Hrabra Božena Dujmović svoju priču o borbi s rakom jajnika ispričala je našoj suradnici Sandri Bolanča

Piše: Sandra Bolanča

 

Gospođa Božena Dujmović, nekadašnja bankarica i dugogodišnja menadžerica, čekala me u ugodnoj kvartnoj slastičarnici. Naručila je čaj i udobno se smjestila. Ugodna glasa i lijepih manira, počela je svoju priču o borbi s rakom jajnika, koja traje već pet godina. Danas 67-godišnja umirovljenica, studirala je ekonomiju, a kao apsolventica ostala je trudna i dobila blizance.

„Ah, koja je to snaga bila, u dva u noći sam se budila i učila, da bi gradivo ponavljala popodne, kada su bebe spavale“, prisjeća se Božena svoje mladosti. Prvih pet godina provela je doma s djecom, a onda se zaposlila u bankarskom sektoru, u kojem je provela čitav radni vijek, na zahtjevnim pozicijama.

„Je li moj posao bio stresan? Jako. Bolest se pojavila pet godina nakon odlaska u mirovinu, kada sam imala i drugih stresova. Možda me posao učinio tanjom, možda me shrvala smrt roditelja, možda je svakodnevni stres, polako i bezobrazno, već prije ušao u sve pore života“, navodi Božena.

Simptome bi, kaže, s današnjim iskustvom, odmah prepoznala. Tada nije znala. Nadutost, bol u predjelu slijepog crijeva, pojavilo se i otišlo. Davno je provela, sjeća se, jednu gadnu besanu noć zbog bolova u predjelu slijepog crijeva. No, to se više nije ponovilo. „Da sada tu istu stvar osjetim, poletjela bih liječniku, a tada sam pustila“, sliježe ramenima.

Na jednom od regularnih pregleda, prije pet godina njezinoj ginekologinji nešto se na ultrazvučnom pregledu nije svidjelo. „Radila je, doduše, na prastarom, pretpotopnom monitoru, slabo se na toj spravi išta vidjelo, ali su joj neke sjenke bile sumnjive“, iznosi Božena. Okretna, sportski tip, jednostavno, ni na što nije sumnjala i u tom se trenutku dobro osjećala. Čak je, kaže, u menopauzu ušla kasno, s 58 godina, što se kasnije uspostavilo otežavajuće za njezinu dijagnozu. Super se osjećala i najava da nešto nije u redu prilično ju je iznenadila. Cijeli život bila je u pokretu. Čvrsta organizma i nemirna duha, redovito je, kaže, vježbala, vozila bicikl, skijala, pjevala u zboru. Kad je išla u mirovinu, njezin zdravstveni karton imao je jedva jednu stranicu: nekoliko dana bolovanja zbog djece i jednom je na skijanju sredila nogu. To je sve što je bolovala.

 

 

“U teškim trenucima, kada ne mogu zaspati mislim na moju dragu unučad, Doru, Patrika i Filipa, ili u mislima skijam.”

 

 

Božena Dujmović/ Foto privatna arhiva

 

„Ne samo da sam bila strastveni skijaš, obožavala sam i paraglajding na skijama. Onaj osjećaj kada se spustite niz stazu, instruktor je iza vas, na sebi imate padobran, spuštate se stazom i na provaliji odjednom krenete u bezdan. Ispred vas samo nebo, ispod vas kućice, koje ostaju tako malecne, Divan osjećaj, divan! I danas kad mi je jako teško, u mislima sam na skijama. Ja vozim stazu, to je moja vizualizacija, moja utjeha. U teškim trenucima, kada ne mogu zaspati mislim na moju dragu unučad, Doru, Patrika i Filipa, ili u mislima skijam“, uzdahnula je.

Nikad nije imala strah od visine. Slobodu kretanja i avanturizam od malih je nogu usvojila od roditelja. Oni su bili aktivni planinari, često u Alpama, visine, žičare, klisure, Boženi i njenim sestrama bilo je prirodno savladivo.

