U povodu Lila tjedna – Tjedna ženskog zdravlja intervju za „Nismo same“ dala je prim. dr. sc. Paula Podolski, onkologinja s Klinike za onkologiju KBC-a Zagreb.
Na koji bi način žene, ovisno o dobi, trebale voditi brigu o svom ženskom zdravlju?
Prema svjetskim preporukama koje slijedimo svaka bi žena nakon 40. godine trebala imati napravljenu bazičnu mamografiju, a potom mamografiju ponavljati svaku godinu do dvije. Ovisno o nalazu mamografije trebalo bi učiniti i ultrazvučni pregled dojki. Za dobnu skupinu između 30 i 40 godina nema suglasja o tome koliko bi često žene trebale ići na preglede.
Osobno mislim da bi s redovitim pregledima trebalo krenuti već nakon 30. godine, što znači da bi žene jednom godišnje trebale obaviti pregled dojki, čisto u svrhu osvještavanja o tome da je obolijevanje od raka dojke, nažalost, realnost. Najveća je učestalost pojave raka dojke u žena koje su starije od 50 godina. U Hrvatskoj iznad 50. jedna od 12 žena oboli od raka dojke
prim. dr. sc. Paula Podolski (Snimio: Goran Stanzl/PIXSELL)
Što je sa ženama mlađim od 30 godina?
Za njih nema preporuka vezanih uz preglede, ali je jasno da će i djevojka od 18 godina doći u našu ambulantu ako primijeti bilo kakav čvor. Dakle, s jedne strane postoje preporuke vezane uz preventivne preglede, a drugo je kada žena primijeti neku promjenu na dojci, što opet ne mora ništa značiti.
Šansa da osoba mlađa od 30 godina oboli od raka dojke gotovo je jednaka ništici, ali nije nula. Zbog te, iako vrlo male šanse za obolijevenje, i u vrlo mladih žena svaki čvor treba dijagnostički razjasniti.
Postoji i skupina žena koje u obitelji imaju osobu koja je bolovala od raka dojke. Njima se preporučuje da prvu mamografiju naprave 10 godina prije no što je najmlađa osoba u obitelji oboljela od raka dojke, bila to njihova majka ili sestra. Drugim riječima, ako je, primjerice, vaša mama s 42 godine oboljela od raka dojke poželjno je da prvu mamografiju napravite ne nakon 40., već iza 32. godine.
Što se tiče odlaska ginekologu, danas se smatra da bi na ginekološke preglede trebalo krenuti od 20. godine na dalje, a po potrebi i ranije. Nerijetko se ženama kada napune 20 godina savjetuju i samopregledi dojki, možda i ultrazvučni pregledi, ali to je opet više u svrhu edukacije i osvještavanja. Važno je da to ženama ostane zapisano u njihovoj podsvijesti i da one s 30 godina shvate: Aha, ja se stvarno moram kontrolirati. Moram to učiniti za sebe.
Često se događa da žene misle „Ako idem na kontrole, sto posto sam zaštićena i ne mogu dobiti rak.“
Sve ovo o čemu govorimo sekundarna je prevencija, a ona je iznimno važna budući da za svako tumorsko sijelo, ne samo za rak dojke, rana dijagnostika daje velike šanse za izlječenje.
Postoji više vrsta i podvrsta tumora dojke. S kojom se vrstom tumora najčešće susrećete u svom radu?
Oko 70 posto tumora dojke su hormonski ovisni tumori koji mogu biti HER2 pozitivan i HER2 negativan podtip. Riječ je o ovisnosti o hormonima – estrogenu i progresteronu – što je i očekivano budući da je dojka od puberteta do menopauze organ podložan hormonskim promjenama u tijelu. Dojka se od pubreteta počinje razvijati pod utjecajem hormona, a kada ulaskom žene u menopauzu njihova razina u tijelu pada dojka gubi žljezdano tkivo.
Smatra se da mlade žene najčešće obolijevaju od trostruko negativnog tumora dojke koji je vrlo agresivan. Je li to točno?
Točno je da žene u dobi od, primjerice, 35 godina češće obolijevaju od agresivnijih tumora, tumora bržeg rasta no što je to slučaj u žena starije dobi. Osim agresivnog trostruko negativnog tumora u dojkama mlađih žena češće se znaju razviti i HER2 pozitivni tumori. Riječ je također o biološki agresivnijem tipu tumora, no on danas ima svoju ciljanu HER2 terapiju koja je doista promijenila tijek bolesti i tu skupinu žena učinila na neki način ‘privilegiranima’, budući da one dobivaju najbolju moguću terapiju, a rezultati liječenja su odlični.
