Riječi moga sina “Mama baš si mi super s novim look-om” dodatno su mi ojačale samopouzdanje i nisam više previše razmišljala o izgledu.
Moja je priča zapravo slična pričama drugih žena koje su oboljele od iste bolesti. Slična, a opet drugačija.
Odlučila sam je ispričati jer želim biti podrška svima onima koji se tek suočavaju s tom dijagnozom. Želim im na osnovu osobnog iskustva objasniti da način prihvaćanja i stav prema bolesti mogu značajno utjecati na sam tijek liječenja i ukupnu kvalitetu života u tom teškom periodu, kako za oboljelu osobu, tako i za njezinu obitelj.
Nekoliko godina unatrag kontrolirala sam dobroćudnu cistu u lijevoj dojci i sve je uvijek bilo u redu. Na kontrolni ultrazvuk i mamografiju na isti sam način otišla i početkom 2015. godine. Već na ultrazvuku bilo mi je neobično što pregled traje dulje nego uobičajeno. Tek pri kraju, liječnik mi je rekao da postoji kvržica za koju preporučuje punkciju. Napravila sam punkciju, ali nalaz nije bio dovoljno jasan. Rekli su mi da postoji nešto sumnjivo, ali nisu bili sigurni o čemu se točno radi. Prema preporuci, napravila sam i biopsiju. Tkivo je na analizu moralo u Zagreb pa sam nalaz čekala oko tri tjedna. Taj mi je period zapravo bio najgori u cijeloj priči. Tisuću pitanja, bezbroj scenarija u glavi, a odgovore nisam imala. Zapravo, već tada sam znala, gotovo sam bila sigurna, da će nalaz biti pozitivan i na neki sam se način na to pripremala.
Najviše me mučilo kako to reći djeci ( sinovima od 25 i 21 godinu) te roditeljima. Suprug je jedini od samog početka znao svaki detalj i bio mi je ogromna podrška, jer se na razne načine trudio olakšati mi to dugo vrijeme čekanja. Cijelo sam to vrijeme odlazila na posao i trudila se što manje razmišljati o mogućnosti da imama rak. U slobodno smo vrijeme odlazili u prirodu, vozili se biciklima. Čak smo jedan vikend otišli u Rovinj, šetali smo cijele dane uz more i tada sam uspjela, barem na kratko, maknuti crne misli iz glave.
I onda je stigao nalaz.
Pozitivan.
Potvrđen je karcinom u lijevoj dojci.
Mlada liječnica na odjelu radiologije vrlo mi je pažljivo objasnila o čemu se radi, rekla mi je koje su opcije i zapravo je razgovarala sa mnom na način koji me umirio. Ne mogu objasniti kako i zašto, ali osjećala sam se puno bolje nego prethodna tri tjedna dok sam čekala nalaz, iako nalaz nije bio dobar. Kao da sam osjetila neko olakšanje.
Rekla sam sama sebi: To je to i sad krećemo u borbu!
“Posljednjih se dana puno govori o listama čekanja i zato imam potrebu pohvaliti čakovečku bolnicu. U toj bolnici onkološki pacijenti imaju prednost i sve pretrage mogu napraviti u rokovima koji njima odgovaraju, iako su i tamo duge liste čekanja.”
Snježana Slonja / Foto: privatna arhiva
Sinovima sam obazrivo ispričala o čemu se radi i pokušala maksimalno umanjiti ozbiljnost situacije. U njihovim sam očima vidjela da mi to baš i nije uspjelo. Najviše me iznenadila moja mama. Nakon što sam joj objasnila što se događa, ona je bez razmišljanja rekla: Gledaj, ja znam barem deset žena koje su to prošle i sve su super. Nema razloga za paniku. Sve će biti dobro. Nisam to od nje očekivala, ali moram priznati da me oduševila….
Bio je petak, a ja sam tijekom vikenda morala donijeti odluku gdje i kako ću se liječiti jer sam imala pravo izbora. Nekako mi je logičan izbor bila Klinika za tumore u Zagrebu. Mislila sam – oni to rade svakodnevno, imaju najviše iskustva….Tako je i bilo. Sljedeći tjedan pregled, dogovor za operaciju, vađenje nalaza…..U bolnicu sam primljena 8. svibnja 2015. Operacija je bila zakazana za sljedeći dan.
Sjećam se večeri prije operacije kada je moj kirurg, prim.dr.sc. Zvonimir Zore, predivan liječnik i čovjek, došao u moju sobu, popričao sa mnom o sutrašnjem postupku i na kraju mi rekao: Sutra ćemo vas izliječiti! Te njegova riječi dale su mi ogromnu snagu i vjeru da će sve na kraju biti dobro. Nisam se više bojala. Vjerovala sam mu i željela samo da što prije prođe operacija. Sve je dobro prošlo, poštedna operacija i za par dana već sam bila kod kuće.
Osam dana nakon operacije propješačila sam 10 kilometara. Uz mene je kao i uvijek bio moj suprug. (Mi smo i prije planinarili i inače volimo šetnje prirodom te vožnje biciklima). Osjećala sam se odlično. Odlazak na vađenje konaca, a i nalaz je bio gotov. I ponovno šok. Kirurg mi je objasnio da su na okolnom zdravom tkivu pronađene dvije sićušne maligne stanice i da je njegova preporuka nova operacija kako bi se odstranilo još tkiva za slučaj da je nešto zaostalo. Nisam to očekivala i bila sam zbunjena. On je to vidio i opet su pomogle njegove riječi: Gospođo, da su u pitanju moja mama ili sestra jedanako bih postupio.
