Nakon svega što sam prošla, odlučila sam konačno živjeti! Prvi puta očito nisam shvatila da je bolest rezultat mog „neživljenja“. Zaposlila sam se, dosta brzo napredovala na poslu, položila vozački, upisala fakultet…i živjela punim plućima (da iskoristim priliku dok rade).
Kako započeti priču koja ove godine postaje punoljetna? Kako drugačije nego s osmjehom! On je još uvijek tu, ali i ja sam. Nakon 18 godina liječenja zaboravila sam točne datume, godine ipak pamtim. I mjesece. A i ‘kemomozak’ je učinio svoje.
Moja priča, kao i većina priča, počinje slučajno. Prilikom tuširanja, davne 1999. godine, bio je mjesec lipanj (nije da se od tada nisam tuširala), napipala sam „nešto“ na lijevoj dojci čega nije bilo na desnoj. Ne bih to nazvala kvržicom, više pločicom. Kada bih stiskala „tu stvar“ koža mi se na tom dijelu uvlačila. Kristalno se jasno sjećam jeze koja bi me tada prošla. Znala sam da nešto ne štima. Jednostavno sam znala. Idući sam dan otišla svojoj liječnici, objasnila sam joj o čemu se radi, a ona mi je uz smijeh rekla: Pa ne misliš valjda da imaš rak?
Ništa ja ne mislim, ja znam da na lijevoj strani moga tijela postoji nešto čudno čega nema na desnoj. I ništa. Moja liječnica nije mislila da se išta čudno događa sa mnom. Imala sam tada 31 godinu, nikada nisam bila bolesna…U to se vrijeme uputnica za ginekologa uzimala kod liječnika opće prakse. I ja sam je tražila. Zašto? Zato što sam imala divnog ginekologa i prvo što mi je palo na pamet bilo je otići k njemu. Naravno da se čudio kako to da nisam dobila uputnicu za ultrazvuk dojki. On mi ju je dao. Međutim, kako ne ide uvijek onako kako bismo željeli, jedini liječnik koji je u Slavonskom Brodu radio ultrazvuk dojki u to je vrijeme bio na godišnjem odmoru (već smo ušli u srpanj), a i ultrazvučni je aparat bio u kvaru. Na red sam mogla doći najranije u rujnu. Vratila sam se kući, popričala sa suprugom i odlučila otići privatno kod dr. Zlatka Mihelčića koji je dugo radio kao onkolog na Rebru. Naručila sam se i krajem srpnja otišla na pregled.
Sjećam se da je liječnik čim me je vidio i „prepipao“ rekao: Prvo ćemo napraviti mamografiju. Kroz glavu mi je prošlo: Bože, neću imati dovoljno novca, planirala sam pregled i ultrazvuk, nemam za mamografiju!!! Kao da je pročitao moje misli liječnik je rekao: Mamografija je gratis, vjerojatno je niste planirali.
Teško mi je opisati kako sam se tada osjećala, u isto me je vrijeme bilo sram jer sam mislila da me je „pročitao“ i osjećala sam zahvalnost. No, osjećaj me nije dugo držao. Liječnikov je ozbiljan izraz lica govorio baš sve. Uhvatio me za ruku i rekao: Imam kćer vaših godina. Ozbiljno je. Bolest je zloćudna i svaki dan vam je utrka za život.
“Primarijus Budišić bio je brutalno iskren. To mi se sviđalo kod njega. Na moje pitanje kakve su mi šanse, rekao je: Ono što vam sada medicina može jamčiti je sljedeći Božić. Bude li sreće.“
Ivanka Nikolić / Foto: Privatna arhiva
Sjećam se da sam ‘mrtva hladna’ pitala kakve su mi šanse da pobijedim u toj utrci, a on je rekao: Dobro bi vam došla pomoć odozgo. Pitao me je gdje želim biti operirana. Rekla sam da želim otići na KBC Rebro jer imam prijateljicu koja tamo radi kao medicinska sestra. Ona me je i čekala ispred vratiju.
