Bila sam trudna pet mjeseci. Prva trudnoća, čekali smo svog dječaka. Trudnoća je bila baš kako treba, sve se odvijalo po planu. Do dana kada sam, točno uoči pregleda kod ginekologa, napipala kvržicu na desnoj dojci. Mislila sam da nije ništa, trudna sam, sve je to normalno. Ali nešto mi je govorilo da to ipak nije normalno. Ginekologinja mi je napravila ultrazvuk i isti tren uputila me dalje na pretrage. Sve je bilo jasno, kvržica nije izgledala dobroćudno. Nalazi su to i potvrdili, dijagnosticiran mi je trostruko negativni karcinom dojke veličine gotovo četiri centimetra.

Ništa nam nije bilo jasno, šok je blaga riječ za sve što se tada odvijalo u našim glavama. Radila sam sve pretrage samo par mjeseci prije, čim sam ostala trudna, krv, tumorski markeri, ultrazvuk dojke, sve je bilo u redu. I sada, ovo? Nemoguće…

Tada sam napravila najgore što sam mogla – ‘googlala’ sam što je to trostruko negativni karcinom dojke. Podaci su bili strašni, spominjala se stopa preživljavanja, nije lako lječiv, statistika govori da samo 30 posto žena preživi. Nisam mogla vjerovati – do prekjučer sam razmišljala o robici za bebu, a sada razrađujem plan kako preživjeti, kako spasiti dijete i biti u tih statističkih 30 posto.

Onkologinja je rekla da moram na kemoterapije, ukupno njih 16, četiri crvene i 12 bijelih. Moje jedino pitanje je bilo – što će biti s bebom? Rekla je da će sve biti u redu, i ja sam joj povjerovala. Mora sve biti u redu. Beba i ja primili smo ukupno pet kemoterapija. Plakala sam samo dok sam primala prvu, a onda sam odlučila napraviti sve što je u mojoj moći da do bebe ne dođe niti jedna negativna emocija. Odlučila sam uživati u trudnoći i ne dopustiti da mi rak uništi svu radost koju ona nosi. Muž i ja smijali smo se, plesali, šetali i ponašali se kao da je sve to s rakom u drugom planu.

Zahvaljujući trudnoći nisam imala mučnine, super sam podnosila kemoterapije, čak nisam popila ni jednu tabletu protiv mučnine. Bilo je dana kad bih ujutro primila kemoterapiju, a popodne šetala s mužem.

U glavi mi je bilo samo da moram spasiti dijete, a zapravo je moj sin spašavao mene.

Kosa je počela opadati brzo, dva tjedna nakon prve kemoterapije. Nije me to uzrujalo niti najmanje, otišla sam k svojoj frizerki i ošišala se na ćelavo. Kosa će narasti, ne bi bilo fer plakati za kosom, a u trbuhu raste mali život koji treba spasiti.

Brzo je stigao i dan porođaja, išla sam na inducirani u 37. tjednu trudnoće. Rodila sam prirodno, Vito je stigao na svijet živ i zdrav 13. siječnja 2024. godine. Nitko nije vjerovao da ću uspjeti izdržati prirodni porođaj. Ali, ja sam vjerovala da ja to mogu, da beba i ja to možemo. Sve je prošlo brzo i bez problema.

 

 

 

Rodila sam prirodno, Vito je stigao na svijet živ i zdrav 13. siječnja 2024. godine. Nitko nije vjerovao da ću uspjeti izdržati prirodni porođaj. Ali, ja sam vjerovala da ja to mogu, da beba i ja to možemo. Sve je prošlo brzo i bez problema.

 

Nakon porođaja nastavila sam s kemoterapijama. Tijelo je već bilo izmučeno, pomalo i psiha jer nisam smjela biti u blizini bebe 48 sati nakon kemoterapije, a primala sam je svaki tjedan. To mi je teško padalo, ne primiti i poljubiti bebu nije lako, ali sam si govorila – budi zahvalna da je došao na svijet.

Kad smo završili s kemoterapijama, čekala me operacija. Bila sam u bolnici devet dana. Operacija je dobro prošla, barem smo tako svi mislili. Nakon dva tjedna pojavljuje se crvenilo na rezu, ispostavlja se da je to rak. Hitno mi je zakazana druga operacija na kojoj mi rade potpunu mastektomiju. Opet sam u bolnici osam dana, opet ne mogu biti sa svojim djetetom. Dobro, sada to mora biti to. Ali nije bilo, rak ponovno izbija na koži i mene čeka treća operacija. Nakon treće operacije otkrivamo da se rak proširio na limfe, ali i ponovno izbija na koži. To znači samo jedno – četvrta operacija na kojoj mi vade limfe.

