Bio je listopad 2020. kad sam doznala da sam trudna. Našoj sreći nije bilo kraja, stiže nam princeza u lipnju 2021. godine. Trudnoća je odmicala, sve su kontrole bile u redu, naša princeza napreduje, raste.
Kako se trudnoća približavala trećem tromjesečju sve sam je teže podnosila. Simptomi su bili manjak željeza, zatvor, veliki umor… Sve je upućivalo na uobičajene simptome za vrijeme trudnoće.
A onda je došao 14. travanj 2021., datum koji je promijenio naše živote u drugom smjeru. Toga dana započela je moja životna priča koju želim podijeliti s vama kako bih ohrabrila sve žene i muškarce koji se nalaze u istoj ili sličnoj situaciji.
Bila sam u 31. tjednu trudnoće. Za vrijeme popodnevnog ručka pojavila se neopisiva probadajuća bol u desnoj lopatici te se širila u prednji dio ispod ošita. U panici sam nazvala svog doktora i objasnila mu što mi se događa, u strahu da nije nešto s trudnoćom. Uputio me da se hitno javim u bolnicu s pretpostavkom da problem mogu biti žuč ili jetra.
Završila sam na hitnoj u Vinogradskoj. Nakon hitnog pregleda u bolnici su potvrdili da je s trudnoćom sve u redu. Rekli su da sam vjerojatno samo malo istegnula mišić te da će biti sve u redu, ali pričekajmo nalaze krvi. Nakon otprilike sat vremena čekanja stigli su nalazi, a s njima i rečenica koju nikada neću zaboraviti.
„Nalaz nije dobar, CRP je visok, jetrene probe su u nebesima, moramo vas zadržati do daljnjeg u bolnici kako bismo vidjeli o čemu se radi“, rekli su mi.
I tu počinje moj put…
Budući da sam bila trudna mogući pregledi bili su ograničavajući. CT i MR zbog zračenja nisu dolazili u obzir.
Idući dan poslali su me na UZV jetre. Doktor je rekao da vidi neke “flekice”. U tom mi je trenutku sve bilo jasno. Postala sam svjesna da je situacija itekako ozbiljna, iako mi još nitko ništa nije rekao.
Nakon UZV-a i sastanka liječničkog konzilija dogovorena je biopsija jetre u kratkoj anesteziji uz vađenje markera. Tada sam već i sama znala da se sigurno radi o karcinomu, iako još nitko ništa ne govori, ali intuicija je nepogrešiva.
Nakon tjedan dana bolnice i odrađenih pregleda došla je vizita, ali bez glavne doktorice. Rekli su mi da će me doktorica uskoro pozvati na razgovor. Sjedila sam u bolničkoj sobi u iščekivanju dijagnoze, iako sam sada već poprilično bila sigurna da se radi o zloćudnoj bolesti. U tom sam trenutku pogledala prema gore i rekla: „Dragi Bože, ja znam da ne mogu ovo sama, molim Te vodi me na mom novom životnom putu.“
Tako je započela moja borba.
Biopsijom i analizom markera došli su do krajnje dijagnoze: karcinom debelog crijeva s presadnicama na jetri i plućima.
Biopsijom i analizom markera došli su do krajnje dijagnoze: karcinom debelog crijeva s presadnicama na jetri i plućima. Dana 12. svibnja 2021. rođena je RITA, bila je 2.450 kg teška i 47 cm dugačka (ime je dobila po svetoj Riti, zaštitnici nemogućeg)
U prvi trenutak, to je bio šok i nevjerica. Uobičajeno pitanje ‘zašto baš meni?’ potpuno je izostalo, to se nikada nisam zapitala. Umjesto toga istog sam trenutka pitala doktoricu: ‘U redu, recite što sada dalje, koji su nam planovi?’
Glavna sestra i doktorica ostale su u šoku, nisu očekivale takvu reakciju. U isto vrijeme bile su sretne jer sam pokazala da sam čvrsto na zemlji. Moja se hrabrost vidjela kilometrima daleko.
Plan je bio sljedeći: planiran je porod u 34. tjednu trudnoće uz istovremenu operacija debelog crijeva. Nažalost, jetra nije bila operabilna jer je cijela bila puna metastaza. Idući korak je kemoterapija.
Dana 12. svibnja 2021. rođena je RITA, bila je 2.450 kg teška i 47 cm dugačka (ime je dobila po svetoj Riti, zaštitnici nemogućeg). Riječima ne mogu opisati taj osjećaj sreće. Pet dana je prošlo dok je nisam prvi puta vidjela, a do tada sam preokrenula sve samo da stanem na noge i odem vidjeti svoju princezu koja je bila na Odjelu neonatologije.
