Antonija je prošla šest teških operacija, tri operacije endometrioze te posljednje, one najgore, karcinoma u 35. godini, s kojim se još bori. Povodom Svjetskog dana borbe protiv raka objavljujemo priču koju je posvetila svojoj mami koja joj je u najtežim trenucima bila najveća potpora.
U svim onim sivim danima što ih je donijela dijagnoza, najveći melem na moje rane bile su ruke moje majke. Ništa jače i djelotvornije nije postojalo da zavije moje unutarnje rane od njenog bića. Žao mi je ako vas podsjećam na ruke nekoga koga nemate, a trebao vam je, i treba vam još uvijek. Ipak, nisu ni sve biološke majke prave majke, upoznala sam ih kroz svoj život, i ne mogu i ne želim to razumjeti.
Ja nisam majka i, nažalost, nikada neću biti jer to mi je pravo oduzeto. No, ako mi je oduzeto s ciljem da spoznam da imam majku o kojoj itekako vrijedi pisati i pričati, dobila sam sve. Bez obzira na to što nisam majka, mogu čvrsto svjedočiti o tome kakav je melem majka za sve u životu.
I onda, kroz dijagnozu karcinoma, kroz svu strahotu koju morate proći vi, i samo vi, spoznate da se morate boriti za te ruke koje su vam dale život i koje i dalje unose život u vas. I onda kada njegov smisao ne vidite. U svemu najcrnjemu što se dogodilo, moja majka je bila svjetionik koji se palio svaki put kada svjetlo nisam vidjela. Ona je stajala tako smjela i staložena, barem se činila staložena, iako kaže da ne znam kako je njoj bilo. Stajala je i čekala da me prođe svaki onaj užasni trenutak nemoći kada sam htjela odustati. Pred takvim bićem poslije kratkoga vremena možete se samo postidjeti, iako bi najradije pobjegli iz svoje kože, ne možete na to ostati imuni.
Moja je majka moj život, i u trenucima kada je on uistinu bio loš ona je patila, čak i kada je to skrivala. Svaki moj loš nalaz proživljavala je kao da je njezin život u pitanju. Shvaćate li sada visinu i veličinu jedne majke?
Ruke moje majke bile su najveći i najnježniji melem koji mi je Bog mogao dati. Od nekih ljudi učiš i kada ne govore, ona je jedna od tih.
Moja majka je u svemu bila kao ratnica. Čak sam se ponekad bojala njezine hrabrosti, jer onda kada ja ne bih mogla, kao alarm se javljao njezin nagon za borbom. Znala sam se pitati: odakle sada ovo, što se sad događa?
Moja je majka bila moj suputnik na svim bolničkim hodnicima iz kojih bih najradije istrčala kao da trčim maraton, samo da nisam tamo i da tamo ne moram biti.
Zato budite svjesni toga da osoba koja je u teškim trenucima uz vas, nije samo vaš prijatelj ili brat, ona je pravi svjetionik koji nijedna bura ni uragan ne mogu srušiti.
Ruke moje majke nemaju opciju odustajanja. Samo joj to spomenite i momentalno će vas, kao u sabornici, zasuti morem pitanja, odgovora i replika, na koje će te itekako morati odgovoriti i posvjedočiti.
Stoga na stranu sve, brinite o dragim ljudima oko vas i ne odustajte. To je najmanje što zaslužuju od nas.
