Toga se dana moj život promijenio, a da toga još nisam bila svjesna. Kada je operacija započela pronašli su mi tumor. Imala sam tumor jajnika.
Moja priča počinje u ljeto 2014. godine. Imala sam nepunih 20 godina i osjetila sam da nešto sa mnom nije u redu, čudno sam se osjećala. Glas u meni govorio je: Nikoleta ti nisi dobro!
Trudila sam se ne slušati ga. Došla je jesen, a ja više nisam mogla ignorirati te čudne simptome. Odlučila sam potražiti pomoć liječnika. Liječnicima sam rekla da gubim na težini i da u prsima osjećam neobičan pritisak. Zanemarili su moje simptome. Rekli su mi: Kada osjetiš nešto takvo popij tabletu za smirenje. TI SI MLADA, TEBI NIJE NIŠTA!
A upravo me ta moja mladost zamalo koštala života. Nakon što sam vidjela da nema pomaka, mama me naručila kod privatnog liječnika koji je našao nešto sumnjivo i uputio me u dubrovačku bolnicu na hitan CT i ginekološki pregled. Bila sam umorna nakon cjelodnevnih pretraga. Iz bolnice su me poslali kući s dijagnozom ciste na jajnicima. Hvala Bogu mama je imala poznanike u Petrovoj bolnici u Zagrebu. Pogledali su moje nalaze i zakazali mi termin za laparoskopsku operaciju skidanja cista s jajnika (ništa strašno). Došao je i 9. prosinac 2014., dan mog odlaska u Zagreb. Mama je putovala sa mnom, a tata nas je ispratio na avion. Prilikom opraštanja s tatom uhvatio me plač i rekla sam mu: Tata, imam osjećaj da više ništa neće biti isto. Nešto se loše događa sa mnom.
U Petrovu bolnicu došla sam preplašena i uplakana, nisam znala što me čeka. Opet se u meni pojavio onaj glas koji mi je govorio: Ti nisi dobro…. Moja je operacija bila zakazana za 11. prosinca. Trebala je trajati tri sata, a operirati me trebao dr. Tomislav Župić. U operacijsku salu uveli su me oko 13 sati, no iz nje sam izašla tek oko 21 sat. Toga se dana moj život promijenio, a da toga još nisam bila svjesna. Kada je operacija započela pronašli su mi tumor. Imala sam tumor jajnika. Operirala su me dva liječnika, doktor Tomislav Župić i doktor Ante Ćorušić. Oni su ljudi koji su meni spasili život. Nije bilo lako, ali uspjeli su. Kada sam se probudila, ničega nisam bila svjesna. Mislila sam da je operacija dobro prošla. Liječnici su mojoj mami savjetovali da mi još ništa ne govori. Bojali su se moje reakcije. Došao je i 18. prosinac, dan kada je moj život stao na pola sata. Kada sam saznala da sam imala rak jajnika nisam mogla disati, suze su mi same bez prestanka tekle niz lice…
“A onda sam rekla samoj sebi: Nije to dobro Nikoleta. Moraš dalje, ne smiješ se predati. Život je jedan i samo je tvoj! Moraš se naučiti s time nositi i iz svega izaći kao POBJEDNICA.“
Nikoleta Kukuljica / Foto: privatna arhiva
A onda sam rekla samoj sebi: Nije to dobro Nikoleta. Moraš dalje, ne smiješ se predati. Život je jedan i samo je tvoj! Moraš se naučiti s time nositi i iz svega izaći kao POBJEDNICA.
Došao je i 22. prosinac, dan kada sam se vratila kući, u moj Dubrovnik. Bila sam jako izmučena, no odmah nakon Božića krenula sam u dubrovačku bolnicu na kemoterapiju.
Prije toga, na sam Badnjak, pitala sam mamu zašto su od mene skrivali da imam rak. Odgovorila mi je: Nikoleta, nikada se nemoj predati. Ti si moj borac i što god ti ja sada kažem, ti se ne smiješ predati. Tumor je zahvatio oba jajnika i maternicu, život ti je bio ugrožen i ti sama znaš što to znači.
Opet sam se rasplakala. Suze su same krenule. I sada plačem dok ovo pišem. Grozna je pomisao da ti se život ovako može promijeniti, a imaš tek 20 godina! Grozna! Nakon bolesti složila sam si neke nove prioritete u životu i moj je novi moto postao smijeh. Smijeh, smijeh i samo smijeh! Smijeh je moj lijek za sve.
Prošla sam 16 ciklusa kemoterapije: četiri ‘crvene’ i 12 Taxola. Od svega me najviše pogodio gubitak kose. Nisam znala kako se nositi s ovom ćelavom glavom.
Najveća mi je podrška u bolesti bila moja mama. Stalno je bila uz mene. Plakala je kada bih ja plakala i smijala se kada bih se ja smijala. Volim te mama! Tijekom terapije trudila sam se što više biti s ljudima. Uz moju obitelj, najveća su mi potpora bili prijatelji. Njima isto na jedan način moram zahvaliti na tome što sam živa i što sam ostala pozitivna. Vjerovala sam da ću pobijediti bolest i hvala dragom Bogu što sam u tome uspjela. Ne dam se ja tako lako. Sada imam 22 godine. Bolest i liječenje su iza mene, kosa je ponovno tu… No ja više nisam ista. Želim maksimalno iskoristiti svaki dan na ovome svijetu. Itekako sam svjesna toga da imamo samo jedan život, pa je za mene dan bez smijeha uzalud potrošen dan!
