Sanjala sam da imam rak. Vidjela sam kako izgleda i gdje je točno smješten. Ujutro sam to ispričala mojoj kćeri, a ona je sasvim realno zaključila da je to zbog toga što radim tu gdje radim, da sam previše opterećena bolešću drugih ljudi. Svejedno, sviđalo mi se njeno objašnjenje, ali neki se crv uselio u moje misli, neki nemir me stalno vraćao na razmišljanje o tome.
Otišla sam na redoviti pregled. Ništa, sve je bilo O.K., kolege su me zezale da sam si umislila bolest, sve do jednog jutra kada sam lijevom rukom krenula pomilovati psa, a neko me čudno zatezanje u dojci pljusnulo poput šamara. Prepipala sam dojke, uvijek su bile “kvrgave” pa tako i sad, ali nešto novo, čudno, drukčije je bilo stalno prisutno na istom mjestu.
“Doktorice, dobili smo demo UZV aparat, super je, dođite vidjeti kako je dobra slika”, cvrkutala je moja divna kolegica Radiologica. Otišla sam ga vidjeti i odjednom se odlučila na novi pregled. Opet ništa vidljivo, samo ciste. Zamolila sam da mi punktiraju najprije jednu cistu. Ništa. Još jednu. I onda sam ga ugledala, čudovište od 8 milimetara. I znala sam.
Nisam ni morala čekati nalaz. Znala sam! Tisuću je bubnjeva udaralo, krv je navirala u glavu, srce je luđački lupalo! Vidjela sam maligne stanice u mom mikroskopu, grube, ružne, neprihvatljive. I što sad? Sjedila sam nepomično i buljila u ništa. Razmišljala sam koga sad da zovem, na čijem ramenu da jecam, tko je taj čiji bi mi zagrljaj jedini godio. I nevjerojatno, pored supruga, moje djece, mame, svih mojih prijatelja, jedina osoba koja mi je trebala bio je moj brat.
Operacija je uslijedila nakon dva dana. Operirali su me moj brat i moj najdraži kolega Andrej. Imala sam vremena razmišljati, misli su se samo rojile. Usredotočila sam se na znanje koje sam prikupila kroz sve ove godine, na iskustvo, na mogućnosti liječenja. Strah je poput ledene zmije gmizao mojim leđima, nije mi dao da dišem.
I onda, odjednom, nešto se prelomilo, sjetila sam se svih onih riječi i rečenica koje sam govorila mojim pacijentima, jer svaki sam put imala čvrstu vjeru da će s njima sve biti dobro. Pa zašto te riječi ne mogu uputiti i samoj sebi? Toliko me vjetrova i oluja lomilo, sve sam izdržala. E, nećeš me slomiti, jača sam ja od tebe, ti glupo čudovište!
“Život sam počela gledati iz sasvim drugog kuta, prioriteti su se promijenili i sada napokon mogu reći da sam samoj sebi najvažnija. I da nisam sama.”
Foto: privatni album (snimio Tomislav Smoljanović)
Ponavljala sam u svojoj glavi činjenice o tome što je moglo utjecati na to da dobijem rak. Nitko ga u mojoj bližoj ni široj obitelji nije imao. Pa kako? Prehrana je najznačaniji ekološki čimbenik koji utiče na nastanak raka dojke, kako protektivnog, tako i visoko rizičnog karaktera. Pri tome bitnu ulogu igraju ukupan energetski unos, tjelesna aktivnost, dodatak antioksidativnih tvari, kao i prisutnost fitoestrogena u prehrani. Zna se da je učestalost karcinoma dojke najmanja u kulturama s vegetarijanskom prehranom, odnosno najniža je u društvima u kojima prehrana sadrži manje masti, osobito životinjskih masti. Prehrana bogata mastima u industrijskim društvima gdje je visoka učestalost karcinoma dojke gotovo redovito obuhvaća velike količine nezasićenih i djelomično hidrogeniziranih masti, koje se povezuju s većom uporabom rafiniranih ugljikohidrata i nedovoljnim unosom antioksidansa te svježeg voća i povrća, žitarica i mahunarki. Sve navedeno bilo je dio mog života, živjela sam po PS-u. Pa kako?
Nakon nekog vremena prestala sam se pitati, prestala sam samu sebe optuživati. Odlučila sam oprostiti sebi, oprostiti drugima i čvrsto prigrliti svoju bolest. Sada kada je sve iza mene zahvalna sam na tom iskustvu. Rak mi je puno toga uzeo, ali i puno toga donio. Shvatila sam da je tako moralo i trebalo biti. Ona Vesna prije i ova Vesna sada su samo fizički iste osobe. Sve se promijenilo.
Moje mi je iskustvo donijelo bol, ali i jednu veličanstvenu pobjedu. Život sam počela gledati iz sasvim drugog kuta, prioriteti su se promijenili i sada napokon mogu reći da sam samoj sebi najvažnija. I da nisam sama.
Sagledala sam iz drugog kuta moje bolesne ljude koje susrećem svaki dan, mogla sam spoznati značaj života i s ove i s one strane. Shvatila sam da su medicina i zdravstveni sustav živo tkivo i zato što svaki pacijent traži individualni, ali stručni pristup, što se nikakvim administrativnim uredbama, pa tako ni programima, ne može učiniti jednoobrazno, a pritom kvalitetno.
Svakom je pacijentu, ne iz stručne ili životne već upravo iz psihološke potrebe, važno da ne čeka dugo na početak liječenja. Pacijenti su ljudi s različitim osobnostima i neki žele da liječenje, operativno ili bilo koje drugo, počne isti dan od spoznaje, a nekima trebaju dani da donesu odluku, da se konzultiraju s obitelji, da možda zatraže drugo mišljenje. Stoga je važno da se organiziramo kako bismo to učinili što prije, ali i da svakom pacijentu pristupimo kao pojedincu koji ima svoju osobnost, a samim tim i drugačije psihičke reakcije i potrebe.
Vrijeme je na mojoj strani, živim punim plućima i radujem se. Živa sam!