Nakon tjedan dana uslijedio je novi šok. Otkriven mi je ugrušak na plućima i ponovno su me vratili na intenzivnu.
Polako i sporo sve je nekako došlo na svoje te se približio dan našeg odlaska kući na kratki oporavak, jer terapije čekaju.
Krajem lipnja 2021. započela sam s protokolom kemoterapija. Određeno ih je šest u jednom ciklusu, a potom CT koji je pokazao odlične rezultate. S pluća je sve otišlo, a jetra je pokazala jako dobru regresivnu dinamiku. Svi smo bili presretni. Iskreno, ni u jednom trenutku nisam pomišljala da bi nalaz mogao biti drugačiji.
Plan je bio sljedeći: planiran je porod u 34. tjednu trudnoće uz istovremenu operacija debelog crijeva. Nažalost, jetra nije bila operabilna jer je cijela bila puna metastaza. Idući korak je kemoterapija.
Uslijedio je oporavak od velike operacije i poroda te kemoterapije koju sam primala svaka dva tjedna. Nakon toga krenula sam na idući ciklus od šest kemoterapija. Odradila sam ih tri, a onda je uslijedio novi šok: završila sam na hitnoj s bolovima u desnoj strani abdomena. Bilo je točno šest mjeseci od prve operacije. Dijagnoza je glasila Ileus (priraslice na crijevima) pa sam morala na novu veliku operaciju.
Mogu se pohvaliti da sam bogatija za iskustvo proslave Božića i Nove godine u bolnici. I ne mogu reći da je bilo loše.
Međutim, druga me je operacija dotukla. Već sam bila dosta smršavjela, a sada sam pala na 43 kilograma. No, nisam se predala. Samoj sebi sam rekla: ‘U redu, idemo dalje Diana, ima tu još puno posla: Ritini prvi koraci, prve riječi, jaslice i sve što dolazi…’
Put koji sam prošla bio je težak i izazovan, no vjerujem da nas ovakve situacije čine boljim ljudima, samo trebamo znati prihvatiti što nam život nosi i izvući pozitivne stvari.
Sretna sam jer imam veliku podršku mojih predivnih ljudi: supruga, obitelji i prijatelja. Svi uskaču i pomažu koliko mogu.
Još uvijek sam u procesu liječenja i do sada sam prošla 18 kemoterapija. Nalazi su dobri. Nema novih presadnica, što je najbitnije, a ove postojeće će se riješiti. Treba samo malo više strpljenja.
Sretna sam jer imam veliku podršku mojih predivnih ljudi: supruga, obitelji i prijatelja. Svi uskaču i pomažu koliko mogu
Mogu reći da sam na svojoj bolesti zahvalna jer čovjek počinje gledati život drugačijim očima. Sve što je do tada bilo hitno i bitno više nije, neke druge stvari pronalaze prioritet. Upoznala sam predivne i kvalitetne ljude s kojima sam ostala u kontaktu, osoblje bolnice mi je na izlasku napisalo pismo što me je dodatno potaknulo na odluku da moj put ne završava ovdje već da je ovo za mene jedan novi početak.
Moram istaknuti da je moja prva snaga vjera. Bez vjere ne bih mogla izdržati sve što sam do sad preživjela. Činim sve što mogu, a sve ostalo prepuštam Bogu i znam da će on to posložiti kako je najbolje za mene.
Naša princeza danas ima 16 mjeseci, raste, upija život, krenula je u jaslice…
Iako nekima to možda zvuči čudno, danas imam bolju kvalitetu života. Promijenila sam neke životne navike, prvenstveno prehranu u koju sam unijela puno voća, smoothie, prirodne cijeđene sokove. Koristim i dosta suplemenata za bolji imunitet. Potpuno vjerujem u svoje izlječenje i želim ohrabriti sve koji se na svom putu susreću sa sličnim situacijama. Želim im poslati poruku da ništa nije nemoguće, samo treba vjerovati jer, kako kažu, 70 posto toga je u glavi, a onda je sve ostalo.
Put koji sam prošla bio je težak i izazovan, no vjerujem da nas ovakve situacije čine boljim ljudima, samo trebamo znati prihvatiti što nam život nosi i izvući pozitivne stvari. Sve se u životu događa s nekim razlogom. Ponekad je teško… ponekad boli… ali na kraju se isplati.
Fotografije: Diana Ribarić/ privatni album
