Sveučilište Wisconsin-Madison objavilo je nedavno tekst o tome kako je na njihovom sveučilištu provedeno istraživanje koje je potvrdilo tvrdnje pokretačice Nismo same Ivane Kalogjere da dijeljenje osobnih iskustava vezanih uz bolest djeluje terapeutski.

 

Znanstvena asistentica Meg Wise prije 15 godina počela je intervjuirati osobe kojima je rak dijagnosticiran u poodmakloj fazi bolesti. Pitala ih je o njihovom životu nakon dijagnoze i kako se nose s bolešću. Nakon razgovora većina je bolesnika tražila prijepis onoga o čemu su pričali. To ju je iznenadilo, posebice nakon što su joj priznali da o svojoj bolesti do tada nisu pričali ni s kim, ni s obitelji ni s prijateljima.

“Razmišljala sam kako je moguće da netko osam mjeseci ima rak pluća u četvrtom stadiju i da je ovo prvi puta da priča o njemu”, prisjetila se Wise.

Istraživanje Meg Wise nedavno je objavio časopis The Journal of Palliative Medicine. U članku se ističe kako ispričana životna priča, barem putem telefona, uvećava osjećaj mira i spokoja pred smrt.

Dijagnoza raka u visokom stadiju često rezultira strahom i stresom. Pacijenti se moraju nositi s boli, iscrpljenošću, liječničkim pregledima i novčanim problemima te se ne stignu baviti sami sobom.

Kada je Wise počela istraživati što bi ljudima pomoglo da se nose s rakom zainteresirale su je riječi dijela oboljelih koji tvrde da im je nakon dijagnoze porasla kvaliteta života.

“Obitelj im je najvažnija i ne brinu više toliko o sitnicama”, rekla je Wise koja je nakon toga počela istraživati kako na rak možemo gledati s pozitivne strane.

Wise je intervjuirala pacijente s uznapredovalim rakom kako bi saznala više o njihovom putu od očaja do borbe, a u svrhu razvoja online programa za samopomoć.

“Postupno mi je bilo jasno kako je sam čin pričanja priče o iskustvu bolesti bio daleko učinkovitiji od kompjuterski vođenog online alata za samopomoć kojega smo htjeli razviti”, rekla je.

Tijekom istraživanja zainteresirao ju je rad kanadskog psihijatra Harveyja Chochinova čija je “terapija dostojanstva” uključivala dva ili tri stručno vođena intervjua s bolesnicima o njihovom životu. Na temelju tih razgovora Chockinov bi sastavio “nasljedni dokument” koji su pacijenti mogli podijeliti s onima koje vole.

Prije 10 godina Wise i njezini kolege razvili su pilot projekt  pod nazivom “miLivingStory” u sklopu kojega su telefonski intervjuirali osobe oboljele od raka.

U istraživanju koje je podupro i National Cancer Institute sudjelovalo je više od 80 ljudi kojima je bio dijagnosticiran 3. ili 4. stadij raka. Podijelili su ih u dvije grupe.  Jedna je grupa imala online pristup stručnoj literaturi, a druga je sudjelovala u pilot projektu. Projekt “miLivingStory” obuhvaća pristup stručnim člancima i dva razgovora sa znanstvenicima, prvi u kojem oni upoznaju bolesnika i drugi u tijekom kojega im bolesnik ispriča svoju priču.

“Ljudi su najviše htjeli da ih se pamti po njihovom odnosu s drugim ljudima. Pričali su nam o svojim avanturama i osobnim trenucima i uspjesima. Za puno toga zahvalni su svojoj obitelji”, rekla je Wise.

Znanstvenici su koristeći riječi, osjećaje i sjećanja pacijenata napisali tekst, a pacijenti su ga mogli podijeliti s prijateljima i članovima obitelji.

Istraživanje je pokazalo da su se oni pacijenti koji su podijelili svoju priču osjećali bezbrižnije i manje depresivno od onih koji su samo čitali stručne tekstove.

U grupi koja je pratila samo stručne tekstove broj se članova smanjivao.

“Ali to je tako s rakom. Umirete od raka, osjećate se sve gore i sve se više bojite”, rekla je Wise te otkrila kako su se ljudi koji su pripadali grupi koja je ispričala svoje priče osjećali ne samo mirnije već i jače.

“Ljudi nužno ne odvajaju vrijeme da razmišljaju i pričaju o tim stvarima. Puno ljudi mora nastaviti raditi tijekom bolesti”, rekla je Wise.  

Članica tima znanstvenika bila je i Linda Roberts, profesorica antropologije i obiteljskih studija na Sveučilištu Wisconsin-Madison koje je za potrebe ovog istraživanja surađivalo i sa Sveučilištem Washington i Sveučilištem Kentucky. Zaključeno je kako priče pacijenata mogu pomoći i zdravstvenom osoblju jer govore o značenju nade koja je pacijentima potrebna nakon dijagnoze.