Ja sam Katarina. Samopregledom dojke prošle godine napipala sam svoj karcinom. Iako su mi na početku tvrdili da je u pitanju cista, i da nemam razloga za brigu, ono ‘nešto’ govorilo mi je da bolje istražim i provjerim. Dijagnozu sam saznala točno na moj 37. rođendan.
Neću vam sad pisati što sam sve prošla, koliko sam kemoterapija primila, koliko zračenja…
Želja mi je skrenuti pažnju na nedostatak ljudskosti i informacija s kojima sam se susrela nakon što sam doznala da imam rak, a kroz proteklu godinu čula sam da je mnogima, nažalost, bilo isto, ali i na divne ljude koji stoje iza udruga koje su tu za nas.
Put od zdrave žene, majke, kćeri, sestre, prijateljice do „gospođo imate rak, i to zloćudni“ trajao je ravno dvije minute. Bio je to oooogroman šok na koji nas nitko ne može pripremiti, no dijagnoza se sigurno može ljudskije priopćiti, optimističnije… Može nam se dati do znanja da je stanje prolazno i da je bolest izlječiva. I mogu nam se dati informacije: kako se boriti, s čim se borimo, gdje i koliko, kad, koja su naša prava, zdravstvena, financijska, psihološka…
Put od zdrave žene, majke, kćeri, sestre, prijateljice do „gospođo imate rak, i to zloćudni“ trajao je ravno dvije minute
Foto: Katarina Rukavina Kantarević/ privatni album
Na početku sam zaista bila tužna. Štoviše, bila sam ljuta, puna pitanja, a dobila sam premalo odgovora jer, iskreno, nisam znala kome ih uputiti… Srećom, dosta sam brzo saznala za udruge koje su se pokazale kao prava utjeha i dale mi onaj izvor informacija koji nam je prijeko potreban za borbu. I pitala sam se, ako se doktorima, kojima je to svakodnevica, ne da ponavljati svaki dan po 15 puta iste informacije, od kojih nam se život okrene naglavačke, zašto ne isprintaju neke letke ili nam daju neki link na kojem bismo se mogli bolje upoznati sa situacijom u kojoj smo se našli, na kojem bismo mogli pronaći nama tako važne informacije: kome se obratiti, kamo poći…
Članica sam udruga Sve za Nju, Nismo same i Budi dobro, i zaista vjerujem da su me te udruge osnažile i dale mi onu snagu koju imam danas. Pružile su mi osjećaj da zaista nisam sama, zahvaljujući informacijama koje sam tamo dobila, iskustvima drugih korisnica, kao i njihovim nesebičnim gestama. Spoznala sam da, nažalost, ima puno žena s istim ili sličnim problemom.
Udruge su me spojile s divnim osobama koje vjerojatno nikada ne bih upoznala da se nisam razboljela. Jednako tako, dijagnoza mi je pokazala tko su ti pravi ljudi u mom životu, tko je tu za mene, a tko ne bi trebao biti… Puno toga mi je ova bolest donijela… Puno odricanja, puno bolova, puno filtera, ali i puno i divnih stvari i predivnih ljudi na čemu sam joj beskrajno zahvalna.
