O svojoj borbi s malignom bolešću Enisa Zulović napisala je autobigrafsku knjigu “Bolest nije kraj” iz koje prenosimo odlomak.
KT protokol završava krajem listopada, nakon skoro četiri mjeseca. Kemoterapijsko liječenje najteže je što se može dogoditi jednom bolesniku. I nikome na dunjaluku [svijetu, op. ur.] ni u podsvijesti ne bih mogla poželjeti.
Javljam se na Konzilijarnu komisiju Onkološke kirurgije, gdje dobivam termin za operativni zahvat 28. 11. 2013. godine. Dr. Balta me šalje na novi MR, jer postoje dvije opcije oko operacije, radikalna mastektomija ili rekonstrukcija. Cijeli postupak prate dr. Bajrović, dr. Krakonja i dr. Vanesa. Puni su pozitivne podrške. Na dobivenim MR sekvencama rezultati više nego očekivani. Lijevo evidentni znaci REGRESIJE, u aksilama, nisu uočeni znakovi limfadenomegalija. Laički rečeno, magnet je prepoznao mjesto regresije, točnije gdje je bio tumor, ostalo je bilo sve čisto. Vidno iscrpljenja, s obzirom na moju fobiju od zatvorenog prostora u holu me dočekuju doktorice. Čestitaju na super nalazu, malo iznenađene mojom informacijom da još nisam bila na operaciji.
Konačno i moji mogu odahnuti na kompletan odgovor neoadjuvantne kemoterapije. Ne postoje riječi kojima bi se moglo opisati kako je divno nadati se da ćeš se izvući. Zahvalnost pripada samo Njemu, Silnom i Mudrom, divnom mom Gospodaru.
“Svjesna sam da moj život piše jednu novu stranicu, hoću li se izboriti ne znam, nije ni bitno, jer živim svaki dan kao da mi je posljednji.”
Konačno slijedi operacija, odlučila sam se za radikalnu mastektomiju iz više razloga. Nisam htjela riskirati, a niti sam smjela razmišljati o drugim opcijama. Nema straha, jer prošla sam ono najgore, dotakla dno, ugledala svjetlost, spoznala milost Božju u momentu tuge, bijesa i suza. Svjesna sam da moj život piše jednu novu stranicu, hoću li se izboriti ne znam, nije ni bitno, jer živim svaki dan kao da mi je posljednji. Prijateljice dolaze s hedijama [dobrim željama], one su uvijek tu, moja moralna podrška, da ih Allah nagradi.
Četvrtak je, jutro mirno, tišina, čujem otkucaje svog srca. Gledam u lica svoje dječice, mirno spavaju, divna moja djeca. Ljubim ih, mirišem njihovu kosu, pokušavam sakriti suze, ali ne uspijevam. Amatullah se budi, grli me svojim ručicama čvrsto, ne ispušta me, ne govori ništa. Dovoljan je njen tužni zamagljeni pogled. Sklanjam pramen kose s njenog lica i govorim nježno: “Brini o bratu, seki i babu dušice!“, vješto krijući suze.
Na klinici me čekala moja Mirzeta, ona je već operirana, nasmijana ruža moja. Nisam puno spavala, noć je bila predviđena za mene i Gospodara. Bila sam prva na programu za operaciju, tražim halala [oprost] od supruga, ne zna insan [čovjek] što mu je Allah spremio. U sali me čeka moja doktorica, mirna i ozbiljna. Nježno me drži za ruku, učim šehadet [svjedočenje vjere] i polako tonem u san. Budim se, kroz maglu vidim lice svog muža, osjećam kako me drži za ruku. Dr. Pušina je dežurni i samim dolaskom u sobu uključuje mi analgetik protiv bolova. Dolaze seka, Suljo i babo da me vide, umorna sam, muka mi je, već sam povratila jedan dio narkoze. Babo moj, njegov pogled sve govori.
Operacija je protekla dobro, doktorica je jako optimistična. Mirzeta mi čita pristigle poruke na mobitelu, svi su tu, kako mislima tako i dovama [molitvama]. Moja Amatullah šalje divan osmijeh iz Remzine kuhinje, s prijateljicom peče palačinke. Drugi dan nakon operacije odlazim na previjanje, vidim stanje nakon mastektomije. Svjesna sam da puno izbora nisam imala, ali badava, žena sam, valjda je i normalno da boli i sama spoznaja. Doktorica me grli i govori: – Enisa, ti i pored svega, divna si i nikada to nemoj zaboraviti!
Vraćam se u sobu, sakupljam komadiće samopouzdanja, spremam se, jer mi djeca dolaze u posjet. Umivam se, ne želim da mama vidi tragove mojih suza.
Enisa Zulović/ Foto privatna arhiva
Drugi ciklus kemoterapije ordiniran je 20. dana mjeseca ramazana. Sada sam ćela, kako kaže moja Minatallah, hvala Allahu, djeca su me tako lijepo prihvatila, bez puno ispitivačkih pogleda. Svjesna sam da djeca, također, trebaju vremena da se naviknu na novonastalu situaciju, da izraze svoje osjećaje i strahove i da postave neka pitanja, a Amatullah se posebno isticala. Pred samu kemoterapiju rekla je nani: “Sada kada moja mama ima rak, sve se promijenilo.” Duša moja, pratila je svaki moj pokret, nije puno govorila, ali njene oči su bile tužne, često zamagljene. Voljela bih da je ostala ona mala djevojčica, koja u biti ništa ne razumije, bilo bi joj lakše, no okolnosti su bile drugačije.
