Verica Korica oboljela je 2013. od raka dojke. Od dana kada je saznala dijagnozu vodila je dnevnik bolesti, a nama je ustupila neke dijelove.

 

Razmišljam… Kako sam dobila rak? Redovno idem na kontrole, nikada se nisam brinula za nalaze jer ni po ničemu nisam spadala u rizičnu skupinu. Na pretrage sam išla radi reda, čisto da to skinem sa savjesti. Moja bliža i daljnja rodbina s majčine ili očeve strane voljela je popiti, ali nitko nije umro od raka. Preda mnom je tjedan pakla, ne znam osjećam li se gore ja ili moja obitelj. Malo se smirim, pa opet padam u crne misli. Tablete pijem redovno, one mi drže ‘glavu iznad vode’. Svaki dan slušam vijesti o štrajku liječnika. Još i to!

Konačno idem po nalaz citopunkcije. U meni još uvijek postoji nada da je tumor dobroćudan i da će ga odstraniti prevencije radi.

Ovaj me put vozi sin. On je hrabriji od oca. Lutamo bolnicom. Govore nam „idite na drugi“,„idite na četvrti kat“ , „ne, idite na drugi kat, ali na drugom kraju bolnice“. Hodamo, vrtimo se u krug.

„Više ni ja neću znati izaći iz bolnice“, kaže mi sin.

Susrećemo jednu ljubaznu sestru koja je u našim očima vidjela vapaj za pomoć. Vodi nas do sobe u kojoj se izdaju nalazi i čeka nas da podignemo nalaz kako bi nam pokazala kako ćemo izaći iz bonice.

Jako sam iznenađena time kako je draga.

Pitam za nalaz. Gospođa dugo gleda i traži. Nema nalaza. Onda pogleda u drugu kutiju i kaže: „Vaš nalaz je napisan, ali ga liječnica nije potpisala. Trebate se javiti liječnici.“ Odsjekle su mi se noge. Mozak mi radi brže od brzine svjetlosti. To nije dobro. Liječnica me želi vidjeti i reći mi strašnu istinu.

„Mama to ništa ne znači“, kaže mi sin.

Znači… znači… sine moj.

Ulazim u sobu. Liječnica je ljubazna. Kaže da smo se mi već upoznale,  pruža mi ruku uz blagi osmijeh. Stojim kao kip, refleksno joj pružim ruku, ne mogu govoriti.

 

 

“Od svih opcija izabrala sam onu koja mi se činila najsigurnijom. Donijela sam odluku da ću odstraniti cijelu dojku.”

 

 

Čujem njezin glas. „Liječnik vam je rekao da se to mora izvaditi“, kaže.  Sin pita što su našli, a ona odgovara kako u mojoj dojci ima stanica koje nisu „SIMPATIČNE“. Tu riječ, taj pridjev, nikada neću zaboraviti. Nikada se ne bih nadala da ću u takvoj situaciji čuti tu riječ. Ne znam je li mi bila više simpatična ili antipatična. Sada je to to. Točka. Gotovo. više nema nikakvih sumnji ni nade.  Moram tražiti kirurga.

Muči me štrajk. Pratim vijesti. Sve je gore i gore. Tko će me operirati u takvim okolnostima? Razgovaramo u krugu obitelji i donosimo odluku. Operirat ću se u privatnoj klinici. Osjećam olakšanje. Tamo barem neću lutati hodnicima. Naručena sam odmah drugi dan. Klinika više nalikuje na vilu za odmor. Izlazim iz auta. Zapuhne me hladan vjetar i osjetim hladnoću po stražnjici i nogama.

Čujem glas: „Mama pa ti si se pomokrila!“ Zbunjena sam. Sva sam mokra. Pa kako? Nisam se pomokrila. Danima niti jedem niti pijem. Pogledam u torbu. Prolio mi se sok. Ulazimo u kliniku. Atmosfera je vrlo ugodna, svira lagana glazba, svi su ljubazni, osmjesi su im topli i prirodni. A ja stojim sva mokra i posramljena. Neugodno mi je. Objašnjavam da mi se prolio sok.

„Nije to ništa, događa se“, govori mi ljubazan glas koji me odmah šalje u jednu prostoriju.

Liječnica me ispituje uobičajene stvari, jako je komunikativna što mi daje snage da je upitam kako sam mogla dobiti rak u tako kratkom vremenu, između dva pregleda..

„Što se dogodilo u tom razdoblju?“, pita me.  

Kažem da mi je umrla svekrva. Ona šuti. Kažem da mi je umrla i majka. Liječnica me pogleda i upita: – U kakvim ste odnosima bili s majkom? Kao da mi je zabola nož usred srca. Počinjem plakati.

„Eto vidite, to može biti jedan od razloga zašto ste dobili rak. Ako tako nastavite možete ga dobiti i na drugoj dojci“, govori.