Tu sam doživjela veliki strah. Prvi put sam si priznala da bih mogla umrijeti. Najteže mi je bilo gledati Vitu, nisam se mogla kontrolirati, samo bih plakala kada bih ga vidjela jer su me misli terorizirale. To je trajalo dva dana…

Onda sam odlučila da je dosta! Vitu sam dala mami na čuvanje i rekla joj da me osam sati nema jer „radim“. Mislili su da sam poludjela. No, ja sam znala što radim, sebe sam uvjerila da sam na poslu tako da nemam grižnju savjesti što nisam s Vitom i za to vrijeme čitala knjige i meditirala. Počela sam pisati dnevnik. Svu snagu usmjerila sam na svoju psihu da izdržim sve što me čeka. Morala sam kontrolirati misli, vratiti se u sadašnji trenutak. To sam i uspjela – mogla sam biti pored Vite i pri tom ne plakati, vidjeti nas kako zajedno šećemo po Maksimiru, kako pišemo zadaće, kako ga vozim na treninge, pratim na maturalnu večeru, kako studira… Sve dalje bilo je sada lakše, ja ću sve izdržati.

U dva i pol mjeseca imala sam četiri operacije i molila sam se da to bude gotovo i da krenem sa zračenjima. No, rak je izbio ponovno na kožu, jače nego ikada do tada.

Nakon puno stresa, zahvaljujući brzoj reakciji doktora, dva tjedna nakon četvrte operacije odlazim na zračenja, ukupno 21… Mislim da sam jedna od rijetkih koja se iskreno smijala na prvom zračenju i zahvaljivala Bogu što smo uspjeli doći u tu fazu.

Nakon zračenja, rak je napokon nestao s kože. Svi smo odahnuli i nadamo se da smo ga uspjeli pobijediti.

Borbi nije kraj, još primam imunoterapiju, čekam nalaze, ali vjerujem da smo odradili sve što smo trebali i stali mu na kraj.

U posljednjih godinu dana svijet se potpuno preokrenuo za mene i moju obitelj. Hodala sam po rubu i borila se za sebe i svoje dijete. Zahvalna sam svaki dan Bogu što nas je spasio, što je moj Vito s nama, zdrav i nasmijan, što mi daje snage od prvog trena. Nikada nisam postavila pitanje zašto mi se to moralo dogoditi. Prihvatila sam situaciju i dala sve od sebe da izvučem samo najbolje.

I znate što? Puno dobroga se dogodilo, upoznala sam divne ljude, prioriteti su mi se u potpunosti promijenili, počela sam cijeniti stvari i situacije kojih prije nisam bila ni svjesna.

Naučila sam da čovjek može izdržati sve kad to želi i kad vjeruje. Zahvalnost za male stvari može transformirati život. Svako jutro kad otvorimo oči je dar, imati zdravo dijete je blagoslov, imati obitelj koja je potpora je sreća, financijska sigurnost je privilegija. Sve u životu svodi se na zajedništvo, čovjek nije jedinka i ne može sam.

Zdravlje nije samo fizičko, zdravlje je krug koji čini tjelesno i duhovno, jedno bez drugoga ne ide. Stvari i događaji oko nas su vrlo jednostavni, i oni su samo naše misli o njima. Sve u životu prođe, brže nego što želimo. Bitno je ne dopustiti si da za nečim žalimo, zato u životu treba raditi one stvari koje nas čine mirnima i zadovoljnima, ne tražeći odobrenje drugih.

 

U posljednjih godinu dana svijet se potpuno preokrenuo za mene i moju obitelj. Hodala sam po rubu i borila se za sebe i svoje dijete. Zahvalna sam svaki dan Bogu što nas je spasio, što je moj Vito s nama, zdrav i nasmijan, što mi daje snage od prvog trena. Nikada nisam postavila pitanje zašto mi se to moralo dogoditi. Prihvatila sam situaciju i dala sve od sebe da izvučem samo najbolje.

 

Kad dođeš u situaciju da se suočiš sam sa sobom, shvatiš da nije bitan posao, novac, kuće, cipele… bitne su uspomene, vrijeme posvećeno nama bitnim ljudima, sjećanja na događaje koji su nas učinili sretnima. Shvatiš koliko je sve drugo nebitno i prolazno.

Zato, želim reći svima koji se borite, prihvatite svoj križ, na nama je da damo sve od sebe, da iz cijele situacije izvučemo najbolje što možemo i da nikada ne dopustimo raku da nas ima.

Ja sam imala rak, ali on nije imao mene.

Fotografije: Alenka Crljenica Tržok (privatna arhiva)