Kada je prvi puta oboljela od Ne-Hodgkinovog limfoma Jagoda Prebeg imala je 37 godina i teško je podnijela gubitak kose.
Kao i svakog jutra i taj je dan počeo odlaskom u kupaonicu. Pranje zubi, umivanje, stavljanje hidratantne kreme, češljanje. Provukla sam češalj kroz svoju kratku, valovitu, tamnosmeđu kosu, ali on je zapeo.
Trgnula sam snažnije da bih ga izvukla, a kad sam uspjela na njemu je bila šaka kose. Znači, počelo je. Bio je sedamnaesti dan od kad sam primila prvu kemoterapiju.
Zapravo, sve je počelo nekoliko mjeseci ranije kad sam saznala da kvrga na mojoj natkoljenici nije potkožno masno tkivo ili potkožni čir već maligni tumor latinskog naziva Non Hodgkin Lymphom. Slijedila je operacija pa zračenje pa nakon kratkog vremena povratak bolesti.
“Mi žene smo osjetljive na svoju kosu, bez obzira na to je li kosa duga, kratka ili poluduga, je li crna, plava, crvena, smeđa, sijeda ili prosijeda. Žena mora imati kosu. Muškarac ne mora.”
Ugledni profesor zagrebačke Klinike za tumore ozbiljnog je lica proučavao moju medicinsku dokumentaciju, a zatim rekao: „Da, kod vas je došlo do recidiva bolesti i morate dobiti polivalentnu kemoterapiju po ACOP protokolu. To su jednostavni lijekovi kojih ima dovoljno na tržištu i može ih nabaviti svaka bolnica, tako da ih možete dobivati i u mjestu vašeg boravka. Kao što rekoh, to su jednostavni i isprobani lijekovi koji se već dugo koriste, samo što će vam od njih otpasti kosa. Otpast će vam kosa i bit ćete bez nje.“
Ponovio je i naglasio ove zadnje riječi kako bih znala na čemu sam, da ne bi bilo zabune. Iako sam znala da se kod liječenja kemoterapijom to događa, lecnula sam se i ostala bez riječi kad sam to čula. Mi žene smo osjetljive na svoju kosu, bez obzira na to je li kosa duga, kratka ili poluduga, je li crna, plava, crvena, smeđa, sijeda ili prosijeda. Moja još nije bila ni prosijeda. Imala sam trideset i sedam godina. Žena mora imati kosu. Muškarac ne mora. On može biti i ćelav i proćelav i obrijane glave i sve je to normalno. Dapače, znanstveno je dokazano da je gubitak kose dokaz prisutnosti muških hormona u primjerenoj količini. A što je žena bez kose?
Ali, tješila sam se i pokušala našaliti – bolje da ode kosa nego glava. Kosa će opet narasti.
Jagoda Prebeg/ Foto privatni album
Odmah nakon prve kemoterapije počeli su problemi s nabavom perike. Najprije sam s nalazom hematologa, na kojem je pisalo koju terapiju primam, morala ići kod dermatologa da on napiše doznaku da mi treba perika. Zašto to ne može hematolog? Ne znam. Takav je zakon. Zatim se ta doznaka nosi u područni ured HZZO-a u kojem stoji desetak dana dok komisija ne odobri da mi treba perika. U mom mjestu nema prodavaonice ni ljekarne u kojoj se može nabaviti perika s doznakom HZZO-a pa moram ići kod glavne sestre onkologije koja ima katalog iz kojeg izabirem model koji želim, a on onda dolazi poštom. Izabirem onu koja je najviše nalik mojoj dotadašnjoj frizuri. Nakon tjedan dana dobivam obavijest da takve nemaju u skladištu pa moram izabrati drugu. Moja kosa već naveliko otpada pa za izlaske iz kuće nosim šešir, iako ga nikada prije nisam nosila. Poštar je donio periku desetak dana kasnije. U međuvremenu sam dobila drugu kemoterapiju i sama sebi izgledala kao oni tifusari u filmu „Bitka na Neretvi“.
U isto vrijeme moja dvije godine starija prijateljica Marija obolijeva od raka dojke. Nakon radikalne operacije šalju je onkologu koji joj kaže da mora dobiti kemoterapiju čija je nuspojava gubitak kose. Ona dobiva živčani slom. Toliko je uzrujana da se privremeno odgađa davanje kemoterapije. Teže je podnijela spoznaju o gubitku kose nego o gubitku dojke. Uzalud je njena šogorica i ja uvjeravamo da je to privremeno i da će joj kosa opet narasti. Okolina se čudi njenom ponašanju, ali ne i ja. Znam zašto je ona spoznaju o gubitku kose podnijela teže nego ja. Ona je frizerka. Cijeli svoj život okružena je kosom, radi s kosom i voli svoj posao. Njoj kosa znači mnogo više nego meni. Nakon nekoliko tjedana i njoj poštom stiže perika slična njenoj ranijoj frizuri i tada je bila mirnija. U međuvremenu je počela s kemoterapijom.
Od tada je prošlo nekoliko godina i moja kosa je odavno ponovo izrasla, još jača i gušća nego prije. Nažalost, Marija nije dočekala da njena ponovo izraste. Umrla je nepunih godinu dana nakon operacije. Kažu da je umrla od raka dojke. A ja baš i nisam sigurna da je tako. Poznavajući nju, ponekad mislim da je umrla od tuge za svojom lijepom, dugom, plavom kosom. Jer, što je frizerka bez kose?