Nakon toga sam rekla: U redu, napravimo to.
Sve je ponovno dobro prošlo, oporavak je bio super, a i nalaz je bio dobar. Nije više bilo zloćudnih stanica. Za 14 dana već smo jurili biciklima po međimurskim stazama i uživali u lijepom vremenu. Psihički sam se pripremala za kemoterapiju koju mi je konzilij odredio: 6 ‘kemica’ po AC protokolu. Nisam imala pojma što to znači. Čula sam samo da su to jake, crvene terapije. Pa dobro, mislila sam, kako svi drugi, tako ću i ja. To je lijek koji će ubiti zločeste stanice, ako ih još slučajno ima. Preživjet ću i to.
Prva kemoterapija bila je zakazana za 21. srpnja. Nisam znala što me čeka, kako će moj organizam reagirati. Iskustva žena s kojima sam pričala bila su različita. Ali, bila sam spremna na sve. Sjećam se da sam suprugu, dok smo se vozili prema Zagrebu, u jednom trenutku rekla: Znaš što? Odlučila sam da meni neće biti ništa. Bit ću jača od te ‘kemice’. Njegov pogled nije pokazivao da sam ga uvjerila u to, ali je odgovorio: Naravno da će biti tako. I bilo je. Ni prva, ni druga, ni peta, ni zadnja….ni jedna mi nije mogla ništa.
Bila sam jača. Odrađivala sam to kao da idem u grad na kavu. Svaki put suprug me vozio u Zagreb i dok sam ja sjedila na stolici u dnevnoj bolnici on je šetao gradom i slao mi poruke o zanimljivostima u gradu. Dopisivali smo se, zezali i planirali kamo ćemo ići poslije. Kad sam bila gotova s terapijom, častili smo se s ručkom i nekim sitnim šopingom. Tako su se naši odlasci na kemoterapije u Zagreb pretvarali u male izlete koji su nas veselili. Terapije su bile svaka tri tjedna, a između toga živjela sam normalno i trudila se svaki trenutak iskoristiti na najbolji mogući način.
Često smo se vozili biciklima, planinarili smo, odlazili u duge šetnje prirodom, na more, družili se s prijateljima …. i taj period života pamtim po tim događajima. Da, i kosa mi je otpala, ali šokirao me samo prvi pogled u ogledalo nakon što me je suprug ošišao. Riječi moga sina “Mama baš si mi super s novim look-om” dodatno su mi ojačale samopouzdanje i nisam više previše razmišljala o izgledu.
Pa to je samo kosa, narast će….
Nakon kemoterapije slijedilo je zračenje, 30 komada, svaki dan, opet treba iz Čakovca putovati u Zagreb. Iznajmila sam apartman u blizini Klinike, ali nakon dva sam se tjedna vratila kući. Radije sam svaki dan putovala. Previše su mi nedostajali moji dečki. I tako dan po dan, bus, tramvaj, pa opet natrag….ništa mi nije bilo teško. Nisam se uzrujavala ni kada aparat nije radio pa bih izgubila cijeli dan. Znala sam da će sve to proći. I kosa mi je već lijepo rasla.
Posljednje zračenje odradila sam 1. ožujka 2016. godine. Koža mi je malo pocrnjela, ali u Klinici su me redovito mazali pa nije bilo tako strašno. Najvažnije je bilo da je i to gotovo. Slijedilo je vađenje svih nalaza i onaj divan osjećaj kada je sve dobro. Osjećala sam se odlično. I psihički i fizički. U Međimurju se 17. travnja održavala biciklistička manifestacija BIMEP (biciklom međimurskim putevima). Bilo je točno godinu dana od dana kad sam dobila nalaz biopsije.
Odvozila sam 117 kilometara. Bila je to moja velika pobjeda. Ne mogu opisati koliko sam bila sretna i ponosna na sebe. Prvoga dana u lipnju vratila sam se na posao. I sada su mi nalazi O.K. Sretna sam zbog toga i uživam u životu, kao i u malim, svakodnevnim sitnicama puno više nego prije dijagnoze. Dobro sam i namjeravam tako ostati još dugo, dugo…..
Posljednjih se dana puno govori o listama čekanja i zato imam potrebu pohvaliti čakovečku bolnicu. U toj bolnici onkološki pacijenti imaju prednost i sve pretrage mogu napraviti u rokovima koji njima odgovaraju, iako su i tamo duge liste čekanja. Navest ću i osobni primjer. Prije šest mjeseci, nakon zadnje kontrole, naručila sam se na ultrazvuk. Sama sam odabrala datum koji mi odgovara. Bio je to 9. ožujak 2017. Nekoliko dana prije termina, nazvala me sestra da me podsjeti na pretragu. Bila sam ugodno iznenađena, premda svi djelatnici čakovečke radiologije zaslužuju samo pohvale, za profesionalnost, ljubaznost i brigu za pacijente.
Ono što svakako želim istaknuti u svojoj priči su ljudi koji su mi bili ogromna podrška i bez kojih ništa ne bi bilo isto. Moj suprug koji je stalno bio uz mene, svaki trenutak, kad god sam ga trebala i kad ga nisam trebala…..i još je uvijek tako…. Moji sinovi, Nikola i Luka, na koje sam se isto tako mogla osloniti u svakom trenutku…. Moji roditelji, svekrva, brat, šogorice i svi drugi divni ljudi koji su me zvali, posjećivali, davali mi podršku…
Hvala svima, bili ste moja dodatna snaga!
