Zovem se Milkica, imam 51 godinu, majka sam trojice sinova i baka prekrasnom dječaku Davidu. Živim u mjesto Vrbova, u srcu Slavonije. Obožavam cvijeće i sukulente, sama za njih izrađujem i tegle. Budući da živim na selu moje je dvorište puno cvijeća. Do svoje 49. godine uživala sam punim plućima, mislila sam da mi ništa ne može pokvariti uživanje u mojim „najboljim godinama“. No može, itekako može.
Godine 2019. dogodilo mi se ono čega sam se oduvijek bojala. Vozila sam susjedu na kontrolu pa sam se, kao da mi je netko došapnuo, i sama naručila na pregled novoj liječnici. Moj je dugogodišnji ginekolog taman otišao u mirovinu. Svi su mi nalazi uvijek bili u redu, a od posljednjeg papa nalaza prošlo je manje od 13 mjeseci. No, pomislila sam, najbolje je da se naručim sad, kad sam tu, pa da budem sigurna. Bio je početak rujna kad sam nazvala ambulantu i pitala za rezultate nalaza. Sestra mi je rekla da je nalaz uredan, ali da bih ga trebala ponoviti nakon četiri mjeseca. Tako je i bilo. Dana 2. prosinca 2019. ponovno dolazim na papa test. Zovem za nalaz i kažu mi da je sve u redu. Nakon toga sam otputovala u inozemstvo, kod sina. Čekali smo prinovu u obitelji, mog prvog unuka. Nakon nekoliko dana zvoni mi mobitel. Na zaslonu je pisalo „sestra iz ginekološke ambulante“. Javila sam se, a ona mi je rekla: „Samo sam vam htjela javiti da vaš papa nalaz nije u redu, ali nije ništa strašno. Javite se čim se vratite u Hrvatsku.“
Bio je već ožujak 2020., taman je proglašena epidemija. Vratila sam se kući i odmah nazvala sestru u ginekološkoj ambulanti kako bih dogovorila termin za pregled.
„Gospođo Milkice, zovite početkom svibnja, korona je“, rekla mi je. „Valjda je onda sve u redu“, pomislila sam. Prema dogovoru, došla sam u ambulantu početkom svibnja i dobila termin za pregled – 17. svibnja. Rekoh samoj sebi: „Da je hitno, valjda bi me odmah primila.“
Taj dan, 17. svibnja 2020., nikada neću zaboraviti. Još sad mi odzvanja glas liječnice koja mi je rekla: „Gospođo, vi imate karcinom!“
Molim? Ništa više ne čujem, suza suzu stiže… Što sad? Tko je kriv? Osuđena sam na čekanje… Nakon 15 dana odradila sam kolposkopiju. Dana 7. lipnja dobila sam PHD nalaz na kojem je pisalo: karcinom cerviksa 2B stadij.
Taj dan, 17. svibnja 2020., nikada neću zaboraviti. Još sad mi odzvanja glas liječnice koja mi je rekla: „Gospođo, vi imate karcinom!“
Fotografije: Milkica Svitlanović / privatni album
Potpuno shrvana otputovala sam u Zagreb. Konzilij je donio odluku: moram na kemoterapiju i zračenje (operativni zahvat ne dolazi u obzir jer imam samo jedan bubreg koji ne radi baš najbolje). Vraćam se kući i opet čekam da me pozovu na terapije. Opet taj poziv… Nikome nisam pokazivala svoju slabost i suze, svi su mi govorili da sam jaka i vrlo hrabra.
Prolazili su dani, mjeseci, a poziva niotkud. Jedan dan uzela sam telefon i sama nazvala bolnicu. Ljubazna inženjerka provjerila je moj status.
„Gospođo Svitlanović, vi uopće niste upisani kod nas“, rekla mi je.
Opet šok. Zaboravljena sam… Svašta se tada događalo u mojoj glavi… Stalno sam se pitala je li već kasno. Bože, hoću li preživjeti? Bilo me je strah kako će moji najdraži to podnijeti. Stotinu pitanja rojilo se u mojoj glavi. Ako su me zaboravili liječnici, tko mi može pomoći? Zar im toliko nije stalo? Moj je život u nečijim rukama, a taj netko ne mari za mene. Osjećala sam se zaboravljenom i napuštenom.
No, taj nježni glas s druge strane žice, ljubazna inženjerka, daje mi važan tračak nade. „Evo, upisat ću vas odmah, dođite da vas ocrtamo“, rekla mi je.
Kraj je rujna i napokon krećem na terapiju. Moja je bolest sada već u 3C stadiju. Bože, što će biti sa mnom?
Terapija je dobro napredovala, sve sam super podnijela… Na kraju šeste kemoterapije ostala sam bez kose. Ajme, koliko sam tek tada suza prolila. Ništa me nije toliko ganulo kao onda kada sam vidjela tuš pun kose. A onda sam samoj sebi rekla: „Isplači se i idemo dalje. Tvoji najdraži su uz tebe. Tvoj 11-godišnji sin. Za njega, za njih, podigni glavu Milkice.“
Mjesec za mjesecom, punih deset tjedana putovala sam u Zagreb sanitetskim vozilom. Nisam htjela ostati u Zagrebu, bilo mi je važno vratiti se kući. Bojala sam se da će me samoća uništiti. I prošlo je i to, došao je i 29. siječnja 2021., moja posljednja terapija unutrašnjeg zračenja. Obavila sam magnet. Nalaz je bio odličan. Karcinoma više nema! Sada me samo čekaju kontrole.
U međuvremenu, moja je ginekologinja promijenila ambulantu, preselila se u drugi grad. Za njom je otišla i sestra. Došla je mlada medicinska sestra koja ne zna ništa o meni. Zamolila sam je da mi da moje papa nalaze jer ih do sada nisam mogla usporediti. „Naravno“, rekla mi je. Uslijedio je šok. Moj prvi nalaz iz rujna 2019. i onaj iz prosinca bili su – identični. Nečijom sam pogreškom mogla loše završiti. No, idem dalje, podignute glave jer znam da se nisam sama dovela u ovu situaciju ne odazivajući se na kontrole.
Srećom, sada sam zdrava. U rujnu 2021. napravila sam i PET/CT. Nalaz je bio uredan. Moji su me cvjetići čekali i opet uživam punim plućima. Hvala dragom Bogu i svi dragim ljudima oko mene na pažnji i ljubavi. Volim vas beskrajno! Drage moje, čuvajte same sebe jer nitko drugi to neće učiniti za vas.
P. S. Na fotografijama su dragi ljudi koji su tijekom liječenja bili uz mene.
