Maja i Ante sklopili su crkveni brak i zavjetovali se jedan drugome na međusobno pomaganje i vjernost, u dobru i zlu, zdravlju i bolesti. No, kad je Maja s nepunih 35 godina oboljela od raka dojke Ante je zatražio razvod i ostavio je samu s troje maloljetne djece. Njegovo je objašnjenje bilo da „ne želi oštećenu“.
Sanji je dijagnosticiran metastatski rak dojke, a ubrzo nakon dijagnoze uslijedio je i razvod. Njezin je sada već bivši suprug ubrzo našao novu, puno mlađu, zdravu partnericu. Sanji je u cijelosti prepustio i skrbništvo nad njihovo dvoje maloljetne djece. Svaki put kad zbog primanja kemoterapije mora prespavati u bolnici, Sanja se nađe u problemu kome ostaviti djecu. Roditelji joj više nisu živi, a bivši joj suprug ne želi izaći u susret pa nerijetko, priča nam, liječnici termin kemoterapije moraju prilagođavati njegovoj ‘dobroj volji’.
I brojna su istraživanja pokazala da dijagnoza maligne bolesti može povećati stres u braku i dovesti do razvoda. Studija objavljena u časopisu Cancer pokazala je da su žene čak šest puta izloženije riziku od razvoda od muškaraca s istom dijagnozom. Posebice su ugrožene žene oboljele od tumora koji izazivaju značajne fizičke promjene, kognitivne poteškoće ili smanjuju kvalitetu intimnog života, kao što su rak dojke, rak vrata maternice, rak mozga ili tumori glave i vrata.
O tome koliko muškaraca u Hrvatskoj ostaje uz svoje partnerice pružajući im potrebnu podršku nakon dijagnoze, a koliko ih ostavlja partnericu u najtežim trenucima, nema podataka. No, liječnici, psiholozi, psihijatri i drugi stručnjaci koji su u kontaktu s oboljelim ženama svakodnevno se susreću s vrlo teškim životnim pričama.
Maja Vukoja, dr. med., spec. psihijatrica s KBC-a Zagreb, kaže kako briga o bolesnom partneru zahtijeva emocionalnu podršku, fizičku pomoć i svakodnevnu njegu, što može biti iscrpljujuće, posebno za nekoga tko nije navikao na tu ulogu.
„Muškarci se mogu osjećati preopterećeno, bespomoćno ili nedoraslo toj odgovornosti, što može dovesti do povlačenja ili čak prekida odnosa“, kaže Vukoja te dodaje kako muškarci imaju tendenciju promatrati bolest svoje partnerice na gotovo mehanički način: vide to kao problem koji treba riješiti.
Psihijatrica Maja Vukoja: Od velike je važnost da liječnici budu posebno osjetljivi na rane znakove bračnih nesuglasica kod parova koji su pogođeni pojavom ozbiljne medicinske bolesti, posebno kada je žena oboljeli supružnik.
„Muškarac može odvojiti očite i trenutačne fizičke zadatke koji proizlaze iz bolesti, ali drugi zahtjevi za njegom ostaju nerazmotreni, poput emocionalne skrbi ili kućanskih poslova. To znači da većinu vremena žene nastavljaju raditi taj posao – a kada to ne rade, mogu nastati problemi. Muškarci su, često, uslijed vlastitog poricanja, skloni umanjivati ženine simptome pa studije o ženama s rakom dojke pokazuju da su sklone osjećati krivnju zbog toga što opterećuju svoje njegovatelje. Postavljaju preoštre granice oko pomoći koju su voljne prihvatiti i nastavljaju obavljati kućanske poslove koje mogu, pružajući u isto vrijeme i emocionalnu podršku svom partneru. Ali problem s ovom podjelom rada je taj što je dugoročno neizvediva. Muškarci trebaju preuzeti na sebe obiteljske obaveze i kućanske poslove kada im se partnerica razboli, a žene moraju naučiti odreći se dijela te kontrole. U protivnom, budući da je bolesna partnerica manje sposobna pružiti ono što je pružala prije, njezin suprug može zahladiti odnos. Ako je supružnik navikao da žena sve radi sama, to bi ih moglo navesti da kažu ‘ovo zapravo nije ono što sam želio’ i da napuste brak“, kaže Vukoja.
