Kad sam saznala da sam ozbiljno bolesna, vrlo sam brzo shvatila da je mijenjanje karaktera hitan ultimatum jer bez toga nema ni ozdravljenja. To je bilo jedno od važnijih saznanja do kojih sam došla uz pomoć knjiga i sustava Sergeja Nikolajeviča Lazareva.
Promijeniti karakter? Pretpostavljam da je to za većinu ljudi, kao i za mene, nešto o čemu se u normalnim okolnostima niti ne razmišlja jer spada u domenu nemogućeg. No, kad se umjesto formulacije “mijenjanje karaktera” kaže “mijenjanje pogleda na život i svijet”, “mijenjanje odnosa prema sebi i okolini”, tada se to ne čini nemogućim.
Kakav je to bio moj karakter koji mi je donio bolest i mnogo patnje? Težak, najkraće rečeno, a to danas jasno vidim s distance. Tada to, međutim, nisam doživljavala dramatično, pogotovo nisam imala ideju o tome da ga mijenjam. O.K., vidim da sam baš “ćoškasta”, da su mi reakcije burne, da sam majstor da zamutim i zakompliciram situaciju, ali što učiniti? Budući da si često opraštamo, govorila sam sama sebi: “Pa dobro, priroda mi je žestoka, ali imam i puno dobrih strana…” I tako bih počela u mislima nabrajati te ružičaste strane pa bi one najčešće svojom upečatljivom bojom uspjele prebojiti sve to što je bilo crno. Tko je još realan u procjeni samoga sebe?! Bolest je za tren sve to promijenila. Nije bilo vremena za analize. Osjetila sam da se moram hitno promijeniti kako bih preživjela.
Jednostavno sam gutala knjige Lazareva, sve što je napisao! Shvatila sam što su ljutnja i uvredljivost, moji stalni pratioci, i kako mogu deformirati energetsko polje. Shvatila sam da to što sam nazivala pretjeranom osjetljivošću ima potpuno drugu dimenziju koja mi se okomila na život. Zaprepastila sam se kad sam uvidjela kako duhovnost može biti pogubna. Nikad nisam niti sanjala da upravo tu nastaju moje otrovne žaoke, poput pretjerane samokritičnosti, nezadovoljstva sobom i drugima, nezadovoljstva životom, analiza i neprestanog seciranja svih mogućih prilika i neprilika… Velikom sam brzinom ljudima i situacijama pronalazila zamjerke i mane, a nikad nisam shvatila da upravo na taj način sebi pokazujem koliko sam superiorna u odnosu na okolinu. Čitajući Lazareva vrlo posvećeno i detaljno (a kako drugačije i bih kada mi je prijetila smrtonosna dijagnoza raka dojke?!), lako sam i brzo sklapala slike i uviđala da u mom karakteru postoji mnogo toga što mi šteti i što moram nadvladati. Osjetila sam da mi svi poroci koje sam spomenula rade o glavi i da ih se moram osloboditi.
Zahvaljujući Lazarevu, shvatila sam koliko svijest može biti pogubna, koliko mi energije oduzima stalno oslanjanje na racio i logiku, na beskrajna razmišljanja, sustavne analize, vrednovanja, premjeravanja po svim dimenzijama… Bila sam majstor da u drugi plan stavim emocije i intuiciju kako bih uvijek dala prioritet njezinu veličanstvu svijesti.
“Ne znam je li mi donekle pomogla moja novinarska profesija i bavljenje riječima, ali ubrzo sam smislila molitvu. Riječi su dolazile same. Neumorno sam ih satima ponavljala, potpuno mehanički, dok nakon nekoliko dana nekim čudom nisam osjetila dubinu i važnost izgovorene molitve.”
