“Moj strah je taj koji mi daje hrabrost.”
Bob Marley
Bila je veljača 2020. godine. Tek smo slutili da dolazi nešto što do tada nismo poznavali.
Bili smo prestrašeni i uznemireni ne znajući što nas očekuje.
Kao kad zrak miriše na rat koji još nije započeo, ali mu se koraci čuju izdaleka…
Neko novo doba.
Neko novo vrijeme.
I izraz – ‘novo normalno’.
I onda se dogodio zagrebački potres.
Padao je proljetni snijeg, a u ljude se ponovno uvukla zima.
Pisala sam kolumnu o izolaciji i njenim mogućim posljedicama.
Stigao je još jedan val korone.. i novi potresi: Petrinja, Sisak, Glina.
Mi, zdravstveni radnici, bili smo preplavljeni pozivima prestrašenih građana.
Mnogi su upravo tada osjetili ozbiljnije psihičke tegobe.
Jer, kada se nešto strašno dogodi, racionaliziranom obranom govorimo sebi i drugima da je to bilo sada i nikad više.
A ponovilo se…
Ima li kraja? – pitanje je koje često čujem na ulicama, u trgovinama, među kolegama, prijateljima…
Lica su nam prekrivena maskama.
Naučili smo sve o imunologiji, cjepivima, PCR testu, brzom antigenskom testiranju, o tome kakve zaštitne maske postoje, sve o virusima, lijekovima, kisiku i respiratoru.
Naučili smo što su epicentri, rasjedi, tektonske ploče, gdje nam je u stanu nosivi zid, upoznali smo svako selo oko Petrinje i Siska.
Upoznali smo novi strah, neizvjesnost, bespomoćnost, beznadežnost.
Što smo još spoznali u ove dvije godine i kuda su nas te spoznaje dovele?
Oprezniji smo, bez poljupca i zagrljaja, manje posjećujemo rodbinu i prijatelje, kafiće i restorane, hotele i teretane, kina i kazališta…
Porastao je broj psihičkih oboljenja te je sve više raznih oblika ovisnosti.
Ali najgore, postalo nam je svejedno…
“Prestala sam uživati u životu, ništa me više ne veseli…” – još je jedna izjava koju smo čuli milijun puta.
Mnogi koji su preboljeli koronu žale se na pad raspoloženja, ne mogu se sjetiti nekih poznatih imena, srce im prestrašeno udara, probdiju noć, dah im je kratak, kažu da nisu oni od nekada.
Kako izaći iz ovog vrtloga, pijavice satkane od neslućene nove svakodnevice, kako zagrliti novo sutra?
Svakako je nužno podržati zdravstvene djelatnosti u svrhu što boljeg funkcioniranja jer su u doba pandemije zanemarene brojne somatske bolesti, naročito maligne.
Također je velika potreba za psihijatrijskom skrbi jer je šira populacija pod zabrinjavajućim i rastućim stresom i opterećenjem.
S druge strane, pali smo na testu po pitanju fizičke aktivnosti koja, osim što doprinosi fizičkom zdravlju, djeluje blagotvorno na raspoloženje i san te reducira anksioznost.
Ponovno se povežite s prirodom, drvećem, cvijećem, morem, rijekom… i šećite.
Povežite se sa sobom, s čovjekom do sebe, sanjajte snove koje se nikad niste usudili sanjati i ovaj put potrčite prema njima.
Ne odgađajte sreću dok sve ovo zlo ne prođe, živite i dok se ono događa.
Jer vrijeme jedino neće čekati na nas.