Treći dan nakon kemoterapije javljam se na Institut za onkologiju zbog jakih bolova u gornjem abdomenu. Užasni bolovi, grčenje crijeva, imaš osjećaj da na trenutke prestaješ disati i pretvaraš se u malog zombija. Na pregledu, abdomen mekan, jetra i slezena ne palpiraju, upala želuca i crijeva, uključena infuzija Controloca. „Terapija lijekova počela je djelovati na karcinom, tumefakcija je znatno manja, dojka mekša“, bile su riječi dr. Cerića pred drugu kemoterapiju. I on je bio pozitivno iznenađen, ovakvu situaciju je očekivao znatno kasnije. Milost je Allahova blagodat koju On daje Svojim stvorenjima da bi ih učinio spokojnim i poboljšao njihovo stanje. Elhamdulillah, tako sam osjećala Njegovu blizinu, posebno u onim trenucima kada mi je bilo najteže. Sedmi dan mi opadaju leukociti, osjećam malaksalost, mučnine, no ne dam se, odlazim sa sekom Adisom, Anidom i djecom na Igman na svjež zrak.
“Stanice raka ne mogu napredovati u okolišu koji je ispunjen kisikom“, bile su riječi mog supruga, koji je svakodnevno istraživao o mojoj bolesti. Bože, kako je puno lakše podnositi iskušenja kada znate da imate u svojoj blizini insane [ljude] kojima je stalo do vas, a nisu vam ni obitelj, ni rodbina. “Trebam li te podsjetiti da si u odabranim trenucima, meni stalno u dovi [molitvi]! “ bile su riječi moje Emine, majke blizanaca, koja mi je svaku noć pred iftar [obilnija večera kojom se prekida post nakon zalaska sunca] slala ohrabrujuće sms poruke. Da je Allah nagradi, kao i sve one koji su dovili [molili] za mene u mjesecu Allahove milosti, u mjesecu gdje je sve bilo drugačije, lakše, pa čak i ovaj bol.
Noć je bila idealna da svoje misli podijelim s Gospodarom, da se sjetim svih onih kojima je potrebna Njegova milost, a takvih je mnogo. Moja prijateljica, Emina Haurdić kaže: “ Enisa, dovi [moli] ti za nas, tvoja dova se ne odbija!“ Iskrena vjera u Allaha je najbolji lijek našeg vremena, jer bez vjere insan [čovjek] teško podnosi iskušenja. Nisam klonula, naprotiv, obavljam sve svoje obaveze, jer stanje u kojem sam se našla nije kraj svijeta. Svjesna sam da postoje teže situacije, teža iskušenja, teže priče. Ne dozvoljavam nikome da mom postaču napravi iftar i sehur [obroci kojima počinje odnosno završava post] jer tako zaboravim na svoje stanje, koje polako prihvaćam kao dio mene. Odlazi nam najdraži gost, zajedno s curama pripremam bajramske kolače. Amatullah je za ružice, a Minatallah je za čokoladne kolače. Život ide dalje, pokušavam ne misliti na sve ono što me nije moglo zaobići, kader Božji [Božja volja].
Dvadeset dana proleti dok trepneš okom, dolaze nova iskušenja, novi izazovi, novi nalazi krvi. Bolesnici koji se pravilno hrane, bolje se nose s nuspojavama kemoterapije i otporniji su na infekcije. Krvna slika najizrazitije slabi između drugog i trećeg tjedna nakon kemoterapije, tj. smanjuje se stvaranje eritrocita u koštanoj srži, kao i leukocita, pa se povećava sklonost infekcijama.
Moja ishrana sastojala se od svježeg povrća, jezgra, žitarica, klica i voća, crveno meso zamijenila sam malim količinama pilećih prsa i ribe. Dan nakon kemoterapije počinjala sam s medom (obogaćen propolisom) u kombinaciji s košticama marelica, crnog grožđa, bademom i goji bobicama. Pila sam čaj od cimeta, metvice, lista limuna, lista nevena za prirodnu regeneraciju organizma.
Gubitak apetita može uzrokovati potištenost i umor, no nema odustajanja, bez obzira što vam se ne jede. Brokule i špinata bili su redovno na mom jelovniku, jer je opće poznato da sadrže betakaroten, vlakna, vitamin C, a svi su borci protiv raka. Više jedem cvjetaču / karfiol koji sadrži sumporne tvari koje provode detoksikaciju našeg tijela i tako sprječavaju ono najgore. Kada sve uzmete u obzir, shvatite u nekim trenucima da grašak i mango i nisu tako loši. Naučila sam piti sokove pripremljene od voća i povrća. – Cikla, mrkva, jabuka i limeta – cikla crveni kupus, jabuka i kurkuma – kupine, limun, đumbir i marelica – maline, brokula, jabuka i cimet – naranča, zrela banana i mango. Sada koristim i ulje od konoplje, a uz to konzumiram i mljeveni lan s jogurtom. Priznajem, to ranije nisam radila. Ako vam neka hrana ne prija, izbjegavajte je neovisno o njezinim atributima, ponekada insan [čovjek] može sebi i to dozvoliti.
Dr. Cerić mi je na samom početku liječenja rekao: – Imate li karcinom, alkalizirajte tijelo što je više moguće, a to možete postići uz pomoć prehrane, vježbe, izbjegavanja stresa i dodatnog unosa klorofila.
