Moja priča počinje 2015. godine, dvije godine nakon mamine smrti.
Mama i ja bile smo nerazdvojne posljednjih pet godina njezina života, skrbila sam o njoj i teško sam podnijela njezinu smrt. No, koliko god da mi je bilo teško, to je vrijeme za mene bilo najljepših pet godina života. Ljubav koju smo imale, povjerenje i radost koju smo dijelile, sve to nakon njezinog mi je odlaska dalo snage da krenem dalje.
U ljeto 2015. počela su krvarenja između menstruacija. Mislila sam da je to početak klimaksa i tegoba vezanih uz klimakterij. S majkom nikada o tome nisam iskreno pričala, takvi su razgovori između nas uvijek bili vrlo površni. Vidjela sam da joj je neugodno i nisam inzistirala na tim temama, nažalost. Tek mi je jednom rekla, dok sam još bila dijete, kako je njezina majka, moja baka, umrla s 38 godina od karcinoma želuca. Kako se radilo o 1948. godini nitko nije znao od čega žena boluje. Tegobe, odnosno probleme, osjećala je pune tri godine. Išla je kod travara i na kraju je umrla. I to, kako mi je opisala mama, u vrlo teškim mukama.
Ja nisam imala bolove, ali krvarenja su bila obimna i počela me hvatati nelagoda. U to je vrijeme, i to vrlo naglo, umro jedan od mojih najboljih prijatelja. Teško sam podnijela njegov odlazak i suočenje s njegovim karcinomom. Imala sam osjećaj da je dio mene umro s njim, pa sam i svoje probleme pripisivala tuzi, šoku i boli zbog njegova gubitka. No, u rujnu, točnije 4. rujna 2015. godine, kada sam trebala ići u Čakovec nećaku u svatove, krenuo je moj ascites. Nisam mogla na put, a mnogi to nisu razumjeli. Ubrzo sam otišla k liječnici obiteljske medicine koja me poslala na kontrolu stolice, kako bismo isključili probavne tegobe, ulkus… No, bilo mi je sve gore, abdomen mi se sve više punio tekućinom, pa sam sama tražila liječnicu da me pošalje na ultrazvuk. Nažalost, nisam dobila termin za hitan ultrazvuk. Na termin sam čekala mjesec dana i patila se. Prije spavanja sam često razmišljala o tome kako bi bilo najbolje da sam mrtva, samo da muke prestanu. Po izrazu lica liječnice koja me je pregledala na ultrazvuku shvatila sam da se radi o nečem opasnom. Rekla mi je da hitno moram u bolnicu i da zaboravim na radionicu koju sam trebala odraditi u sklopu posla. Prvo sam otišla privatno na pregled kod moje ginekologinje, a ona mi je odmah zakazala termin za bolničke pretrage. U KBC-u Osijek, na Ginekologiju II (ginekološku kirurgiju), primljena sam 2. studenog 2015. godine. Moj liječnik, ginekolog i onkolog, Davor Petrović, pregledao me je dva puta. Kada mi je 4. studenoga izvađen ascites odmah mi rekao da ću 24. studenoga na operaciju na kojoj će mi biti odstranjena maternica i jajnici. Rekao mi je: – Ako iz Zagreba dođu pozitivni rezultati uzorka koji ćemo im poslati nakon operacije, ići ćete i na kemoterapiju.
“U to je vrijeme, i to vrlo naglo, umro jedan od mojih najboljih prijatelja. Teško sam podnijela njegov odlazak i suočenje s njegovim karcinomom. Imala sam osjećaj da je dio mene umro s njim, pa sam i svoje probleme pripisivala tuzi, šoku i boli zbog njegova gubitka. “
Iz abdomena mi je tog 4. studenoga izvađeno 12 litara tekućine za koju se, kada su rezultati stigli s citologije, utvrdilo da u njoj nema kancerogenih tvari. Do tada sam već pila lijekove za izmokravanje, što znak da je tekućine bilo i više. Između pretraga i operacije tjedan dana provela sam kod kuće. Ne moram vam reći da sam cijelo vrijeme detaljno pregledavala internet i to je bila moja greška. Informacije jedna gora od druge, fotografije, loše prognoze za žene oboljele od karcinoma jajnika…Uglavnom, na Odjel sam došla 23. studenoga 2015. godine na pripreme za operaciju. Operirana sam sutradan, 24. studenoga. Operacija je trajala tri sata. Na lijevom jajniku imala sam tumor težak 1 kg i 30 dkg te mi je tijekom operacije izvađeno još osam litara tekućine. Odstranjeni su mi maternica, desni i lijevi jajnik (s karcinomom), jajovodi, vrat maternice i potrbušnica. Dva dana koja sam provela u sobi za intenzivnu njegu prošla su mi pomalo u snu. Nisam povraćala, nisam imala nikakvih tegoba. I danas tvrdim da je sav taj težak period za mene prošao kao da je vođen nevidljivom rukom. Moja mama, moj mali anđeo, bdjela je nada mnom i čuvala me. I moj je pokojni prijatelj Stipe bio uz mene, znala sam to. Dao mi je život, to sam u snu vidjela. Na kraju nisam išla na kemoterapiju. Iz Zagreba je stigao pozitivan nalaz, ali je Kolegij onkologa KBC-a Osijek temeljem mojih nalaza zaključio da mi nije potrebna kemoterapija, već da moje stanje treba samo pratiti. Tako već godinu i pol dana odlazim na redovne tromjesečne kontrole.
Veselinka Kastratović / Foto: privatna arhiva
Dobro se osjećam, a u međuvremenu sam osnovala i Udrugu žena oboljelih i liječenih od karcinoma jajnika “JA KA” Osijek. To sam učinila kako bih pomogla svim oboljelim ženama, ali i samoj sebi tijekom rehabilitacije, no i kako bih upozorila zdrave žene da se ne boje. Svjesna sam razornosti bolesti, ubojitosti, ali uvijek ima nade. Reagirala sam na vrijeme, čim sam osjetila tegobe i to se pokazalo dobrim. Preda mnom su još tri i pol godine kontrola, briga i onog grča u želucu kada idem na pretrage. Zna mi se i sada dogoditi da noću skočim iz sna i provjeravam puni li mi se trbušna šupljina tekućinom.
Još nešto, želim ženama prenijeti svoje iskustvo i iskustvo ostalih žena, želim ih upozoriti na moguće probleme s tlakom, srcem i upozoriti ih da pripaze na grudi jer se radi o povezanim tumorima. Mene na to nitko od liječnika nije upozorio nakon operacije, morala sam sve istražiti sama. Doduše, sada imam novu liječnicu obiteljske medicine koja brine o meni, sve mi objašnjava, podržava me, bila je oduševljena kada je čula da ću osnovati Udrugu. I još nešto. Imala sam sreće što sam naišla na predivnog čovjeka i vrsnog liječnika, Davora Petrovića, koji mi je pomogao i imao sa mnom puno strpljenja. Moji strahovi i nedoumice, upiti, sve je to mirno i strpljivo podnio i pomogao mi. I sada mi pomaže. Napisao je tekst o karcinomu jajnika koji smo stavili na letak koji je Udruga dijelila na Svjetski dan borbe protiv karcinoma jajnika.