„Moj otac je bio Slovenac, kao sedmogodišnji dječak sa svojom je majkom, mojom bakom, stigao u Zagreb. I moja majka je bila aktivna, kao klinci s roditeljima smo svaku nedjelju išli na Sljeme. Tako smo se od malih nogu naučili na prirodu i aktivnosti. Za vrijeme studija išla sam na gimnastiku, kasnije, tijekom života, na pilates i to s jakim grupama. Ali, otkad me ovo zadesilo, ipak sam se morala prebaciti na lakše pilates grupe s programom za penziće“, smije se Božena.

 

 

Budući da nije bila zadovoljna ultrazvukom, njezina ginekologinja poslala ju je u Kliniku za ženske bolesti u Petrovoj na pregled. „Ovdje nešto ima, ali moj ultrazvuk je slab pa ne mogu točno kazati o čemu je riječ“, rekla joj je ginekologinja. U Petrovoj nastade halabuka. Nakon što ju je pregledao, liječnik je uzviknuo: „Imate rak, sve vam je zahvaćeno, došli ste dosta kasno. Za vas nema ni Božića, ni Nove godine!“.

„Šokirala sam se, taj čas sam se doslovce zaledila. Bila sam stijena. Onda sam se ispred bolnice rasplakala i nazvala muža. I odlučila krenuti u akciju, dogovarajući potrebne preglede. Ubrzo sam bila na gastroskopiji i kolonoskopiji“, kaže Božena i nastavlja: „Zapravo, riječ rak ne volim spominjati. Ne znam zašto, ali karcinom mi lakše pređe preko usta. A on je rekao: ‘Imate rak!’ I to me je zaledilo“.

Bilo je to u prosincu 2014., a krajem siječnja 2015. dogovorena je operacija. Rečeno joj je da ništa ne znaju dok ne dobiju analizu tkiva. A analiza je bila neumoljiva: karcinom jajnika, treći stadij. Nakon operacije obavezna kemoterapija. Izvadili su joj, nabraja, oba jajnika, maternicu, slijepo crijevo, potrbušnicu i dio debelog crijeva.

„Tumor je bio veličine mandarine. Nalaz kolonoskopije bio je uredan, međutim, tumor je bio naslonjen na debelo crijevo i dio su morali maknuti. Ali, ne moram nositi stomu, to je u redu. Ne znam bih li stomu uspjela prihvatiti, ne znam, to mi nije život. Srećom, taj je dio bio u redu“.

Nakon zahvata, tjedan dana provela je u bolnici. „Potrbušnica zahvaćena, trbušne mišiće nisam imala, pa se dižeš iz laktova, nekako spustiš noge…“, uzdahnula je Božena i otpila gutljaj čaja. „Ali, hajde, lijepo sam spavala“, dodaje optimistično.

Sa sestrom je, ubrzo po odlasku iz bolnice, otišla u nabavu perike. Uzela je boju sličnu njezinoj prirodnoj smeđoj. „Mogu vam reći da je zgodno to što s perikom uvijek imate uređenu frizuru“, dodala je kroz smijeh.

 

 

Započela je borba s rakom jajnika, borba za život. U toj borbi Božena je imala i ima pomoć svoje obitelji, supruga, sinova i snahe, sestre i najbližih prijatelja. Tek godinama kasnije, o tome je razgovarala sa širim krugom ljudi. Inače, gospođa Božena prava je Zagrepčanka. Rođena je na Trgu Bana Jelačića broj 15, ali, budući da je njezin otac bio užar, obitelj se ubrzo preselila u Remetinečku cestu, jer je ondje bila očeva radionica. Otac je kupovao konoplju i proizvodio predmete od užeta. Najviše je radio ulare za konje.

„Zagreb je tada imao 17 užara. Tata je proizvodio u svojoj radioni, mama, moje sestre i ja pomagale smo mu u poslu. Išli smo i na sajmove i ondje prodavali ulare za konje, povodce, spone za krave, švajnštirkove, štrikiće za svinje. Užara, koliko znam, u Zagrebu više nema. Kada je tata umro, sve strojeve iz naše radione poklonili smo Tehničkom muzeju“, uzdahnula je Božena. Djetinjstvo joj je, kaže, bilo krasno. Pohađala je ponajbolje zagrebačke škole, osnovnu školu Izidora Kršnjavoga, potom Petu gimnaziju, uz roditelje su od malih nogu ona i njezine sestre naučile raditi, biti aktivne, voljeti prirodu…

„Veliki sam vjernik. Ne ovaj novopečeni, nego tradicijski. Vjera me drži, naprosto u teškim trenucima imate uz sebe jednu zaštitu, nadu kako će sve ipak biti dobro“.

