Listopad je pri kraju. Ružičaste je boje ovoga mjeseca bilo pregršt, po društvenim mrežama, raznim događajima, bolničkim plakatima i drugdje.

Iz tog bih se razloga htjela osvrnuti na to kako je jedno malo mjesto  13. listopada bilo posebno utopljeno upravo u ružičasto.

 

Sve je počelo 2009. godine kada je u Dubravi, mjestu u Zagrebačkoj županiji u kojem živi oko 5500 stanovnika, osnovana Udruga oboljelih i liječenih žena „Sv. Margareta“. Osnivačica i predsjednica Udruge je skromna, samozatajna, ali odlučna i hrabra žena, gospođa Mira Turk.

Budući da je u Zagrebu, i drugim većim gradovima, sve puno udruga, zaklada i ostalih institucija čije su članice žene oboljele od malignih bolesti, a koje djeluju aktivno tako da si međusobno pomažu na svim razinama, naša je Mira sa svojom doktoricom i nekoliko poznanica odlučila osnovati udrugu.

– Ako mogu „veliki“, možemo i mi „mali“ – rekla je.

 

 

 

Onako stojeći jedna do druge, miješale su se emocije, nada, strepnja, bol, patnja, borba, puno dobivenih bitaka, ožiljaka, srama i rana, ali sve nas je vodila upravo ljubav prema životu.”

 

 

Milenijska fotografija ružičaste vrpce / Foto Šime Strikoman 

 

 

Udruga se vrlo brzo proširila i trenutno broji 80 članova, među kojima je 20 oboljelih i liječenih žena, a ostale su podrška.

Snimanje Milenijske fotografije ružičaste vrpce za žene oboljele od raka dojke poseban je dan u godini. Gospodin Šime Strikoman svake godine u drugom mjestu postavi oblik ružičaste vrpce, a svojim je tijelima oblikuju žene koje su prošle teške dane, godine, recidive, gubitke, borbe…

Ove godine domaćin tog snimanja bila je upravo naša mala Dubrava, a iz razloga što se nijedan drugi grad nije ponudio preuzeti tu organizaciju.

Naša se Mira javila i rekla: – Mi ćemo organizirati ružičastu vrpcu!

 

nismo same

 

Udruga je odmah krenula u ozbiljne pripreme. Prvi korak bio je odlazak u općinu, kod načelnika Tomislava Okroše koji je odmah pristao pomoći. I on, i općinsko vijeće.

Inače, udruga „Sv. Margareta“ još nema adekvatne prostorije za sastanke pa se snalazimo na razne načine. No, to ne remeti organizaciju predavanja poznatih stručnjaka raznih profila (onkolozi, kirurzi, psiholozi, nutricionisti, alternativci i drugi). Često se organiziraju radionice na kojima članice uče različite likovne tehnike, organiziraju se izleti, a odlazimo i na kazališne predstave u obližnji „Štagalj“ te u Zagreb.

Moram reći da je ove godine snimanje Milenijske fotografije ružičaste vrpce prešlo i granice „Lijepe naše“. Naime, prije pet godina Udruga je sklopila Povelju prijateljstva sa ženama oboljelima od raka dojke iz Bihaća i Cazina, pa su i one 13. listopada došle u Dubravu i bile dio ružičaste vrpce.

Pripreme su tekle bez problema, a mještani su na razne načine dali svoj doprinos, od fotografa, Udruge konjara, župnika, svih trgovina, kafića, pečenja kolača, organizirale smo dvije glazbe, proširila se sala za smještaj 800 žena… Jednostavno, čitavo je mjesto živjelo za taj dan.

Na događanje smo pozvali TV kuće, lokalne medije, uzvanike, osobe iz medicinske struke, političare, obrtnike, kulturno-umjetnička društva…

 

 

Konačno je svanuo i taj dan. Od jutra su počeli pristizati autobusi sa ženama iz cijele Hrvatske. Svaki autobus imao je svog vodiča (ženu iz Udruge) koja je brinula o njima.

Krenula je kolona žena u ružičastim majicama. U toj koloni bile su nasmiješene žene, jedva dočekani susreti, zagrljaji, žene bez kose, žene s perikama na glavi, ekspanzerima, umetcima, limfedemima…  No, na našim se licima vidio samo osmijeh.

U zraku se osjetilo kako sva srca kucaju kao jedno. Teško je objasniti onima koji nisu prošli „naše kalvarije“ kako se nakon svega još možemo smijati. Sve nas povezuje ljubav i želja za životom.

Sigurna sam da je upravo ljubav zaposjela Dubravu, malo mjesto za koje većina nikada nije ni čula. Ljubav je bila vezana u našoj vrpci. Onako stojeći jedna do druge, miješale su se emocije, nada, strepnja, bol, patnja, borba, puno dobivenih bitaka, ožiljaka, srama i rana, ali sve nas je vodila upravo ljubav prema životu.

Iste te subote u Zagrebu je bila organizirana jedna druga manifestacija vezana uz rak dojke. Na njoj su bili političari, eminentni liječnici, a skoro sve TV kuće popratile su njihove izjave i objavile ih u  informativnim emisijama. Mi, oboljele žene i naša manifestacija, nismo im bile toliko važne.

No, ružičasta je boja toga dana ipak bila u Dubravi. Ljubav prema životu i borba za taj isti život vodila se upravo tamo, u toj ogromnoj ružičastoj vrpci, jedna suborčica do druge, rame uz rame, u istim majicama, bez razlike.

Mi smo propagirale i poslale poruku o bolesti koja nas je povezala. Mi smo poslale poruku kako se u teškoj situaciji možeš smijati od srca i zaplakati od sreće, jer smo se ponovno našle i ove godine, jer smo opet na milenijskoj i žive smo.

Stoga, Dubravo, primila si i ugostila najhrabrije žene, majke, djevojke, bake, lavice koje se bore s opakom bolešću. Toga dana nadmašila si samu sebe jer sve su žene otišle svojim domovima s lijepom uspomenom, ispunjenim srcem i još većom hrabrošću i nadom za život.

I „mali mogu biti „veliki“! O da, itekako!

Pozdrav iz Dubrave, ma gdje bile!