Doktor Mihelčić je odmah nazvao plastičnog kirurga, još jednog divnog liječnika, Davora Hulinu, koji nažalost više nije s nama. Bio je petak. U 15 sati sam još bila na Bukovcu u ordinaciji doktora Mihelčića, a već u 16 sati bila sam kod doktora Huline na Rebru. Predložio mi je da dođem odmah ujutro, kao hitan prijem. Rekao mi je da se ne vraćam kući i da se ne mučim sa skupljanjem nalaza. Bit će brže budemo li sve obavili u bolnici. Uglavnom, sljedeće jutro završila sam na Rebru. U ponedjeljak su mi napravili punkciju, a potom biopsiju. Nalaz je pokazao da imam duktalni invazivni karcinom. Uslijedila je poštedna operacija, niti jedan limfni čvor nije bio zahvaćen.Tumor veličine 28 milimetara, hormonski ovisan, HER2 negativan. Bila sam sretna, pa to je neki mali tumorčić, ništa strašno. Dobila sam šest ciklusa adjuvantne kemoterapije po CMF protokolu i 26 zračenja. Tada mi čak ni kosa nije bila opala.
Bila sam zdrava dvije godine, a onda su mi počeli rasti markeri, počela sam teško disati i osjećati bolove u rebrima. Pregled CT-om nije pokazao ništa, kao ni RTG, a ja nisam bila dobro. I onda je umro moj onkolog….predivan čovjek, doktor Igor Martinović.
Bila sam u potrazi za novim onkologom. Došao je već studeni 2002. godine. Došla sam kod primarijusa Zdenka Budišića (i on je pokojni, nažalost) i doktorice Paule Podolski. Savršen tim! Preporučili su mi da napravi PET/CT, no na pregled sam trebala čekati najmanje šest mjeseci (tada još nije bilo Medikola). Dobila sam preporuku da PET/CT napravim u Austriji, u Klagenfurtu. Bio je 6. prosinac 2002. godine. Taj dan nikada neću zaboraviti. Poklon za Božić te mi je godine stigao ranije. Pokazalo se da imam metastaze na oba plućna krila, najveća je bila uz samu dijafragmu, sedmo rebro straga lijevo, međurebreno tkivo u torakalnom zidu. Moram reći da mi unatoč preporuci liječnika HZZO nikada nije vratio 1055 eura koliko sam platila PET/CT pregled u Austriji.
Došli su i praznici. Svi su išli na skijanje, a ja sam skijala i ludila po kući. Prvi dan veljače 2013. konačno sam dobila odluku o novoj kemoterapiji.
Primarijus Budišić bio je brutalno iskren. To mi se sviđalo kod njega. Na moje pitanje kakve su mi šanse, rekao je: Ono što vam sada medicina može jamčiti je sljedeći Božić. Bude li sreće.
Krenulo je novih šest ciklusa kemoterapije po FEC protokolu. Nije pomoglo. Bolest ne da se nije povlačila, napredovala je. I onda je 1. lipnja na listu HZZO-a došao novi lijek: Taxotera.Trebala sam primiti 12 ciklusa, no uspjela sam ih primiti sedam. Tijelo više nije podnosilo. Imala sam srčane tegobe i jako lošu krvnu sliku. Ali….nakon trećeg ciklusa: Eureka!!! Jedno mi je plućno krilo bilo potpuno čisto!!! Nakon još četiri terapije i drugo! Sjećam se veselja, ne samo mog, nego i mog onkologa, koji nije mogao vjerovati. Ali, veselje nije dugo trajalo. Liječnik me tri mjeseca ostavio bez terapije, da se tijelo malo odmori. Kontrola nakon tri mjeseca pokazala je da su se metastaze vratile na pluća. Dobila sam 14 ciklusa nove terapije, famozne Xelode! I opet sam bila zdrava!!! Metastaze na kostima su stajale, nisu napredovale, ostale su se povukle!!!!
