Bilo je ljeto 2017. godine. Kao i obično, bila sam puna snage i volje, neumorna. Radila sam 10 sati dnevno, brinula se za djecu i dom, družila se s prijateljima… I onda sam napipala kvržicu. Iz čista mira, prilikom tuširanja ruka mi se zaustavila na jednom mjestu na dojci. Bila je to sitna mala kvržica. Doktori su rekli da je benigna i da je treba pratiti i kontrolirati svakih šest mjeseci. Budući da sam jako odlučna, tvrdoglava, odgovorna i oprezna tražila sam da mi je odstrane. Inzistirala sam na tome. Podigla sam na noge cijelu bolnicu i povukla sve veze.
Svaka je kvržica nešto. Moram znati što je moja kvržica i kako se stvorila, nisam je prije imala. Skinuli su mi je u pet minuta. A onda šok! Ispod kvržice nalazio se zloćudni, agresivni karcinom veličine devet centimetara. Ne devet milimetara, bio je velik devet centimetara! Nije ga signalizirao ni ultrazvuk ni mamograf ni magnet. Magnet je samo zabilježio promjenu uobičajenu za žene u menopauzi. Menopauza kod mene nije bila ni blizu. Nakon toga sam tražila, i dobila, mišljenje trojice vrhunskih liječnika. Svi su rekli isto. Odmah je trebalo krenuti s agresivnom kemoterapijom.
Tako je krenula moja borba. Sastojala se od 16 kemoterapija, četiri operacije, 16 radioterapija, nekoliko tisuća tableta i injekcija te doza krvi kojima ni sama ne znam broj.
Već nakon prve kemoterapije mi je otpala kosa. Nisam se stigla ni ošišati, a kamo li kupiti periku. Nakon druge kemoterapije imala sam osjećaj da će mi otpasti duša, komadi tijela, um.
Kad se vratim mislima unazad, ne znam kako jedno ljudsko biće uopće može izdržati toliko boli, uboda u tijelo, toliko patnje, slabosti i nemoći. Ali može!
Izgubila sam gotovo svu krv te vid na jedno oko. Ionako prirodno mršava dodatno sam smršavjela. A primila sam 16 kemoterapija! Sve se događala brzinom munje. Liječila sam se u drugom gradu. Nitko poznat me nije vidio u lošem izdanju. Prije sam uvijek bila ‘u pogonu’, živjela sam ‘100 na sat’, nikad nisam bila bolesna, nikad u 23 godine staža nisam bila na bolovanju. Uvijek sam bila jaka, čvrsta, temperamenta i nisam voljela gubiti. Zbog toga nisam dala da me itko vidi u lošem izdanju jer sam sebe uvjerila da će ovo proći, da ću biti ista kao prije dijagnoze i da će sve biti kao prije.
Kad se vratim mislima unazad, ne znam kako jedno ljudsko biće uopće može izdržati toliko boli, uboda u tijelo, toliko patnje, slabosti i nemoći. Ali može!
Drage moje žene, majke, kraljice, želim vam na svom primjeru pokazati da nikada ne smijete odustati, da se nikad ne smijete predati. I vjerujte u nešto, ako ne u Boga, vjerujte u Svemir, u bilo što, samo vjerujte.
Drage moje lavice, donosite čvrste i jake odluke i budite hrabre. Od plakanja, žaljenja, kukanja i straha nema koristi. Nemojte gubiti vrijeme i energiju uzalud. Ne dopustite, drage moje, drugima da vas žale. Ne dajte nikome da pomisli kako ste jadne i bolesne, da ne možete izdržati i da vas je strah. Većina ljudi vas zasipa pitanjima jer se boje za sebe. Jednog dana kad ozdravite, i kad sve prođe, bit ćete ponosne na sebe i vrijedne divljenja zbog svoje hrabrosti Slušajte liječnike, danas je medicina jako moćna. I naravno, slušajte sebe. Kad jako, jako želite pobijediti, pobijedit ćete. Proći će sve i sve se može izdržati.
Od moje dijagnoze prošlo je pet godina. Nemam nikakvih posljedica, kao da se nikad ništa nije dogodilo. Ostao je samo ožiljak od 9 centimetara. Ponekad se danima ne sjetim što mi se sve dogodilo. Opet radim 10 sati dnevno, nisam se puno promijenila. Nisam imala niti imam potrebu nešto značajno mijenjati u svom životu. Želim samo gurati naprijed, za mene nema stajanja.
Jedino sam iz svog života izbacila toksične ljude. Čak i neke članove obitelji. Toksični ljudi su naporni, oni su kao rak.
Ja danas radim, volim, molim. Vjera mi puno pomaže i vjerujem da čuda postoje.
Svoju ću priču završiti dijalogom koji sam vodila s liječnik koji mi je priopćio dijagnozu.
Liječnik: – Anita, nalaz je ipak pozitivan. Nije to bila obična kvržica. Kvržica je bila znak da se nešto događa.
Ja: – Ja nemam rak! Ne mogu sad imati rak. Imam sinove, mlađi je sin još uvijek dijete i sama se brinem o njemu. Mora da ste pogriješili. Ništa me ne boli, super se osjećam!
Liječnik: – Anita, moraš naći najbolje liječnike. Moraš se boriti i neće biti lako. Mi u gradu imamo samo jednog onkologa, trenutno nemamo ni tim. Ja ti ne mogu puno pomoći.
Ja: – U redu, imam rak. Borit ću se! Krećem odmah! Doći ću do najboljih liječnika, to dugujem sebi. Izliječit ću se zbog svoje djece i sebe. Pobijedit ću!
Tako je i bilo. Moji dečki su odrasli. Želim u naručju držati unučad. I nikad neću odustati. A ako jednom izgubim, znat ću da sam se borila i da sam sve pokušala… zbog sebe i svih koji me vole.
Fotografije: Anita Vukorep/ privatna arhiva