Trostruko negativni rak dojke danas je predmet velikih kliničkih istraživanja, traže se citostatici koji bi bili najučinkovitiji za taj podtip raka dojke, a jednako tako i ciljane terapije koja bi djelovala na imunološki odgovor. Studije su u tijeku i mi se nadamo njihovim pozitivnim rezultatima.
Prvo pitanje koje si nakon dijagnoze maligne bolesti postavi većina žena glasi: „Zašto baš ja?“ Što im Vi na to kažete?
Točno je da si ljudi kada se dogodi jedna tako ozbiljna bolest počnu predbacivati. Govore kako su nešto sigurno krivo radili kad mi se dogodila bolest. U takvim im situacijama pomažem da shvate da oni tu nemaju nikakvu odgovornost, da je rak dojke najčešća maligna bolest i da svaka žena već zbog same činjenice da je ženskog spola, i još ako je starija od 50 godina, ima značajnu šansu oboljeti od raka dojke jer je to najčešći ženski rak u toj dobi.
Postoji čitav niz studija koje su htjele definirati načine ponašanja i stilove života koje žene čini rizičnijima za obolijevanje od raka dojke, kao što su, primjerice, tjelesna neaktivnost, pretilost, prehrana bogata mastima i ugljikohidratima, pušenje, ispijanje alkohola… Međutim, rak dojke nije bolest koja se razvila iz samo jednog razloga. To je primjer tumora u čijem nastanku sudjeluje nekoliko različitih međusobno povezanih i nepovezanih čimbenika. Žene se često pitaju: Bih li dobila rak dojke da nisam tako živjela? A ne pitaju se bi li dobile neke druge bolesti. I zato sugeriram svima da dio preispitivanja krivnje o tome što su krivo radili prije obolijevanja potpuno maknu od sebe, jer im promišljanje o tome i razne kombinatorike ne donose ništa.
Koja Vam pitanja najčešće postavljaju pacijentice?
Do prvog dolaska onkologu najčešće dolazi ili nakon operacije ili nakon dijagnoze. Žene su uglavnom zainteresirane za to kakva im je prognoza, što to za njih znači. U takvim situacijama uvijek pokušavam odgovoriti ne direktno, jer suhi broj, kad im recimo kažem: šanse su vam 50:50 ili 30:70, ne budi nadu. Uvijek razgovor pokušavam okrenuti na to što ih čeka u budućnosti. Tada žene najviše zanimaju nuspojave liječenja, dok ih po završetku liječenja zanima to u kojoj će mjeri posljedice kemoterapije utjecati na njihove sposobnosti, funkcioniranje u obitelji, a kod mladih žena na plodnost i mogućnost ostvarivanja majčinstva.
Neke osobe i godinama nakon što ozdrave i tvrde: „Ja imam rak“. Kada osoba koja je preboljela rak sa sigurnošću može reći da je zdrava?
Dio žena doista bolest doživljava na način „jednom rak dojke, uvijek rak dojke“ što nije istina. Naše su preporuke da se osoba koja se liječila od raka dojke intenzivno prati pet godina. Zašto pet godina? Zato što je rak dojke tumor koji se, nažalost, u manjeg broja žena može ponovno javiti i nakon pet godina. Nakon pet godina ženama kažemo da im s velikom vjerojatnošću možemo reći da su one izliječene. Naravno da tu ne prekidamo kontakt i kontrole. Savjetujemo im da i dalje redovito obavljaju kontrole dojki te jednom godišnje ginekološki pregled. Nikakva se druga opsežna obrada, što bi mnoge žene htjele, ne savjetuje ako za nju nema simptoma. Pokazalo se, naime, da silni pregledi pluća, scintigrafije, ultrazvuci, PET/CT-ovi kod žena bez simptoma nemaju nikakve svrhe. Čak i kad se bolest ponovno razvija, ako nema simptoma, od silnog pregledavanja nema koristi. Svijet je danas suglasan s tim da žene nakon operacije te završene kemoterapije i zračenja, jednom godišnje trebaju kontrolirati dojke i jednom godišnje napraviti ginekološki pregled. Sve ostalo treba individualizirati ovisno o tome koliko žena ima godina i kakvu je terapiju primala.
Susrećete li se Vi kao liječnik sa stigmom koja postoji vezano uz maligne bolesti u našem društvu?
Rekla bih da je u pitanju prvenstveno strah od malignih bolesti. Svojim bolesnicama uvijek savjetujem da razgovor o bolesti ograniče na jednu do dvije bliske osobe. Kada obolite od raka javljaju vam se brojni ljudi i daju vam niz savjeta, a u stvari svi oni projiciraju svoje strahove od maligne bolesti i na neki način „uznemiravaju“ osobu koja je u procesu liječenja, nerijetko joj dajući savjeta koji nisu ni znanstveno ni iskustveno opravdani. Ljudi sve to čine primarno iz straha.
