije joj se javio ni na telefon. To ju je slomilo. Izgubila je, kaže, vjeru u institucije, u čovjeka, u obećanje. Više nije mogla zamisliti da se vrati na posao. “U prljavu kuhinjicu, među ljude tako prljavoga srca.“ Ponovno je tri mjeseca završila na bolovanju. Na posao se vratila 21. prosinca 2016. Ovaj ju je put odmah dočekala Odluka o poslovno uvjetovanom otkazu.
Ivanka je sada prijavljena na Zavod za zapošljavanje. Bivši poslodavac još joj uvijek duguje posljednje dvije plaće i prve dvije rate za otpremninu. Prije mjesec dana bila je na komisiji za utvrđivanje invalidnosti. Priča mi kako se u inat svemu za odlazak na komisiju posebno sredila, nabacila je osmijeh i crveni ruž, a liječnica joj je kad je vidjela kroz što je sve prošla samo kratko rekla: – Gospođo, moj naklon, vi ste moj heroj! Ivanku je na te riječi obuzela dragost, no osjećaj manje vrijednosti zbog situacije u kojoj se našla ništa ne može ublažiti.
Ivanka sada ima 54 godine, invalidsku mirovinu nije dobila, preboljela je rak i moždani udar. Do prijevremene su joj mirovine ostale dvije godine. Neuspjelo traži posao.
Potresnih priča poput Ivankine ima još i redovito ćemo ih objavljivati na stanici. Potpuno je apsurdno da se s jedne strane čudimo podacima koji pokazuju da imamo ogromnu smrtnost od raka, a s druge strane zatvaramo oči na šikaniranja, omalovažavanja i stvarne egzistencijalne probleme kroz koje prolaze oboljeli. Vrijeme je da prestanemo sami sebe lagati i da pogledamo istini u oči. Hrvatska nije socijalna država koja vodi brigu o najugroženijim skupinama stanovništva u koju svakako spadaju i oboljeli od raka.