Ponovno  me je pregledala i predložila da odstranim cijelu dojku jer je rak na nezgodnom mjestu. Isti dan u večernjim satima naručena sam kod kirurga. Očito im je stalo do pacijenata. Osjećam se sve sigurnije.

I kirurg mi je rekao da je rak na nezgodnom mjestu, na mišiću dojke, no ponudio mi je i neke druge opcije kako bi se on mogao odstraniti. Slušam što govori i razmišljam kako prvi put čujem za život poslije operacije. O životu nakon operacije uopće nisam razmišljala. To je bila crta preko koje nije prešla ni jedna moja misao. Razmišljala sam samo kako ću sačuvati živu glavu, a ne kako će mi dojka kasnije izgledati. Od svih opcija izabrala sam onu koja mi se činila najsigurnijom. Donijela sam odluku da ću odstraniti cijelu dojku. Ionako sam već baka, mene ne zanima psiha izgubljene dojke. Zanima me samo to da živim i da se igram s unučicama.

Liječnik je bio veoma obazriv i oprezan. Vidio je da sam odluku donijela na brzinu i pod pritiskom straha.

Predložio je da se prije operacije još posavjetujem sa suprugom. Mogu mu i sutra javiti što smo odlučili. U meni se odjednom javio inat samostalne, emancipirane žene, pa sam njegove dobre namjere shvatila kao pritisak. Ne želim da netko drugi odlučuje o mom tijelu, kažem mu. Ne znam što moj suprug ima s mojim grudima. On na sebi može rezati što hoće, ja ću to poštovati jer je to njegova odluka. I dalje ću ga jednako voljeti. Tako i on mora razmišljati i o meni.

„Dobro“,  rekao je liječnik, ali mi je još jednom napomenuo kako za odluku ima vremena.

Dobila sam popis pretraga koje moram napraviti i zakazujemo operaciju. Na putu kući u autu razmišljam o filmu u kojem se glumac na kraju filma probudi, a ti shvatiš da je radnja cijelog filma bio njegov san. Ako sam ja taj glumac, znajte da i dalje sanjam, još se nisam probudila…..Približavao se dan operacije. Gledam po kući i razmišljam. Moram sve očistiti, čim više oprati i speglati tako da imam svega barem za mjesec dana. Do tada ću se sigurno oporaviti, pa ću i dalje moći sama sve obavljati.

Snaha je trudna i ne volim da mi išta pomaže. Sretna sam da može brinuti o sebi i svojoj obitelji. Kada čujem da je netko poginuo ili iznenada umro, uvijek pomislim kako si nije uspio doma sve pospremiti. Za smrt bi čovjek morao biti spreman.

Sjećam se na selu, ljudi su svake godine slutili u kojoj bi kući moglo biti masne juhe, odnosno u kojoj bi kući mogla biti svadba, a u kojoj karmine.

 

Verica Korica / Foto: privatna arhiva 

 

Bilo je vremena da se ljudi pripreme za jedno i drugo, mada se na kraju jedno od drugog nije puno razlikovalo. I na svadbi i na karminama bilo je masne juhe, kao i pjesme. Nekada sam to osuđivala, bilo mi je neshvatljivo, ali danas vidim da su samo imali zdrav pogled na život, odnosno da su bili svjesni svoje prolaznosti i nisu propuštali ni jednu priliku da žive punim životom. Ja sam se bojala da će iza mene ako mi se nešto dogodi ostati nered, zato sam uvijek prije no što negdje putovala sve očistila.  Zato i sada čistim, temeljito. Suprugu sam po cijeloj kući polijepila ceduljice s uputama što mora raditi i na što sve mora paziti. Snahi sam ostavila velike crne vreće s uputama što da čini ako se ne vratim. 

Sve sam to lijepo uredila i posložila, a onda sam stala. Gledam i razmišljam. Nisam praznovjerna, ali ipak sam pomislila, ne izazivam li ovim svojim postupcima sudbinu? Ponovno sam otvorila ormar i razbacala polovicu sadržaja. Neka bude  u neredu, kao znak da se želim vratiti. Moja me maca gledala u čudu. Cijeli me dan me pratila i gledala što radim, a onda se jadna umorila. Legla je u svoj krevet, ali svejedno ne može mirno spavati. I dalje krajičkom oka promatra što se to sa mnom događa.

I ona osjeća da je nešto drugačije. Kada sam konačno bila gotova sa svim, pomisao na operaciju bila mi je kao da idem na godišnji odmor. Jedva čekam da mogu leći i zaspati, da se odmorim. I evo me na stolu. Pripremaju me za operaciju, ali više nisam umorna. U mene se sve više uvlače nemir, tjeskoba i sve jači strah. Jedva čekam da me uspavaju.

Anesteziologinja traži da stalno nešto pričam, a ja od straha sve manje mogu govoriti.

„A da ja dođem sutra kod vas ne bude strah?“, našalila se.  

Iznenađena sam pojavom tih emocija. Nisam očekivala taj ironičan ton.

Nisam joj stigla odgovoriti. Samo sam nestala.