Ističe kako se “obiteljski mitovi” o tome da su žene bolje u određenim ulogama, ili da su muškarci nesposobni za određene zadatke, često koriste za opravdavanje nejednake podjele rada unutar veze, koja se nastavlja i u teškim razdobljima kao što je maligna bolest.
„Sama istraživanja sugeriraju da se muškarci ne mogu prebaciti na skrb tako brzo kao žene. Žene to obično rade na prirodan način i stoga postanu spremne u braku se posvetiti svim njegovim dobrim stranama, ali i teškim izazovima. Muškarcima treba više vremena da dođu do te točke. To odražava kulturološka očekivanja koja idu na štetu supruge. Žene su zaista socijalizirane kao njegovateljice, a muškarci to vide kao žensku dužnost. Pretpostavlja se da su žene odgovorne za brigu o djeci, svojim ostarjelim roditeljima i o svom mužu u svakom trenutku“, naglašava Vukoja.
Dodaje kako ostavljene partnerice pate i zbog raskida i zbog same bolesti, koju su sklone kriviti i za odlazak partnera, te u samoći češće pate od psihičkih bolesti i teže podnose liječenje karcinoma.
„Imati nekoga na svojoj strani, partnera koji puno pomaže od neprocjenjive je važnosti. Takva osoba pruža ono što se u studiji naziva ‘logistička’ potpora, kao što je odvođenje na liječenje, briga o samom domu i drugim članovima obitelji. Naravno, nikako ne smijemo zanemariti emocionalnu podršku. Mnogi su muževi ostavili svoje žene ili su se na neki drugi način separirali od njih. Svakakvi muškarci su to činili; bogati, siromašni, šarmantni, neugodni, moderni i ‘obični’ muškarci. Čak i oni za koje se smatra da su vrlo sposobni, vrijedni i savjesni. Čovjek u jednom trenutku kaže da će voljeti svoju ženu u bolesti i u zdravlju, dok ih smrt ne rastavi, a onda iznenadna bolest postaje prevelik teret za zajedničku borbu. Neki se muškarci jednostavno ne mogu suočiti s boli, jer ih je život previše povrijedio ili suprotno tome – razmazio. Drugi se ne mogu zamarati suočenjem s tim. Neki su svoju ženu uzimali zdravo za gotovo i sada vide da im nije stalo do nje onoliko koliko su mislili. Drugi bez dubljeg razmišljanja, uz mehanizam potiskivanja, jednostavno žele pobjeći iz situacije“, kaže Vukoja te upozorava kako je od velike važnost da liječnici budu posebno osjetljivi na rane znakove bračnih nesuglasica kod parova koji su pogođeni pojavom ozbiljne medicinske bolesti, posebno kada je žena oboljeli supružnik.
„Rano prepoznavanje i psihosocijalna intervencija mogu smanjiti učestalosti razvoda i razdvajanja te zauzvrat poboljšati kvalitetu života i kvalitetu skrbi“, kaže.
Psihologinja Ivona Poljak s Klinike za onkologiju KBC-a Zagreb upozorava pak kako zahtjev za prekidom braka ili veze nakon dijagnoze maligne bolesti puno puta dolazi i od same žene, a nakon što je bolest navede na to da spozna da se nalazi u lošem odnosu.
Psihologinja Ivona Poljak: Bolest donosi kompletno novu dinamiku u obitelji. Mijenjaju se uloge, zahtjevi i mogućnosti pojedinih članova. I to nosi sa sobom dodatne stresore, uz samo postojanje maligne bolesti i proces zahtjevnog liječenja.