Jovanka Radović / Foto: privatna arhiva
No, početna lakoća učenja uz Lazarovljev sustav i moja prilično uspješna akcija mijenjanja karaktera naišli su na ozbiljnu prepreku. Shvatila sam da u cijelu priču moram uključiti ljubav prema Bogu i početi se približavati božanskom. Da moram još naučiti razlikovati ljudsku i božansku logiku. Da ću, štoviše, morati polako napuštati ljudsku logiku… To me je, blago rečeno, posve ošamutilo. Kao da mi je netko rekao da ću se morati odreći ruke. Da, upravo tako, jer sam bila više nego srasla s ljudskom logikom koja mi se poput svemoćne ruke nalazila u svakoj prilici! Tako sam živjela, kao klasični ovisnik o ovozemaljskim dobrima i individualnim vrijednostima. Bog i molitva, ljubav prema Svevišnjem i slične kategorije za mene su bili veoma daleko. Osjetila sam da je vrag odnio šalu i da moram uroniti u svijet nepoznatog – od čega me podilazila jeza! Crkvu sam dotad gledala jedino kao turističku atrakciju. Bila sam u puno crkava, manastira, svetišta, znala sam puno o tehnikama izrade fresaka i mozaika. I to je bilo sve. Bog je za mene bio poput vremešnog djedice koji nas negdje s nebesa promatra i mjeri naše postupke. Možda ponekad i iscijedi neki oblak na nas. Tu naivnu sliku nosila sam još od djetinjstva, tko zna iz koje priče ili slikovnice.
Čitajući Lazareva shvaćam da ću morati svu ljubav pokloniti Bogu! Shvaćam da je riječ o Gospodu koji nas je stvorio i koji nam daje puno ljubavi. Shvaćam da na tu ljubav mi moramo uzvratiti ljubavlju i zahvalnošću. Malo sam se ohrabrila kada sam pronašla da se Bog ne voli kao čovjek, kao susjed, ali ni to mi nije bilo puno od koristi. Nije mi olakšalo ni saznanje da je jedino ljubav prema Bogu vječna. Pitajući se kako ću svladati te lekcije o ljubavi, počela sam praviti male pomake. A onda me je gotovo paraliziralo saznanje da nam Bog šalje neprilike i kušnje kako bi nam se pročistila duša i iz nje izašla sva crnila i nečistoće! I upravo na taj način razvijaju se ljubav, sklad i milosrđe u svima nama! “Dosta sam naučila, ali sad trebam shvatiti i to da je upravo bolest pravi lijek za moju dušu”, razmišljala sam u čudu kao da sam na pragu najvećeg ikad zabilježenog apsurda. Dok sam se osjećala zbunjeno i susretala sa stvarima potpuno tuđim mojem iskustvu, počela sam razmišljati i o molitvi. Učila sam se i tome…
Ne znam je li mi donekle pomogla moja novinarska profesija i bavljenje riječima, ali ubrzo sam smislila molitvu. Riječi su dolazile same. Neumorno sam ih satima ponavljala, potpuno mehanički, dok nakon nekoliko dana nekim čudom nisam osjetila dubinu i važnost izgovorene molitve.
Počela sam osjećati ljubav prema Bogu. Nisam bila sigurna je li To Ta Ljubav, ali vidno su me napuštale negativne misli i emocije. Nigdje ljutnje, nigdje agresivnosti, nigdje nezadovoljstva sobom i drugima! Gdje je nestala Ona Ja?! Prateći sustav Lazareva, krenula sam prema Bogu, osjetila neizmjernu lakoću življenja… Osjetila sam koliko je život lijep bez briga, bez ogorčenosti na druge. Prvi sam put osjetila koliko je lijepo živjeti i sve oprostiti i drugima i sebi. Prije sam živjela u paklu jer nekim bliskim ljudima nikako nisam mogla oprostiti neke stvari. To me je jelo iznutra, stvaralo mi paklene sekvence, stalnu uznemirenost i osudu. I prije sam puno čitala o tome te shvaćala da moramo sve oprostiti kako bismo se oslobodili tog tereta i počeli živjeti normalnim ritmom. Ali, kako to izvesti, kako oprostiti? Puno sam puta prije donijela odluku da ću to učiniti. Točnije rečeno, tu je odluku donio moj razum! Ali, trla baba lan! Ništa nije bilo od toga. Odluka bi pala u vodu već sljedećom prilikom, a pakao je postajao još veći. No, uz Lazarovljev sustav prvi sam put shvatila kako treba opraštati, i to mi je pošlo za rukom. Potpuno me preporodilo saznanje da nikad ne treba tražiti krivca jer on jednostavno ne postoji. To je zasjalo, možda kao najljepši dijamant, na mom putu promjena. Moj karakter se slomio… Ako ovih dana vidite na ulici jednu pitomu, blagu ženu, s ljubavlju u očima i osmijehom, to znači da ste me prepoznali. Oni koji me poznaju, jedva me prepoznaju. Proljepšala sam se i pomladila barem nekoliko godina…
