„Ulazio je noću u sobu, na prstima, samo da provjeri dišem li“, govori mi Mare. Šećemo u suton njenim pitoresknim selom, velika crvena kugla daleko na obzoru sprema se zaroniti u more, cijelo je nebo ružičasto. Prizor je nestvarno lijep. Obje smo okupane fantastičnom ružičastom svjetlošću i teško mi je zamisliti da na svijetu postoji bilo što drugo osim ove ljepote. Pa ipak, nas dvije šećemo i pričamo o kemoterapijama. U ovoj svjetlosti, u ovim uvjetima, sve je tako daleko i strano, i moje i njezine terapije mi izgledaju kao da su se dogodile nekom drugom.
Njezin muž, Toni, je ‘hrga’ od čovjeka. Ima metar i devedeset centimetara i sto kilograma žive vage. Zamišljam tu planinu od čovjeka kako se prikrada na prstima u potpunom mraku i osluškuje diše li njegova Mare. Kada se uvjerio da diše, samo je spustio cjelov na čelo i iskrao se van.
Ganula me slika. Danima mi je bila pred očima. Toni je čovjek od malo riječi. Vidim ga uz Mare, ali čuti ga da govori, to je malo teže.
Sjećam se priče o ženi koja je došla s kemoterapije, a njen muž je okupio svoje pajdaše i udri slaviti. Ona leži i raspada se, a njezin muž pije sa svojim pajdama. To je možda ekstreman primjer, ali uistinu znam mnogo žena koje nisu uživale podršku svojih supružnika dok su se liječile. Kako i zašto ovaj jednostavan šutljivi čovjek zna pokazati ljubav, a drugi to ne znaju?
Zamolila sam ga za razgovor. Bila sam istovremeno i začuđena i jako počašćena kad je pristao. Nije tip koji se voli promovirati, ali shvatio je da je za veće dobro. Ako samo jednom suprugu njegov primjer pomogne da se lakše nosi s bolešću svoje žene, imat će smisla, intuitivno je zaključio. Prenosim Tonijeve riječi kako mi ih je izdiktirao u diktafon.
„Koliko ste dugo zajedno vas dvoje?“
Toni gestikulira i mršti se, računa… Niti jedan dugogodišnji par zapravo ne zna reći koliko su dugo skupa. Nisam prvi put postavila to pitanje. Svi dobri parovi jednostavno jesu, i ne zamaraju se protokom vremena, brojanjem godina. Tako i Mare i Toni. Više su od dvadeset godina zajedno. Rasli su skupa.
„Ti si je pratio na njezine terapije?“, pitam ga sjećajući se svih hodnika u svim bolnicama na svim onkologijama na kojima sam bila i čekala onkologe i terapije. Rijetko sam u pratnji vidjela supruga. Niti jedan moj partner nije nikada bio sa mnom. Prijatelj jest, ali niti jedan moj partner nije.
„Svaki put sam bio s njom. Uopće me ništa nije interesiralo. Ni posao, ni ništa. Kome se sviđa, kome se ne sviđa. Stvarno nikada s tim nisam imao problema. Ni s poslom. A i da sam imao, vjeruj mi, riješio bih ja to drukčije. Okrenuo bih se i otišao ća, pa ti radi što god hoćeš.“
„Kako si ti sve to doživio?“, neumoljiva sam s teškim pitanjima.
Mare i Toni / Foto: privatni album
„Gle, to ti je bilo ono…“
Pauza. Gleda me i vrti po glavi kako da mi opiše.
„A teško ti je to opisati. Pitanje ‘Kako si?’ ne vrijedi. Jer, vidiš i sam kako je. Bit će bolje, isto tako. Proći će. Gle, jedino što možeš kazati je da će proći. Jedina stvar koju možeš u svemu tomu reći je: ‘Proći će’. A kako si? Zaboravi na to pitanje. Vidiš i sam da nije nikako.“
Gledam ga netremice i pogledom izvlačim iz njega još zakopanih emocija. Zadnje su terapije bile prije pola godine i rane su još friške. „Gledaš kako ona pati, a ti joj ne možeš pomoći. Htio bi nešto napraviti, a ne moreš niš’. Teško je to, nije to baš tako jednostavno ‘kako i zašto’.“
„Vozio si je na sve operacije i na sve terapije. Poznaješ sve bolnice…“, kažem.