Otkako zna za sebe, Božena pjeva u zboru. Davno je pjevala u zboru nekadašnje Televizije Zagreb, potom u crkvenim zborovima, trenutno je, kaže, aktivna u crkvi na zagrebačkoj Knežiji.

„Za vrijeme kemoterapije nisam išla na zbor, jer zbog srušenog imuniteta moramo izbjegavati mase. Zato je akcija „Nisi sama – ideš s nama!“, koju je pokrenula i provodi naša draga Ivana Kalogjera nama živi spas. Jer, mi ne smijemo u tramvaj, među puno ljudi, onako uništeni kemoterapijom, brzo bismo pokupili neki virus ili nešto, što bi za nas moglo biti kobno“, kaže Božena.

Za akciju besplatnog prijevoza koja pomaže ženama oboljelima od malignih bolesti čula je, kaže, slučajno.

„Sestra me nazvala i rekla da je čula nešto kao vožnja taksijem na kemoterapije. Odmah sam se informirala i uključila. Sve je besprijekorno organizirano. Taksi me svaki dan čekao pred kućom. Odvezao me i vratio, svaki je vozač imao lijepu riječ. Pratili su moju priču, ta toplina čovjeku puno znači. Ako bih govorila samo o vremenu, diskretno su to prihvatili i nisu puno zadirali. Ako bih pričala o kemoterapiji, onda su se pristojno uključivali. Ivana je napravila sjajnu akciju, to je nama neopisiva pomoć. Primjerice, moj muž je taman operirao oči zbog glaukoma i nije me mogao voziti svaki dan u bolnicu i mene je ta akcija spasila“, emotivno će Božena.

Svoju dijagnozu nije htjela puno guglati. Informirala se, kaže, tek toliko i naletjela na podatak da je petogodišnje preživljenje žena s njezinom dijagnozom svega 18 posto.

„E, ja ću biti među tih 18 posto, to sam si zacrtala“, nasmijala se Božena.

S kemoterapijom je krenula u veljači 2015. godine. Tijekom nešto manje od pet godina primila je četiri linije kemoterapije, odnosno, šest ciklusa, odnosno, ukupno 62 kemoterapije. Sada je, kaže, na tabletama za održavanje.

„Prva kemo bila je nešto strašno. Primala sam jaku dozu i to je bilo gore od porođajnih bolova. Kao da vam netko razvlači kosti, strašno. No, čim sam se za koji dan oporavila, odmah sam krenula u akciju. Prva šetnja s mužem oko kuće. Imala sam veliku podršku svoje obitelji i nekoliko najbližih prijatelja. Odmah sam krenula hodati. Potom smo znali sjesti u auto i na Sljeme i ondje sam, po preporuci liječnika, šetala po šumi“, prisjeća se Božena.

Kuhanje je preuzeo suprug. Sve joj je smrdjelo. Želudac u grlu, probaš žlicu i ne ide, ne možeš, opisuje. Kasnije, neke su kemoterapije bile lakše, neke srednje teške, kako koja, nije bilo pravila.

„Problem je i u tome što je glavni sastojak mojeg lijeka karboplatina, na koju sam postala alergična. Tijelo je izbacilo jaku reakciju, iznutra me je sve strašno boljelo. Ipak, nisam gubila nadu, nisam upadala u strahove. Bit će nešto, tješila sam se, medicina svake godine iznalazi nove lijekove“, optimistična je Božena.

Njezin je karcinom prešao u fazu kronične bolesti. Tijekom posljednje četiri i pol godine markeri su pokazivali različita stanja, razvile su se metastaze na potrbušnici, pa je opet uslijedio ciklus kemoterapije, a čim se nalaz smirio, prešla je na tablete, citostatike.