„Maligna bolest je takva da često potakne ljude na jedan bliži pogled u svoj život. Iz potrebe za promjenom svega onoga što im ne služi i ne radi dobro, nerijetko se dogodi da partnerski odnos bude taj koji je prepoznat kao nepodržavajući za oboljelu ženu. Velik broj žena s kojima radim nalazi se u odnosu u kojem su njihove potrebe neprepoznate i zanemarene, u kojem se osjećaju preplavljeno zahtjevima i obavezama i iskorištavano, bespomoćno i nevidljivo. Često budu u odnosima koji su zlostavljački – iznimno rijetko tjelesno, ali prečesto u emocionalno zlostavljačkim odnosima. U trenutku kada dođe bolest, ovakva ponašanja partnera budu vidljivija, a žene nerijetko postane i osnaženije za raskidom takve vrste odnosa“, ističe Poljak.
Nažalost, puno je previše i onih koje nakon dijagnoze ostaju u zlostavljačkim vezama.
„U psihologiji je već dugo poznato kako žrtve često ostaju u zlostavljačkim odnosima, posebice s osobama koje ih emocionalno manipuliraju. Jedan od razloga za to je doživljaj sebe kao krhke, nesposobne, nesigurne, nedovoljno pametne ili snalažljive (…), a koji je i nastao, ili se pojačao, upravo u tom odnosu. Ako nam partner uporno govori da je sve što ne valja naša krivica, da nikad ne napravimo ništa dobro, da smo nesposobni, ako nam se izruguje, kontrolira nas, ismijava i kritizira, vrlo je vjerojatno da ćemo nakon nekog vremena i sami povjerovati u barem dio tih poruka. I osjećati ne nesigurno sami sa sobom, a što jako otežava odlazak. Vrlo često žene i financijski i materijalno ovise o svojim partnerima, boje se da će izgubiti djecu, ili da se neće moći brinuti za njih bez partnera, a posebice u situaciji bolesti kada se javlja i pitanje ishoda liječenja i zabrinutost što će biti s djecom ako njoj ne bude dobro. Sve su to važna egzistencijalna pitanja koja uvijek pažljivo moramo uzeti u obzir prilikom pristupa ženama u takvim odnosima“, kaže Ivona Poljak te zaključuje:
„Bolest donosi kompletno novu dinamiku u obitelji. Mijenjaju se uloge, zahtjevi i mogućnosti pojedinih članova. I to nosi sa sobom dodatne stresore, uz samo postojanje maligne bolesti i proces zahtjevnog liječenja. Ponekad obitelj kao sustav ne može podnijeti takve promjene i dolazi do konflikata i kaosa unutar nje. Bolest zaista natjera osobu da revidira svoj život i često se dogodi da bolesnice zaključe da nisu više spremne biti u odnosima koji ih iscrpljuju i ne ispunjavaju. No, s druge strane, ima i puno primjera koje govore o još većoj bliskosti partnera nakon dijagnoze i ponovnom povezivanju u tim teškim trenucima.“
Kako na ovaj problem gleda Katolička crkva?
Pater Tvrtko Barun, voditelj Centra za duhovnost i kulturu ”Ignacije”: Jednom valjano sklopljen sakrament braka ne poznaje razvod i ne pretpostavlja mogućnost napuštanja supružnika u teškim trenucima poput bolesti.
U Katoličkoj Crkvi za vrijeme slavlja sakramenta ženidbe mladenci si obećavaju vjernost u dobru i zlu, u zdravlju i bolesti te da će se međusobno ljubiti i poštovati u sve dane svoga života.
Ovo je obećanje ponizne vjernosti, potpunog predanja, bezrezervne podrške. To obećanje konkretne ljubavi, kao što svi znamo, najbolje se pokazuje upravo u iskustvima kriza, izvanrednih životnih situacija, stresa ili problema. Bolest je jedan od tih trenutaka tj. perioda.
Kada žena prolazi težak period, muškarac je pozvan na djelu pokazati ono što je obećao u trenutku vjenčanja (dakako i obratno). Manjak karaktera, bijeg od obveze, vlastita neuređenost života i drugo jesu moguća objašnjenja napuštanja supruge “kad zagusti”, ali složit ćemo se da nisu dovoljni razlozi. Teološki nikako.