„Najviše sam se tamo naučio strpljenju, moraš se dobro njime naoružati. Inače si možeš kupi pištolj i propucati se. Naučiš se na sve. Na sve se naučiš. Na padanja i na dizanja, na krv, na sve.“
„Kako gledaš na budućnost? Je li te strah povratka bolesti?“
„Ma nije. Gle, a ideš dan za danom, nemaš puno što razmišljati i planirati dvadeset godina unaprijed kad vidiš da te može zeznuti iza zavoja. Ne znaš nikada što te čeka. Dečko tu dolje, godinu dana mlađi od mene, imao je moždani. Dan prije smo se pozdravili, on je radio tu dolje, strehu su pokrivali.“
Vraćam naš razgovor na emocije.
I za kraj, prepričam mu crticu o tome kako se on ušuljao tiho na prstima u sobu i slušao diše li njegova Mare. „A da“, jednostavno potvrđuje kao da je to nešto najnormalnije.
„I spavao sam na podu – što sam mogao. Sjedneš na krevet, ona govori boli me. A dobro, idem ja na pod. A što ću, samo da je ne smetam.“
„Meni žena sto puta kaže: ‘Ti uopće nemaš srca.’ Ja sam malo ‘nako. Malo sam drukčiji. Nisam od onih koji se rastope. Ja to držim za sebe. Imam drukčiju filozofiju. Od malih su me nogu naučili ‘ti si muškarac i osjećaje pusti doma’. Imao sam djeda koji je bio jako težak karakter, djed je bio strogoća, strogoća. Nije bilo ničega, nego ‘ti si muško, ti si muško’. I onda sam tako naučio.“
U meni se miješaju tuga zbog maloga Tonija kojeg su tako rano pripremili da ne pokazuje osjećaje i protest zbog njegovog stava o sebi kao osobi „bez srca“. Njegova djela pokazuju suprotno. To mu i kažem.
„Gle, pa moraš biti uz svoju ženu“, lakonski mi odgovara. A meni glavom prolaze jedan, drugi, treći, sedmi primjer muževa koji nisu bili uz svoju žene.
„Na kraju krajeva, kao što bi ona bila uz mene“, nastavlja Toni. Stvarno, žene se češće zadrže i njeguju svoje partnere kada se razbole, ali nisu ni sve žene svetice. Znam i ja za žene koje su digle sidro.
Vjerojatno su se moja razmišljanja vidjela na mome licu jer Toni nastavlja: „Ne znam, ja to tako gledam. Nisam bez veze potpisao ‘u dobru i zlu, u bogatstvu i u bijedi’.“
Zadivljena sam. Njemu je sve tako jednostavno i sve mu je jasno. Nema dvojbi, nema sumnji. Tonijev unutarnji moralni kompas radi precizno i bez odstupanja.
„Netko se na kraju krajeva i uplaši. Uplaši se i pobjegne ća. Jer ne znaš kako ćeš se nositi sa svim tim. Jer znaš da će doći velike promjene“, mudro dodaje. Razumije Toni i motivaciju onih koji su svoje partnerice iznevjerili. Samo je to nama, koje smo prekidale veze u trenutku kada smo dobile dijagnozu, bilo teže prihvatiti.
„Bolest sama po sebi donese puno problema“, nastavlja Toni.
“Donese i dobrih stvari, Bože! Sada smo strpljiviji, zreliji i odgovorniji. Ali, donijela nam je i puno problema. I sad to sve treba proći. Vrijeme treba napraviti svoje. Ne može to preko noći. Kada bi se sve rješavalo preko noći, to bi bilo super, ali na žalost to nije realno. Opet, tu je i strah, hoće li se bolest vratiti ili se neće vratiti…“, iskreno priznaje.
Pitam ga kako mu je bilo gledati ženu kada je ostala bez kose.
„Bila je ona moja Mare, ali morao sam se naučiti, naviknuti.“
Volim što je iskren i što priznaje da nije bilo lako.
„Ali, ona je uvijek moja“, nastavlja. „To je bio samo dio tog vremena koje mora proći. Samo treba vremena za sve. I za posjekotinu, a to je samo posjekotina. A kamo li za kemoterapiju. Pitaj Boga što je to…“
Naravno, iz svih teških situacija možemo puno naučiti, sugeriram ja. „Pouke su velike, ako ih uspiješ ‘skužiti’. Možeš biti ‘tupson’ i gledati u zvijezde, i ne kužiti da su to zvijezde.“
Smijemo se.
„Misliš da si ih ti skužio?“, pitam dok Toni mota još jednu cigaretu.