Nakon svega što sam prošla, odlučila sam konačno živjeti! Prvi puta očito nisam shvatila da je bolest rezultat mog „neživljenja“. Zaposlila sam se, dosta brzo napredovala na poslu, položila vozački, upisala fakultet…i živjela punim plućima (da iskoristim priliku dok rade). Zapravo, već sam ranije odlučila živjeti, tako da sam sa svojom folklornom skupinom putovala i nastupala u pauzama između kemoterapija. Nije mi smetala perika, ništa mi nije smetalo, samo sam uživala… Do 2014. godine. Zapravo, markeri su puno prije opet rasli…ali samo markeri. Sve je ostalo bilo u redu. I onda…opet teško disanje, umor…tek kada sam u mjesec dana izgubila sedam kilograma upalio se alarm. I tako sam u veljači 2014. završila na Jordanovcu. Tekućina u pleuri, citološki nalaz, metastaze od dojke…Drenirali su me skoro četiri tjedna, voda se stalno vraćala…Prognoze su opet bile jako loše. Pripremili su mi premještaj s Jordanovca u Klenovnik. Reagirala je moja onkologinja, primarijus Podolski, i prebacila me na Rebro. CT jetre pokazao je metastaze na jetri. Jedna veća i dvije manje. Nova terapija, pa još jedna, metastaze su mirovale. Nisu se smanjile, ali nisu ni rasle. I onda su opet počele rasti…dvostruko su se povećale. U dogovoru s primarijus Podolski odlučila sam se na operaciju u KB Merkur, skidanje metastaza s jetre. Doktor Stipislav Jadrijević rekao je kako misli da to može riješiti. Došla je veljača prošle godine. Slijedi operacija. I buđenje. Pitam anesteziologa kako je prošlo. Rekao je: Što se nas tiče dobro, ostalo će vam reći liječnik. Odmah mi je bilo jasno. Nakon izlaska s intenzivne liječnik mi je rekao: Nažalost, zahvaćena vam je cijela potrbušnica, karcinoza (tako valjda zovu sitne mete) u grozdovima. Najveću, promjera do 1,5 cm, izvadili su iznad bubrega. Misle da je novi karcinom. Patološki nalaz pokazao je da je riječ o metastazama od dojke. Bila sam presretna!!! Poznajem poštovanog neprijatelja, s njim ću se nekako nagoditi. Dakle, kako kažu zloslutne babe „otvorili me i zatvorili“. Skoro da je bilo tako. Vratila sam se mojoj onkologinji. Ponovno terapija u tabletama….ništa bolje. Od rujna prošle godine opet sam na Xelodi. Završila sam osmi ciklus. I znate što? Markeri mi padaju, i to ne puževim korakom!!! Prvi put u puno godina!!! Osjećam se odlično (zanemarim li spaljene ruke i stopala te povremene grčeve u trbuhu, nuspojave mog pametnog lijeka). Živim, smijem se, družim, jednostavno uživam!!!!
Jer znate, ja volim reći da nije kraj dok je cirkuska šatra tu i moji dragi klaunovi i harlekini uz mene!!!!
Sada je jasno zašto je moja priča ovako dugačka i zašto za sebe volim reći da sam metuzalem u borbi s karcinomom.
I na kraju, ali najvažnije, moja su djeca kada sam se prvi put razboljela bila mala. Imali su četiri i osam godina. A ja sam si zacrtala da ću plesati na njihovom vjenčanju i igrati se s unucima. Na jednom vjenčanju sam plesala, čekam već drugo unuče!!!!
Moja obitelj i moji divni prijatelji, s folklora i s posla…oni su dodatni mix mom pametnom lijeku. Oni su tu uvijek, na žici, bez žice…znam da su uvijek sa mnom. I čini se da sam jedna od rijetkih koja ima izuzetnu i divnu potporu u firmi u kojoj radim. Ne znam smijem li je reklamirati. Svi su „nabrijani“ na telekome, ali Optima Telekom u mom se slučaju pokazao kao veliki oslonac. Da se razumijemo, u mojoj firmi rade Ljudi.
Na isti način na koji sam započela ovu priču, želim je i završiti: S osmjehom, jer ja sam zaista sretna žena. Samo želim reći da rak ne znači i smrt. Bolest može biti i početak novoga života koji vam je bio namijenjen, samo to niste shvaćali.