Teološki ovdje nema nikakvih dvojbi – muškarac je, prema svetom Pavlu, pozvan živjeti prema ženi onu ljubav koju je Kristi imao za Crkvu, ljubav koja je žrtva, potpuno predanje: “Muževi, volite svoje žene kao što je Krist volio Crkvu i dao svoj život za nju.” (Ef 5,25). Isto to izriče se u Pjesmi nad pjesmama, himnu ljubavi između muškarca i žene koja opisuje i Božju ljubav za svakoga čovjeka: “Ljubav je jaka kao smrt… Mnoge vode ne mogu ugasiti ljubav niti je rijeke potopiti” (Pj 8,6-7).
Četiri su temelja kršćanskog braka: neraskidivost, vjernost, sloboda i plodnost. Poimanje kršćanskog braka u tom smislu crpi nadahnuće iz Božjeg odnosa prema čovjeku: kao što je Božja ljubav neraskidiva, ostaje uvijek vjerna, poštuje tuđu slobodu i donosi plodove, tako je svaki bračni par pozvan isto to živjeti, tome uvijek težiti, tu Božju ljubav svjedočiti u svom odnosu.
U tom smislu, jednom valjano sklopljen sakrament braka ne poznaje razvod, ne pretpostavlja mogućnost napuštanja supružnika u teškim trenucima poput bolesti, ne uključuje mogućnost raskida zato što objektivna partnerova situacija zahtijeva od mene žrtvu ili dodatan trud.
Štoviše. To bi trebali biti trenuci svjedočanstva bezuvjetnog predanja, svjesnog i slobodnog dodatnog angažmana, darivanja i prihvaćanja osobe u svoj njezinoj cjelovitosti te otvorenosti da kroz tu situaciju onaj Život koji je temelj bračnog darivanja bude temelj i plodova ljubavi koji će se pokazati – ovdje na još očitiji način.
Nešto najbliže pojmu civilnog razvoda u kršćanskom braku je “rastava od stola i postelje”. Ta situacija je moguća (osim u slučaju nevjere, i) “ako jedan od ženidbenih drugova dovodi u veliku duševnu ili tjelesnu pogibelj drugog ženidbenog druga ili djecu ili drukčije čini preteškim zajednički život”. Ovdje se ne radi o razvodu ili nestajanju sakramenta braka: brak i nadalje postoji, ali trenutno se ne živi u fizičkoj blizini supružnika.
Životne traume i zahtjevne situacije kao što je npr. bolest, trenuci su i periodi koji pokazuju svu ljudsku krhkost, ranjivost i slabost. Ako osoba u svojem nesnalaženju s tim izazovom ili pak zbog svoje sebičnosti, nažalost, odluči ostaviti partnericu ili partnera kad je njoj ili njemu najteže, vidimo na djelu tu žalosnu i negativnu stranu ljudske krhkosti. Teološki pojam za to je – grijeh.
Ono što je očitije i objektivno teže je krhkost same bolesne osobe. Manjak fizičke snage usred zdravstvenog problema, emocionalni izazovi, činjenica da nerijetko ovdje i društvo ili sustav zakazuju u pružanju podrške – alarm je svima nama da se potrudimo i takvoj osobi pružimo potrebnu blizinu, pomoć, ruku, uho, zagrljaj. Pogotovo to vrijedi za partnera ili partnericu bolesne osobe.
Život u dvoje se doista sastoji od dobra i zla, od zdravlja i bolesti. To je realnost zajedničkog života, to je realnost ljudskog života. Važno je onaj žar i bezuvjetnu podršku koje supružnici pokažu u trenutku ženidbe, kontinuirano rasplamsavati, održavati tu vatru da se ne ugasi. Da bi to zajedništvo, i u izazovnim situacijama kao što je bolest, nastavilo donositi plodove, potrebno je kroz kompromise, pojedinačni i zajednički rast raditi na sebi. Plodovi neće izostati, u životima to dvoje ljudi, ali i oko njih: njihova međusobna ljubav bit će plodna i unosit će elemente Života u tuđe živote.
* Tekst je objavljen uz novčanu potporu Agencije za elektroničke medije iz Programa poticanja novinarske izvrsnosti.