„Iskreno, nešto jesam, ali nisam sve. Ali ne moreš uvijek sve. Što ću te muljat?“
„Misliš li da je vaš odnos kvalitetniji sada nakon bolesti?“
“Hm. Ma… ma je, bolje je sigurno jer smo se zbližili. Da sam bio u prijašnjoj firmi, sigurno bih mjesec dana bio s njom doma. Ovako nisam mogao, jer ako ne radiš, nema plaće. Sve se dogodilo preko noći, taman sam dao otkaz, a evo ti ona govori da ima rak. Ajme ljudi, di sad…“
Njegova Mare je posebna žena koja pomaže mnogima. Upravo zbog njezinog velikoga srca i ja sam sada u Istri. Ponudila mi ja da se dođem rekuperati nakon potresa i terapije. Kada sam došla, vidjela sam je na djelu. Provodila je sate prikupljajući pomoć za ljude na Baniji.
„Kada Mare pomaže ljudima, onda si i ti u priči. Ti si kao njezin produžetak“, velim Toniju.
„Nisam baš toliko koliko je ona. Ona je dobrica. Ja ću ti pomoći, nije meni problem. Ona bi pomagala svima. Rekoh, nemoj toliko, nemoj toliko. Ja kada vidim da ljudi nisu fer, samo se maknem.“
Protestiram, jer i on je dobrica, a Mare – eto! – možda svetica, i upoznajem ga s teorijom povezanosti duha i tijela. Govorim mu kako su stručnjaci primijetili da su mnoge žene koje su se razboljele od raka dojke bile sklone previše davati. Klima glavom u znak slaganja.
„Sto puta sam joj rekao. Govorim joj već 15 godina, tako da sam digao ruke. I Edi i Irina i ovi i oni. Daj smanji malo. Ali ona opet po svom. Ona je i sada na telefonu, nešto rješava, a što da ja napravim?“
Vidim da smo na skliskom terenu, da iz najbolje namjere krećemo tračati moju prijateljicu, njegovu suprugu, pa ga podsjećam koliko je on zapravo ‘dobrica’.
Prošle godine Mare je povukla za rukav sve rođake i prijatelje da u svojim apartmanima ugoste žene koje zbog kemoterapija dugo nisu bile na moru, u sklopu zajedničke akcije Brune Šimleše i udruge Sve za Nju. Dodatno je motivirala lokalne OPG-ove pa je svaku ženu dočekala prelijepa košarica dobrodošlice puna friškoga voća i povrća i boca istarskog vina.
Trebalo je te košare razvesti po svim gradićima. Mare je držala košaru, a vozač je bio Toni. Toni radi naporan fizički posao. Mogao bi doći doma, izvrnuti se i samo odmarati. Ali ne, spremno je vozao Mare po svim selima. Ništa mu nije bilo teško.
„Bože moj, pomoći ću! Ja sam od malih nogu uvijek nešto radio. Idem, napravim, zdravo, doviđenja. Drago mi je da mogu nekome pomoći. Dušu bih ti dao ako ti je ona potrebna.“
I za kraj, prepričam mu crticu o tome kako se on ušuljao tiho na prstima u sobu i slušao diše li njegova Mare. „A da“, jednostavno potvrđuje kao da je to nešto najnormalnije.
„I spavao sam na podu – što sam mogao. Sjedneš na krevet, ona govori boli me. A dobro, idem ja na pod. A što ću, samo da je ne smetam.“
Kada smo bile djevojčice prodali su nam priču da prinčevi dolaze na bijelom konju. Ja ih nisam srela, iako sam za neke vjerovala da jesu. Sjedim ispred njihove kuće u Golašu, stežem šalicu kave koje se davno ohladila, gledam u Tonija i mislim kako upravo gledam u jednog princa. On je spavao na podu samo da joj ne smeta.
Prinčevi ne dolaze na bijelim konjima, neki prinčevi dolaze na traktorima, u radnim kamionetima – bez fanfara i bez trublji. I zbog toga su još veći.
Posvećeno svim onim supruzima koje sam sretala na bolničkim hodnicima dok su čekali sa svojim suprugama i koji su dok su govorili o bolesti svoje žene stalno koristili zamjenicu „mi“. „Mi smo išli na CT, mi smo došli na kemoterapiju, mi smo išli kod doktora.“ Posvećeno svim onim supruzima koji su bili kvalitetna podrška svojim suprugama.