„Svojevremeno sam išla u školu nordijskog hodanja i to mi je jako pomoglo u periodima nakon kemoterapije. Odmah na noge i odmah pravilno hodanje. Svaka terapija imala je različite nuspojave, različit umor. Od zadnje sam dobila fleke po rukama, imala sam jake mučnine, strašne bolove u stopalima, spaljene nokte. Baš zato sam brzo stala na noge i kretala se“, kaže Božena.

Ljeti sa suprugom koji joj je najveća podrška ode na more. Obavezno pliva prije sedam ujutro i nakon sedam navečer, jer ne smije na sunce. I vozi bicikl do mora i natrag.

„Joj, znala sam izbjegavati špigl“, smije se Božena. Gubitak kose nijednoj ženi nije lagan. Tu se svi rasplačemo. Ali, utjehu je našla u svom „frizeru“. “Moj je pet minuta stariji sin blizanac iskustvo brijanja svoje glave primjenjivao i na meni, što mi je puno olakšalo taj, posebno težak, trenutak. Kada se samo sjetim koje sam guste, duge trepavice imala, prirodno uvijene, a danas, evo pogledajte, male batrljke. Ah, što ćemo“, smije se.

Pored Zagreba imaju obiteljski voćnjak, pa gospođa Božena sama pravi sirup od jabuka, pekmez i ocat. Sirup je, kaže, deset godina razvijala.

U trenutku dok razgovaramo zazvoni joj mobitel.

„Zove suprug da je spremio rižoto od šparoga. Nije mu bilo lako sve ove godine, ali nije puno pokazivao. Preuzeo je na sebe kuhinju. Ja zbog mirisa nisam mogla, od tih teških kemoterapija želudac vam je u grlu, kao da jedete blato“, kaže.

Kada je saznala za bolest, majka joj je, prisjeća se Božena, bila u domu za starije i nemoćne osobe. Imala je demenciju. Dva mjeseca Božena joj nije bila u posjeti, zbog operacije i potom kemoterapije.

„Prvi put sam joj došla sa smeđom perikom, ali kao da to nije skužila. Fiksirala me pogledom, ali nije ništa komentirala. Idući put došla sam sa sijedom perikom. Kažem joj, mama to sam ja, tvoja Božena. Ona odgovori, ne, niste, slični ste joj. Rekoh, hajde, hajdemo skupa pjevati, pa ćeš vidjeti da sam to ja. Trebala su joj dva mjeseca da me doista prepozna, samo je jedan dan rekla: „Jako ti lijepo stoji sijeda boja“, gospođa Božena duboko je uzdahnula. Emocije su nahrupile. „Majka je umrla s 97 godina, a skroz do 94. godine išla je frizerki na farbanje. S 93 godine dala si je pofarbati obrve“, nasmijala se Božena i dodala, „nisam joj rekla za karcinom jajnika. To bi je jako rastužilo, najgore vam je, kada vaše dijete pati, sve drugo je nevažno“.

Više puta napominje kako ova bolest čovjeka stalno prati, nema tu opuštanja. Ali, nauči se čovjek s tim živjeti. „I uvijek kažem sebi, iza ove kemoterapije čekaju me lijepi dani“, nasmijala se. Dok ugodno razgovaramo, Božena napominje, da čeka mail s nalazom markera.

„Markere vadim svaka dva mjeseca. Sad sam u dobrom stanju i ako rastu, znači da se nešto događa. Meni je nalaz markera veliki pokazatelj“, govori i provjerava mail na mobitelu.

Nešto kasnije, te večeri, stiže mi poruka: „Draga Sandra, nalaz markera poprilično je loš, pa vas molim, da ostavite objavu moje priče za neko drugo vrijeme“. Već idući dan, međutim, stiže nova poruka: „Prošao me je šok lošeg nalaza. Vratio se moj inat i volja za borbu s tom „beštijom“. Moj unuk, s kojim sam provela dio dana, vratio mi je bolje raspoloženje. Čitam svjedočenja brojnih hrabrih žena na stranici Nismo same. I to mi je vratilo bolje raspoloženje. Pomislim, ako moja priča može nekoj ženi pomoći, da ugleda samo zraku nade u svojoj bolesti, bit će mi drago“.